Hrvatski redatelj i filmski kritičar otkriva detalje o stvaranju dokumentarca o legendarnom Haustoru

U organizaciji Kino Zone u Providurovoj je palači održana premijerna projekcija dokumentarnog filma “Treći svijet” redatelja Arsena Oremovića, koji je i sam prisustvovao premijeri te s publikom podijelio iskustvo nastanka filma.

Naime, ovaj dokumentarac donosi priču o Haustoru, legendarnom zagrebačkom bendu koji je obilježio glazbenu scenu bivše Jugoslavije. Oremović u filmu istražuje odnos dviju kreativnih suprotnosti – Darka Rundeka i Srđana Sachera – ali i sam grad koji ih je oblikovao – Zagreb. Njegov film nije tek biografski portret ni nostalgično prisjećanje, nego mozaik o suprotnostima koje se prepliću u stvaralaštvu, prostoru i vremenu. Kroz otvorene razgovore, bogatu arhivsku građu i, možda najvažnije, novo okupljanje benda u studiju nakon četrdeset godina, redatelj oživljava razdoblje u kojem je istoimeni album bio dočekan s nerazumijevanjem, a danas se smatra jednim od ključnih pop-rock izdanja ondašnje glazbene scene.

Pogled na stvarnost

– Meni nije bila zanimljiva ideja snimati biografski film, ni o bendu ni o gradu. Biografije su posvuda oko nas i rijetko kada su doista inspirativne. Grad je, naravno, prisutan kao jedan od oblikovatelja njihove estetike i njih samih jer okolina u kojoj odrastamo uvijek ostavlja trag. Ono što mi je zapravo bilo najvažnije jest metafora »trećeg svijeta«. Ona govori o suradnji dvaju ljudi koja, kada je skladna i u »plusu«, omogućuje da obojica kreativno nadiđu sami sebe. Iz tog odnosa nastaje nešto novo – taj treći svijet, treći plod, započeo je autor filma. Dodaje kako je »treći svijet« ujedno i metafora pogleda na stvarnost, onog magijskog sloja svakodnevice koji često propuštamo primijetiti jer živimo na autopilotu. Upravo taj skriveni, dublji pogled na svijet, kaže, bio mu je ključan motiv u stvaranju filma.

U središtu filma nalaze se Darko Rundek i Srđan Sacher, osnivači legendarne grupe Haustor. Oremović otkriva kako je pristupio njihovu odnosu, a da pritom izbjegne zamku mitologiziranja i pronađe autentičan način da ih portretira.

– Tu sam zamku izbjegao već u trenutku kada sam odlučio da neću raditi klasični biografski film o bendu, o tome što je Haustor značio i što je publici ostavio u nasljeđe. Želio sam da se to osjeti kroz njihove pjesme, ali da fokus bude na njihovom kreativnom procesu. Najviše me zanimalo kako funkcionira ta umjetnička suradnja dvojice autora. Iza biografija i kritika obično stoji pokušaj da se objasni nečija veličina, no rijetko doznajemo koji su to stvarni mehanizmi rada, kakvi su bili njihovi unutarnji svjetovi, što ih je nadahnjivalo i kako su uopće došli do svog autorskog izraza. Upravo to sam htio istražiti, istaknuo je Oremović te dodao kako ga je rad na filmu potaknuo i na osobno propitivanje.

– U jednom trenutku dođeš u godine kada se počneš vraćati stvarima koje su te oblikovale. Da bi čovjek razumio sebe, mora znati što ga je oblikovalo: okruženje u kojem je odrastao, knjige koje je čitao, glazbu koju je slušao, sve ono što ga je između desete i petnaeste godine odvojilo od roditeljske sjene i uvelo u svijet. Meni je Haustor bio jedan od tih oblikovatelja, pa sam pokušao primijeniti isti pogled i na njih – što je njih oblikovalo, što ih je činilo posebnima i drugačijima. Taj put me doveo do Zagreba, kazališta, scenskih umjetnosti, književnosti i svih onih kulturnih slojeva koji su im dali prepoznatljiv izraz, objašnjava redatelj te ističe kako tako ovim dokumentarnim filmom ne oživljava samo povijest benda, nego otkriva i širi društveni kontekst, prostor, vrijeme i kreativne utjecaje koji su stvorili jedan od najposebnijih glazbenih glasova domaće scene.

Glasovi protagonista

Govoreći o balansu između dokumentarnog pristupa i autorske vizije, upitali smo ga kako je pronašao ravnotežu između objektivnog prikaza i neizbježne subjektivne interpretacije.

– To je jako dobro pitanje jer taj objektivni dio sam temeljio na istraživačkom procesu, u kojem su Rundek i Sacher govorili o sebi, o svom radu i međusobnom odnosu. Moj autorski pristup dolazio je u trenutku kada sam njihove priče, stavove i razmišljanja pretočio u vlastitu viziju »Trećeg svijeta«, u način na koji sam doživio sve ono što stoji iza njih, objašnjava Oremović, kojem je posebno drago što je ta autorska vizija naišla na razumijevanje i samih protagonista filma.

