Daniela Gluhan: 'Jedrenje nauči dijete kako samostalno donositi odluke'

Pred kraj kalendarske 2025. klupski jedriličarke i jedriličari u klasi Optimist, čija je trenerica Daniela Gluhan, mogu biti zadovoljni svojim postignućima na nizu domaćih i međunarodnih regata.

– Imali smo oko 20 regata, što u Hrvatskoj, što izvan Hrvatske, a dio naših članica i članova bio je i na reprezentativnim pripremama. Natjecanja su bila različite naravi i kao takva i prigoda da oni sami spoznaju trenutačne sposobnosti u snažnoj konkurenciji – kaže Daniela Gluhan u razgovoru koji je s njom za internetsku stranicu JK-a Uskok imao Bernard Paleka.

Bilo je u 2025. medalja, pokala…

– Jest, ali najbitnije od svega jest to da se jedriličarke i jedriličari razvijaju određenom dinamikom, da svake godine u odnosu na prethodnu budu bolji i spremni za sve što će ih čekati u sljedećim sezonama.

Do kolovoza ove godine skupina u klasi Optimist brojila je petnaestak članica i članova, a sad ih je dvanaestoro.

– Neki su prešli iz klase Optimist u druge klase. U sadašnjoj skupini njih devetoro je tzv. radna postava, to jest oni koji idu na regate, a osmero ih sudjeluje na izbornim regatama. Općenito, u klasi Optimist puno je natjecanja i izazovan je put prema vrhunskim postignućima.

Život na moru

Djevojčice i dječaci koji poslije škole jedrenja počnu jedriti u klasi Optimist dobro znaju da ih čekaju godine i godine sadržajnih treninga, putovanja, natjecanja…

– Sve to traži svoje vrijeme. Neki jedre četiri, neki pet, neki i šest godina u ovoj klasi. U skupini koja je sada tzv. izlazna imamo ih troje, četvoro. Oni će u određenoj mjeri biti spremni za sljedeću klasu.

Jedrenje kao cjelinu nije moguće promatrati kao primarno natjecateljsku aktivnost.

– Dijete koje poželi jedriti počne ni od čega. Usvajanje vještina i učenje drugih pojedinosti što su bitne za jedrenje postupak je koji traje. Tijekom toga postupka nužna je ustrajnost, nužna je motivacija, nužno je strpljenje, nužno je i znati i moći podnositi i svladavati određene poteškoće, itd. U trenutku, pak, kad dijete samostalno zajedri, nagrada za sve to grandiozna je. Mi smo ljudi koji žive uz more i na moru, s morem… A koliko je među nama onih koji mogu samostalno ili s drugima jedriti, makar i na malim relacijama!?

Gotovo četvrt stoljeća Daniela Gluhan radi u Uskoku.

– Mi trenerice i treneri provodimo selekciju, usmjeravamo djecu, velikim dijelom radimo i na odgojnom polju, vodimo o njima računa… Samo jedan trening ima mnogo sadržaja, nije to tek tako doći, odjedriti i poći doma. Jedriličarke i jedriličari nauče voditi brigu o brodu, opremi, jedrima, održavanju, pa valja brod porinuti i izvući, raspremiti, sve treba biti na svom mjestu. Za putovanja, pak, sve treba spakirati, ukrcati, pa iskrcati kad se dođe na mjesto održavanja regate ili nekih priprema. Mnogo životno korisnih vještina usvoje ta djeca pri čemu i sebe izgrađuju i dograđuju na putu prema zreloj i cjelovitoj ličnosti. Razvijaju sve oblike inteligencije, socijalne vještine, upoznaju nove ljude i druge krajeve, imaju snažan osjećaj pripadnosti određenoj skupini, homogeni su, solidarni, disciplinirani, ali i sposobni biti samodisciplinirani… Jedrenje nauči dijete samopouzdanju, hrabrosti i nauči ga kako samostalno donositi odluke, jer bez obzira na to što sam ja, trenerica, u gumenjaku na moru, dijete u regati mora samo donositi odluke i brinuti se za sebe.

Obiteljska jezgra

Ukratko, osim svoje obitelji, jedriličarke i jedriličari tvore i njeguju još jednu obiteljsku jezgru.

– To se najbolje vidi na putovanjima i na izbivanjima iz Zadra. Visok je stupanj njihove prisnosti, a sve je to ujedno i podloga za pravilan razvoj njihovih budućih života. Mi smo tijekom godine izbivali oko 150 dana i hoćeš, nećeš, to je razdoblje kad se treba živjeti obiteljski. Netko će ostati u jedrenju, netko možda neće, ali ono čemu ih je jedrenje podučilo i čime ih je pripremalo za budućnost, itekako će im dobro doći. Meni je osobno itekako zanimljivo sudjelovati u njihovu razvoju, ali i poslije ih pratiti u drugim klasama, susretati se s njima, razmjenjivati iskustva… Istakla bih i da je pretežiti dio naših jedriličarki i jedriličara stekao i akademski status u čemu im je, nedvojbeno, pomoglo što su kao sportašice i sportaši uspješno prolazili i svladavali mnogo izazova.

U sljedećoj kalendarskoj godini za klasu Optimist bit će puno događanja.

– Da, bit će svakojakih regata i reprezentativnih priprema i natjecanja. Bit će pripreme u Žaboriću, pa neke regate u Portorožu i na drugim mjestima u inozemstvu, domaće regate… Imat ćemo i četiri izborne, u kalendaru su i EP i SP… Do tada radit ćemo, pripremati se, to je uvijek tako.

Početak u Dubrovniku

Daniela Gluhan, kineziologinja po zvanju, za sebe će reći da je u brod ušla kao sedmogodišnja curica. Roditelji su imali brod, samogradnju, zavoljela je jedrenje i cijeli šušur oko jedrenja.

– Moji su roditelji bili počeli graditi jedrilicu tipa Čiopa. Dok su oni gradili, ja sam dio svoga djetinjstva provela u Jedriličarskom društvu Orsan u Dubrovniku. Išla sam s njima na jedrenje, shvaćala što to jest, naučila “odakle vitar puše”… Mama je bila u jedrenju dugo i nagovorila je i moga oca i mene. S 11 godina bila sam u klasi Optimist, s 13 u klasi Europa.

Poslije srednje škole Daniela je otišla na studij u Zagreb. I postala diplomirani kineziolog.

– Nakon što sam se doselila u Zadar otišla sam na Vitrenjak i rekla da bih radila u klubu. Primljena sam veoma lijepo i počela raditi s djecom u klasi Optimist. Istina, nešto sam malo radila i u Zagrebu i vrijeme studija u klubu Sv. Nikola pa mi je to kratkotrajno iskustvo bilo dobrodošlo.

Mnoga je djevojčica i mnogi je dječak na Vitrenjaku poslije prvoga dodira s morem, jedrenjem, opremom… u klasi Optimist dozrijevala ili dozrijevao, dosizala ili dosizao vrhunske rezultate i plasmane, postajala ili postajao odrasla, samostalna, odgovorna, odlučna, hrabra, samopouzdana, sigurna ličnost. Takva kojoj ni na kopnu ni na moru nikad i ništa nije teško i nemoguće!