MISTO MOJE (30) Iz Kašića, i danas bez vode, skoro svi iselili u bijeli svijet

Pronaći sugovornika u Kašiću, mjestu koje administrativno spada pod Grad Benkovac i koje broji tek 40-ak stanovnika, čak i tijekom sunčanog jutra, pravi je izazov. Ali, itekako vrijedi jer su to srdačni mještani koje toplo dočekuju svakog gosta, u čije je vrtove svatko dobrodošao i koji s puno ljubavi pričaju o svom selu.

Selo je to u kojem kao da je vrijeme stalo, a to nije uvijek nužno isključivo negativno. Da, nemaju nikakvih sadržaja, ni škole, ni vrtića, ni trgovine, ni liječnika, ni kafića, ni pošte, ali imaju dobrosusjedske odnose. Jedni drugima itekako pomažu, nose topli obrok starijim mještanima, zaliju vrt, pokose travu, nahrane mačke susjedu kada ode na par mjeseci.

Trbuhom za kruhom

A većina živi upravo tako, dio godine, obično od proljeća do jeseni živi u Kašiću, a ostatak godine provode vani; u Srbiji, Australiji, Njemačkoj… Razlozi odlaženja mještana pravoslavne vjeroispovijesti nisu, valja napomenuti, političke prirode. Kako saznajemo iz prve ruke, sukoba u ovom selu nije bilo ni prije, niti poslije Domovinskog rata. Bila su takva vremena, kako sami kažu, ali sada su okrenuti budućnosti, žele uživati u miru i prirodi koja liječi. Jednostavno, ljudi su išli trbuhom za kruhom, posebno mladi.

Traže svoju sreću i bolji život drugdje, a kako i ne bi? Mjesto je ovo koje nema vodovod, opskrbljuju se iz gusterni. Na ulazu u mjesto je rupetina na cesti. Dio polja je zapušten, dio kuća je i dalje porušen, premda je velik broj kuća sasvim lijepo obnovljen.

Naravno, nije sve tako sivo. Svi koje smo susreli naglašavaju da su vidjeli svijeta i svijeta, ali da nigdje nije kao u Kašiću, odgovara im klima, okruženost zelenilom, a i blizina svega – mora, Zadra, Benkovca…

Divno mjesto, ali za umirovljenike, barem dok se ne pokrene (opet) poljoprivreda i osiguraju najnužniji uvjeti za život, kao što je voda, u 2025. godini… No, zanimljivo je da se tijekom ljeta, kako nam kažu mještani, ovdje skupi i do 200-300 ljudi! Dođu mladi, dođu ljudi iz dijaspore koji su ovdje rođeni, s čitavom obitelji. Posebno veselo bude za Ilindan, 2. kolovoza, dan sveca kojem je posvećena i ovdašnja crkva. Parohijska pravoslavna crkva sv. Ilije sagrađena je 1872. godine s mjesnim crkvenim grobljem, a obnavlja se, nakon velikih oštećenja u Domovinskom ratu, dobrovoljnim prilozima sadašnjih i raseljenih stanovnika.

A raseljenih stanovnika je zaista puno, pa su danas ulice prazne, kao i veliki vrtovi pred kućama. No, sreća prati hrabre (ili uporne), pa nakon dulje šetnje nailazimo na mještanina Radu u prostoru u kojem je nekad bila zadruga, pokraj kojeg je zog za balote, koje je mjesto okupljanja.

Rade Đogo

Prestari za poljoprivredu

– Barba, treba li dati ruke, upitam s vrata.

– Ne treba, ali dođite marendati, baš spremam meso, pa ću odnijeti jednoj starijoj gospođi, odgovara Rade Đogo koji je rođen u Kašiću.

Živio je tu sve dok, kako kaže, nije zavladalo zlo, no vratio se prije 15-ak godina, iako mu je supruga u Užičkoj Požegi, jedna kći u Nišu, druga u Švedskoj…

– Braća su u Italiji, svi smo po malo uložili i obnovili kuću. Meni ovdje odgovara zrak, klima, a i uvijek ima nešto za raditi, evo, održavam ovu zgradu. Svake večeri ovdje igramo na buće. Radio sam po kuhinjama, sad tu spremim nešto za pojesti, a i podušja obavljamo ovdje, u ovoj zgradi. U Užičku Požegu odem krajem godine, ali samo na mjesec dana, bude mi dosadno tamo, govori Đogo.

Ima i vinograd, no to je teško održavati, ali i isfinancirati. Generalno, nema više baš poljoprivrede, tek jedna obitelj sadi krumpir, lubenice, tikvice, balancane…

– A ljudi ovdje su prestari za poljoprivredu. Ima nas oko 40, sve su to umirovljenici, u selu je samo dvoje mlađih, ostali su otišli vani. Jedan ide u osnovnu, jedan u srednju školu i to je to, kaže Đogo.

Gospođa Rajka kroz smijeh kaže kako je ona od 70 godina najmlađa u selu, ali svejedno, ne bi živjela nigdje drugdje.

– Ništa nam ne nedostaje, imamo automobil, odemo jednom, dvaput u nabavku. Imam koke, tovne piliće, treba hrane, kupim u Benkovcu. Odemo na kavu u Posedarje, odemo i u Zadar. Lijepo nam je, govori Rajka čija su djeca isto u inozemstvu.

– To nam je jedina muka, jedina čežnja, dodaje emotivno.

Đorđe Lakić

Kao prije sto godina

Nastavljamo pustim ulicama, čuje se tek lavež pasa, kokodakanje, mekanje koza… I tako sve do carstva mačaka, u zaseoku Milići, gdje s njima uživa Đorđe Lakić, zvan Đuro.