– U Sarajevu su Rundeka pitali kako gleda na moju interpretaciju, i on je odgovorio da je to moj film i moja vizija »Trećeg svijeta«, ali da se ona u mnogočemu poklapa s onim kako i oni sami vide taj svijet. To mi je bilo važno jer nisam želio nametnuti svoju prizmu, već sam pustio da njihovi glasovi i iskustva oblikuju sadržaj, a da ja tome dam završni ton i poetiku koja je odradila duh filma.

Naslov filma »Treći svijet« nosi višeslojno značenje. Osim što se izravno referira na istoimeni album grupe Haustor iz 1984. godine, u sebi nosi i šire simbolično značenje povezano s pojmom »trećeg svijeta« u tadašnjem političkom i društvenom kontekstu.

– U vrijeme kada je album objavljen, pojam »treći svijet« imao je vrlo korektno značenje. Živjeli smo u bivšoj državi, u socijalističkom sustavu koji se nije uklapao ni u istočni ni u zapadni blok. Tada smo taj izraz povezivali s nesvrstanim zemljama, s onima koje nisu pripadale ni jednom političkom polu. Međutim, kako vrijeme prolazi, a i ja sam stariji, počeo sam taj pojam doživljavati drugačije. Danas mi se čini da taj »treći svijet« nije geopolitička odrednica, nego prije svega poetski i filozofski pogled na stvarnost. To je način gledanja na svijet koji se ne zadržava na površini, nego traži dublji smisao u onome što nas okružuje, kaže Oremović.

Prepuštanje mislima

Svakodnevica se, naizgled, često čini običnom, ali u sebi, kako ističe redatelj, nosi mnogo više slojeva nego što ih uopće primjećujemo.

– Sve se zapravo svodi na pronalaženje čudesnih trenutaka u toj svakodnevici, iz kojih nastaju novi svjetovi. To je ono što mene zanima i što smatram bitnim dijelom poetike filma. Da čitateljima ne zvuči apstraktno, najbolji primjer je pjesma u kojoj Sacher opisuje kako je promatrajući djevojke na tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike u proljetnim danima, u jednom trenutku »vidio more«. Odjednom, na trgu više ne voze tramvaji, nego brodovi za Jokohamu. To je taj trenutak prepuštanja mislima, pogled koji običnu sliku pretvara u poeziju, objašnjava Oremović.

Upravo u tom »magijskom realizmu«, koji naziva »našim trećim svijetom«, prepoznaje središnju ideju filma.

– Taj pojam ne odnosi se samo na umjetničku suradnju, nego i na svaku ljudsku vezu. Kada je odnos dvoje ljudi u ravnoteži, kada su oboje cjeloviti i kada taj odnos nije u minusu, tada iz njega može nastati nešto treće, neka nova vrijednost, energija. To ne znači da suradnja ili odnos moraju uvijek biti laki, nego da trebaju poticati rast i promjenu, pojašnjava Oremović te napominje kako ljudi često traže »srodnu dušu« misleći da trebaju biti isti, ali, ističe, bit suradnje nije u istosti nego u skladnom nadopunjavanju različitosti. Prisjetio se i kako je izgledalo predstavljanje ideje.

– Kada sam im prvi put pristupio s idejom o filmu, među njima je postojala određena skepsa, ne prema meni osobno, nego prema samoj ideji snimanja. Obojica izbjegavaju bilo kakvo definiranje sebe, a pogotovo vizualizaciju glazbe. Njihova filozofija je da je glazba sama po sebi dovoljna i da je ne treba dodatno objašnjavati. Zato mi je bilo važno da im pristupim s puno strpljenja i da sve ide svojim tempom, pojasnio je autor filma.

Snimanja su, kaže, bila isprekidana razdobljima dugim po nekoliko mjeseci, ali ta razdoblja tišine nisu bila prazna.

– To su bile faze kontemplacije. Ponekad se ništa ne događa, ali upravo tada nastaje prostor za novi smisao. I tako se jednog dana dogodilo nešto neočekivano, pronašli smo dub verziju pjesme »Treći svijet«, koja nikada nije bila objavljena na originalnom albumu. Odlučili smo je uključiti u film, ali i ponovno oživjeti u studiju, priča Oremović.

Montaža kao srž

Govoreći o svojoj autorskoj poetici i budućim projektima, Oremović govori kako ga dokumentarni film i dalje najviše privlači jer u njemu pronalazi neposrednost i istinu koja proizlazi iz stvarnosti.

– »Treći svijet« je moj treći dugometražni dokumentarni film, a iza sebe imam i jedan igrani dokumentarni film. Dokumentarizam je ipak moja primarna sfera interesa. Taj senzibilitet za realnost, za svijet koji nas okružuje, moje je osnovno gorivo. No, unutar tog realnog prostora mene uvijek privlače poetski slojevi, ono neuhvatljivo i introspektivno što se skriva iza činjenica. Čini mi se da upravo iz te kombinacije proizlazi moj način gledanja i stvaranja, objašnjava dokumentarist.

Smatra da poetičnost u filmu ima jednaku važnost kao i u književnosti ili kazalištu, jer daje emocionalnu dubinu stvarnosti koju prikazuje.

