Luka Vuksan: "Kad se dogodi klik u glavi i počnete vjerovati u sebe..."

Najsjajnije stranice svoje povijesti proteklih je dana, a može se reći i mjeseci, ispisao Checkmat jiu-jitsu klub Zadar. Nakon što je Leo Žuža krajem prošle godine postao svjetski juniorski viceprvak te nakon što su Žuža u kategoriji +94 kg U-21 i Luka Vuksan u seniorskoj kategoriji do 94 kg postali europski prvaci baš u svojem Zadru krajem kolovoza, uslijedila je kulminacija – svjetska titula Vuksana na Svjetskom prvenstvu u Bangkoku (Tajland). Pred nekoliko dana je Vuksan dotad nemoguće i nezamislivo napravio mogućim i realnim te je s četiri pobjede bez izgubljenog poena poput uragana prohujao do krova svijeta.

– Jedino što se promijenilo kod mene u posljednjih nekoliko mjeseci je broj pratitelja na Instagramu – kroz smijeh započinje Vuksan.

– Sve ostalo, ništa. Pokušavam sve držati ispod radara, barem što se mene tiče. Ne želim poletjeti previše i za sada ide dobro. Imam osjećaj da titule koje su stigle kao da su osvojene već prije i sad je to bila samo potvrda rada posljednjih 15 godina, s time da posljednjih pet godina baš radim strastveno. Osjećam se sjajno, ispunio sam ono što ciljam otkako sam se počeo baviti borilačkim sportom s 15 godina. Uvijek kad ste u natjecateljskom sportu, posebice individualnom, od početka sanjate veliku medalju, meni se dogodilo da sam ih uzeo obje u razmaku od 2 i pol mjeseca.

Dvije discipline

Daleki put, kao i promjena vremenske zone, uz važnu odluku glede sudjelovanja na natjecanju praktički u posljednjem trenutku, samo su neki od detalja s kojima se trebalo nositi prilikom dolaska na SP, ali i koji su u konačnici stvorili predivan zlatni mozaik.

– Fizički i mentalno je to bio najteži turnir do sada. U relativno kratkom razdoblju, zadnjih dva tjedna aktivnih priprema smo se odlučili da ću raditi dvije discipline na SP-u – kimono i bez kimona. To je bilo fizički naporno, posebice jer preferiram disciplinu bez kimona. Mogla je to biti kobna stvar jer sam se mogao ozlijediti na prvom dijelu turnira i onda bi ovaj turnir bez kimona patio. Međutim, ispalo je dobro. Prvi dio sam odradio solidno, dvije pobjede i dva poraza. Nakon toga sam imao »breakdown« u sobi jer dođete na Svjetsko i ne odradite nešto kako ste zamislili. Imali smo problema i s jet-legom i s hranom, malo smo se svi otrovali, tako da je bilo mentalno naporno, nakupilo se, ali nakon svega kad je došao petak i dan za No-Gi bio sam fokusiran, miran i vidjelo se da je to »to« – govori 29-godišnji zadarski borac pa se osvrće na tu »točku pucanja« nakon turnira u kimonu.

– U borilačkom sportu je najlakše kad vas neko isprebija jer onda nemate izgovora. Netko vas je izdominirao, dobili ste batina i nema tu što. Podvite rep, nastavite sa životom i trenirate još jače. Ali kad izgubite za nijanse, onda je to frustrirajuće. Posebice kad znate da dajete 300 posto sebe u to. Svi koji me poznaju, znaju koliko treniram, to je od ponedjeljka do subote dva do tri puta dnevno, odmor je u nedjelju i to na jedvite jade. Kad ulažete puno, onda je puno teže prihvatiti poraz. Znam sebi reći kao da barem nisam toliko trenirao pa izgubio, ne bi mi bilo toliko žao jer bih znao da nisam bio potpuno »unutra«.