– Meni je ovdje najljepše, ja sam ovdje rođen, klima mi odgovara, a u Srijemskim Karlovcima, gdje mi je žena, ubije me vlaga. Ma, bio sam ja u Rijeci u školi, pa sam poslije otišao na brod, bio sam svugdje, obašao cijeli svijet i vratio se u svoj Kašić, započinje Lakić koji svaki dan radi nešto oko kuće, navečer se druži na zogu za balote gdje dolaze i ljudi iz drugih mjesta.

Vlada ovdje lakoća postojanja, no Lakić upozorava na jedan velik problem – nemaju vodu.

– Mi nemamo vode, nekako nas uvijek zaobiđe! Prošlo je za Paljuv, a Kašiću i Islamu nisu dali vodu, sad je Islam dobio, mi nismo. Nemamo mi i mislim da Biljane Donje nemaju, ova srpska mjesta, a sav je vodovod Obrovac-Zadar, još prije rata, nasut pijeskom iz Kašića. Poslije rata, dođe voda u Smilčić, iz Smilčića je trebala ić’ nami, ode za Podgradinu i Paljuv, a drugi krak vode do Islama Latinskog doša. A gdje su pravoslavni – ništa. Gonjali smo to 20 godina. Ne mogu reći je li to slučajnost ili je povezano, govori Lakić sliježući ramenima.

Sad se rade elektrane, dodaje, a oni su i dalje bez vode, ovisni o svojim gusternama, kao prije sto godina. Isto tako, trebala se raditi i cesta jer se dio prometa preusmjeri na ovo područje kada je zatvorena autocesta, pa još čekaju.

Volio bi da se ulaže više u ovo mjesto, kao i da ima sadržaja, da ne moraju na kavu u Islam ili Smiličić, ali nema ljudi, nakon rata iselilo je, kaže nam, 90 posto stanovništa, sada žive vani.

– Bilo je selo srušeno do temelja, sad je 95 posto, rekao bih, obnovljeno. Ljudi su napravili kuće da imaju di doć’ kad odu u mirovinu. Vole doći i djeca i mladi, ljeti je ovdje živo, govori Lakić.

A vole doći i turisti, oduševljava ih mir i prirode ovdje, pa niču i kuće za odmor koje su uvijek pune. Četiri su kuće s bazenom što je za ovoliki broj stanovnika prilična brojka.

Stevan Milić

»Nešto vuče u Kašić«

S druge strane, poljoprivreda izumire, nekad su sva polja bila obrađena, kao u pitaru, a danas nema tko obrađivati polja.

– Prodavalo se naše voće i povrće od Zadra do Rovinja, po tri mjeseca bi ljudi bili na pijaci, danas ništa, dodaje Lakić koji je postao naš turistički vodič.

Obišli smo praznu školu, objasnio nam je gdje tko živi, ali i spojio s prijateljima Stevanom i Milicom Milić koji žive u Njemačkoj već 50 godina, ali ih uvijek »nešto vuče u Kašić«.

– Dođu i naše kćeri sa svojim obiteljima. More im je blizu, ne treba im ništa više. Volimo ovaj narod, nama su svi dobri. Ja ovdje imam sve, jedino što nemamo vodu, a i pusto je, nažalost, kaže Stevan Milić koji je otišao 1973. za Njemačku.

Lijepo je i u Njemačkoj, dodaje Milica, ali jedva čekaju proljeće da opet dođu u Kašić.

– Mi smo u mirovini, nama je tamo dosadno, ovdje nam je fino, imam bašticu, imam mace. Volim raditi po vrtu, veseli me, kaže Milica Milić.

Popričamo još malo s domaćinima, uz dogovor da ćemo doći opet i uz nadu da će ova reportaža potaknuti nadležne da dobiju vodu… Polako odlazimo, a ispraćaju nas kroz mjesto oni koji su nas prvi i dočekali jutros, psi i kokoši.

Pravoslavna crkva sv. Ilije

Da se ne zaboravi

Datum 1. veljače 1993. u povijesti stvaranja samostalne Hrvatske ostao je zapamćen po pogibiji 23 branitelja iz Slavonskog Broda i okolice, pripadnika 3. bojne 3. gardijske brigade »Kune«. Na mjestu stradanja u Kašiću svake se godine obilježava obljetnica njihove pogibije.

Sa zahvalnošću i poštovanjem prema danim životima za samostalnu Hrvatsku, članovi Udruge veterana 3. gardijske brigade »Kune« zajedno sa sudionicima VRO-a Maslenica, pripadnicima ratnih postrojbi i izaslanstvima polažu vijence i upale svijeće.

Koncem siječnja 1993. godine, zbog alarmantne situacije koja je nastupila neposredno nakon akcije »Maslenica«, hrvatski jug našao se u teškom položaju. U zadarsko zaleđe hitno su prebačene dvije bojne 3. gardijske brigade »Kune« iz Osijeka i Slavonskog Broda. Treća bojna iz Slavonskog Broda, poznata pod nazivom »Kobre«, bila je nositelj borbenih zadataka. Dva dana poslije njihova dolaska srpske snage napale su Kašić i treća slavonskobrodska bojna uletjela je u zasjedu. U borbama, koje su trajale 1. i 2. veljače, poginula su sveukupno 32 pripadnika 3. gardijske brigade, a najviše ih je bilo iz Slavonskog Broda.

U čast poginulim Slavoncima u Kašiću je podignut spomenik simbolično napravljen od dalmatinskog kamena i slavonskog hrasta. Na njemu je uklesan tekst: 3. gardijska brigada »Kune«, Hrvatska Vas zaboraviti neće.

Prezimena

Đaković, Višić, Olujić, Veselinović, Đinić, Drača, Mrkić, Arčaba, Đogo, Novaković, Lakić, Milić, Mrkić…