– Uvijek me zanimaju ljudi koji se nađu u izvanrednim okolnostima, bilo da se radi o katastrofi, društvenim nepravdama ili složenim odnosima. U seriji »Nesreća« bavio sam se ljudima koji su preživjeli tragedije, u filmu »Brak na srebrnjaku« problemima rastavljenog oca koji se bori za kontakt s djetetom, a u dokumentarnom filmu »Treći svijet« odnosom dvojice umjetnika koji stvaraju unatoč svojim razlikama, priča Oremović dodajući kako su to sve, na različite načine, priče o borbi, povezanosti i traženju smisla. Pritom dodaje kako svaki njegov film odražava ono što ga u tom trenutku najviše zaokuplja, bilo da je riječ o socijalnim pitanjima, intimnim odnosima ili poetskom istraživanju stvarnosti.

– Svaki film nastaje iz onoga što me u određenom trenutku duboko zanima. Ponekad je to potreba da ukažem na nepravdu, a ponekad želja da istražim ljepotu u svakodnevnom i poetskom. To su dvije linije koje se u mom radu neprestano isprepliću.

Osim što je redatelj »Trećeg svijeta«, potpisuje i scenarij te montažu. Takav način rada doživljava kao jedinstvenu cjelinu jer ne zna kako bi drugačije radio.

– Montažu započinjem već tijekom snimanja jer mi ona pomaže da odmah vidim u kojem smjeru priča ide. Ne čekam da se sve snimi pa da tek onda montiram. To mi daje slobodu, ali i jasnoću. Često se zaboravlja koliko je montaža zapravo autorski čin, a ona je, po mom mišljenju, srž dokumentarnog filma. Često se raspravlja o tome koje su funkcije na filmu autorske, a koje nisu, no ja uopće ne dvojim – montaža je duboko autorska. Ponekad mi je čak važnija od pisanja scenarija zato što scenarij u dokumentarnom filmu uvijek ostaje okviran, a život se uvijek dogodi drukčije. Redatelj mora biti fleksibilan, spreman prihvatiti promjene i kroz montažu ih pretvoriti u cjelinu, ističe Oremović koji uspješno spaja sve tri uloge.

Izvan mainstreama

Na pitanje o ulozi filma u suvremenom društvu, Oremović priznaje da smatra kako je filmska umjetnost izgubila dio svoje nekadašnje važnosti.

– U većini slučajeva film se svodi na zabavu, jer ga tako doživljava publika. Naravno da film može i treba biti zabavan, ali to nikako ne bi smio biti njegov glavni, a pogotovo ne jedini cilj. Film je prije svega umjetnički izraz, prostor za razmišljanje, propitivanje i osjećaj. Primjerice, hrvatski film se često nepravedno procjenjuje isključivo prema komercijalnim kriterijima. Stalno mu se prigovara zbog malog broja gledatelja u kinima, ali to je potpuno pogrešna mjera. Art filmovi posvuda imaju manju gledanost u kinima, bilo da se radi o rumunjskoj, azijskoj ili bilo kojoj drugoj kinematografiji. Međutim, kad hrvatski film dođe na televiziju, broj gledatelja nerijetko doseže 200, 300, pa i 400 tisuća. To govori da publika postoji, samo je način konzumacije drugačiji. Zato mi je važno naglasiti da takvi prigovori proizlaze iz nerazumijevanja filmske umjetnosti, ističe redatelj.

Kada govori o svojim redateljskim uzorima, Oremović otkriva da ga najviše inspiriraju filmovi koji istražuju tišinu, introspekciju i skrivene slojeve svakodnevice. Privlače ga autori koji u svojim djelima spajaju realizam i poeziju, ne boje se sporijeg ritma i dopuštaju da emocija raste polako, iznutra.

– U posljednje vrijeme najviše me privlači ta spora, goreća, mirnija, azijska kinematografija. Od suvremenih kinematografija posebno volim rumunjsku, taj socijalni realizam koji, unatoč teškim vremenima, uvijek zadržava neku lakoću i neobičnost. Od klasika, moj stalni oslonac su Fellini i Buñuel, kaže Oremović.

Glazba zauzima jednako važno mjesto u njegovom stvaralaštvu jer mu služi kao emocionalni orijentir, ali i kao prostor nadahnuća. Najčešće sluša klasičnu glazbu, no rock mu je, kako kaže, stalna konstanta.

– Beatlesi su, primjerice, bend uz koji sam odrastao i čija me glazba nikada nije napustila. Od domaće scene, priznajem, slabije pratim novije izvođače, ali se rado vraćam onima koji su me oblikovali – zagrebačkim i beogradskim novovalnim bendovima, među kojima je, naravno, i Haustor. Volio bih spomenuti i Tonija Starešinića i njegov bend Chui. Mislim da je riječ o iznimno talentiranom glazbeniku koji bi, da su okolnosti drugačije posložene, mogao ostvariti uspjeh i izvan Hrvatske. Privlači me glazba koja nije mainstream, zaključuje Oremović, kojeg, baš kao i u filmu, najviše zanimaju autorski izrazi koji traže dublji smisao.