Priča u borilačkim sportovima novopečenog svjetskog jiu-jitsu prvaka počela je još u mladim danima. Bilo je tu kickboxa, taekwondoa i boksa, a onda se na pragu punoljetnosti u potpunosti okrenulo MMA-u pa je tako već s 18 godina odradio tri profesionalne borbe (dvije pobjede i jedan poraz).

– Kad pogledam unatrag, malo sam prerano krenuo s MMA-om, ali dobro. Nisam imao težih ozljeda. U suštini cijelo vrijeme kad sam se pripremao za MMA, trenirao sam jiu-jitsu. To je bazni sport ako se mislite baviti MMA-om. S vremenom sam došao do Jiu-jitsu kluba Zadar, tu sam radio paralelno pripreme za MMA, a onda sam kasnije odustao i orijentirao se sto posto za ovaj sport.

Popularnost

Kaže se u narodu kako stara ljubav zaborava nema. Ili ipak…

– Puno ljudi me pita i vrbuje na povratak u MMA, da bih mogao napraviti dobar posao. Ipak, ne bi to bio dobar korak. Previše sam uložio u jiu-jitsu, preriskantno bi bilo ponovno raditi MMA. To je surov sport, ekstremno težak i trebao bih napraviti velike promjene u životu za okrenuti se tome. Iskreno, trenutačno mi se to ne da. Ovdje pronalazim stopostotni mir i zadovoljstvo. Preduboko sam ušao u jiu-jitsu da bih to bacio samo tako – govori Vuksan.

Kad bi se prebacio u MMA i bio uspješan, vrlo vjerojatno ne bi morao sa strane raditi u tattoo studiju kod prijatelja jer bi ugovori za borbe bili poprilično unosni. Takvog raspleta situacije u jiu-jitsuu nema jer sam po sebi, kako i sam Vuksan priča, ne donosi toliko atrakcije širokoj publici, kao što je to kod MMA pa je tako i popularnost slabija.

– Jiu-jitsu je jako taktički sport i nekad to publici nije zanimljivo. Daleko od toga da nema dinamičnih i impresivnih pokreta, ali mali je broj ljudi koji stvarno gledaju u dubinu našeg sporta i koji su dobro upoznati s njim. S druge strane, MMA je kao u doba Rimljana – najlakše je zadovoljiti masu kad ima šaketanja, krvi, itd. Jednostavno, takav je učinak. MMA je zanimljiv i atraktivan te kombinira razne borilačke vještine, što ljudima daje na maštu uparivati različite borce i što bi bilo kad bi se oni borili, primjerice jedan iz boksa, drugi iz hrvanja. Taj sukob stilova stvara zanimljivost.

S obzirom na to da je Zadranin dotakao vrh svijeta i više nego u redu ga je staviti bok uz bok s najboljima na svijetu. Davnih dana Kobe Bryant je pričao o količini treninga koje radi, odnosno o onom jednom više od ostalih rano ujutro koji se onda na količinu tijekom godina zbrajaju i pokazuju razliku između vrhunske klase i normalnog sportaša.

– Slažem se s tom teorijom jer po meni je zakon brojeva najjača stvar. Netko tko nema nimalo talenta, ako radi kroz određeno razdoblje će nadoći. To je kao utrka zeca i kornjače. Ako adekvatno ulažete u sebe i fizički i tehnički i mentalno, možete probiti sve granice, ali morate biti disciplinirani. Prije nisam vjerovao u neke detalje, primjerice količinu sna, hranu… Ako se hranite pravilno, ne znači da ćete biti svjetski prvak. Kad znate da ste se pripremili kako treba, da nema nedostatka u pripremama, gradi se samopouzdanje i nema šanse da vas nešto može pokolebati. I kad moram i kad ne moram, dižem se rano, milijun puta mi se ne da, najrađe bih spavao, ali imam neki svoj ritam. Svaki dan od ponedjeljka do subote je identičan, da me netko želi ukrast mogao bi me. Imam rutinu koje se držim i koja oscilira možda u minutu-dvije – objašnjava Vuksan pa ističe kako više puta sam sebi ide na živce s takvim ritmom.

– Poludiš, naravno. Zna biti grozno. Tko zna koliko puta sam ujutro sebi rekao što sad meni ovo treba jer bih mogao otići na kavu ili bilo gdje. Međutim, ta misao traje tri sekunde, onda se dignem i krenem po automatici raditi.

Poluga na ruci

Svaki borac ima jedan svoj »zaštitni znak«, odnosno zahvat ili udarac. Bez puno razmišljanja Vuksan je istaknuo:

– Poluga na ruci. Nikad nisam o njoj posebno razmišljao, nije mi niti bila najdraža tehnika za raditi, ali mi prirodno leži. U nekim trenucima kad nisam imao ništa, napravio bih polugu u pobijedio izgubljenu borbu.

Ostanak na vrhu

Ipak, nije sve u radu. Kako bi se postalo najbolji na svijetu ne može se samo raditi, mora postojati ozbiljna količina prirodnog talenta za tim sportom. Ali, ističe Vuksan, rad je puno, puno važniji.

– Po meni je talent pet posto. Zahvaljujući njemu ćete možda lakše shvatiti neku tehniku, meni je talent što sam prirodno jako gibak. Opet, s druge strane neke predispozicije su mi bile ispod nekog prosjeka, ali svakodnevnim radom sam ih podigao do jedne razine, izbalansirao sve i to je to. Neću ispasti umišljen, ali puno ljudi mi govori da imam talenta otkad sam krenuo u borilačke sportove. Međutim, treba proći period od pet-deset godina da sam sebi počnete stvarno vjerovati. Kad se dogodi taj klik u glavi, onda probijate sve granice, možete baš sve.

Osim fizičke snage nevjerojatno veliku ulogu ima glava, odnosno smirenost, a upravo se ona dobiva kroz natjecanja. Nema sportaša koji ne odgovara potvrdno kada ga se pita bi li radije odradio jednu utakmicu/meč umjesto jednog dodatnog treninga.

– Iskustvo je veliki čimbenik. Nitko se ne rađa najbolji i najpametniji. Što više turnira odradite, tim više upoznate sebe i svoje tijelo i kako se ponašati u stresnim situacijama, kako ćeš se bolje suplementirati, odnosno koliko vode popiti, hrane pojesti… Također, što se više borite dobijete veću sigurnost u sebe i svoje tehnike koje brusite na treningu. Pomogla mi je vizualizacija. Zamislite se na tom podiju, stvarate sličice u glavi, zamišljate svaki detalj. Razmišljam o samom ulazu u borbu, mjesec dana prije razmišljam točno što ću napraviti, tako da kad uđem u borbu kao da sam ušao u sjećanje jer sam sve to sebi već vidio u glavi. I tu onda nemate potrebe i prostora razmišljati, jer radite sve automatski. Ne znam kad sam se osjećao mirnije i fokusiranije od ovog SP-a, a o tome najbolje govori da nisam izgubio niti jedan bod cijeli turnir – apostrofira prvak svijeta pred kojim je sada ozbiljan zadatak – ostati na tronu. Nerijetko se kaže da je to i teži posao, nego doći do vrha.

– Najteže je ostati priseban, ali i trenirati kao da se ništa nije dogodilo. Rekao sam sebi da ću si dati oduška u svemu, opustit ću se nekoliko dana, ali u ponedjeljak se sve gasi kao da se ništa nije dogodilo. Titule su tu, ostaju cijeli život sa mnom. I s 30 i sa 70 godina sam europski i svjetski prvak, nitko mi to neće oduzeti, ali stavit ćemo to u kutijicu i ide na tavan jer nema smisla da se to sada zaustavi jer se uvijek mogu graditi nove uspomene i rezultati te ih gomilati u tu kutijicu. A onda na kraju karijere ću otvoriti tu kutijicu i prisjetiti se koliko je dobro bilo – zaključuje Vuksan.