MISTO MOJE (29) U Nadinu ima vina, ulja i pjesme, ali ih boli jedna stvar

Okružen zelenim prostranstvima, nadaleko poznat po dobroj zlatnoj kapljici, plodu vrijednih ruku, Nadin je, kako kažu mještani, pravi raj na zemlji. Nemaju sadržaja koje danas smatramo nužnima; trgovinu, kafić, poštu, ambulantu…, ali imaju svoje plodno polje i mir. Nažalost, čini se, to je dovoljno za sreću samo starijim generacijama, mladi odlaze u gradove, a o demografskoj slici najbolje govori činjenica da su vrata škole zatvorena već dvije godine…

Ipak, vrijeme jematve pokazuje da ovo mjesto, koje broji tek oko 300 stanovnika, živi i da se ne predaje, usprkos burnoj povijesti i usprkos tome što je poljoprivreda, od koje gotovo svaka kuća živi, odavno na koljenima.

Ratna stradavanja

Na ulazu stoji tabla »Najekološkije mjesto u Hrvatskoj«, podsjetnik na titulu koje je ovo drevno mjesto dobilo još 2010. godine zahvaljujući najvećem broju ekoloških proizvođača koji rade po ekološkim principima, odnosno bez uporabe mineralnih gnojiva i kemijskih zaštitnih sredstava.

A po ulicama, uz table za zaseoke, nazvane po prezimenima, na svakom su kantunu i putokazi; za Vinariju Škaulj, Agroturizam Odžaković, Vina Vrsaljko, Uljaru Nadin… Još jedan pokazatelj da je ovo mjesto poljoprivrede, uz ponešto turizma.

Međutim, mjesto je ovo koje je pretrpjelo i strašna ratna razaranja, 19. studenog 1991. godine, samo dan nakon stradanja Škabrnje, doživjelo je istu tužnu sudbinu. Ubijeno je 14 civila, ostali su protjerani, a selo je bilo zapaljeno.

U centru mjesta je spomenik s 22 imena ubijenih i nestalih tijekom Domovinskoga rata, a od toga je čak 10 žena.

Stradala je tada i župna crkva sv. Ante Padovanskog, iz 17. stoljeća, granatirali su je i zapalili, a poslije povratka prvih mještana, nakon Oluje, počelo se s planiranjem obnove. Obnovljenu je nadinsku crkvu posvetio, uz radosno slavlje brojnih povratnika i uzvanika, 1997. god., nadbiskup zadarski msgr. Ivan Prenđa.

– Najteži trenutak u životu bio mi je kad smo morali bižat iz Nadina. Žena i dica su otišli ranije, a ja sam otiša kad je pala Škabrnja, vidili smo da nema izlaza. To mi je bio najteži trenutak jer sam morao ostaviti sve ono što su moji roditelji, pa i ja, sticali, govori emotivno Stanko Vrsaljko koji je danas, kaže, sretan jer »ima di doći«.

Stanko Vrsaljko

Masline i loza

Stanko Vrsaljko živi u gradu, ali odrastao je u ovome lijepome mjestu, za koje ističe da je nekoć bilo grad, i u koje dolazi svaka dva dana zbog maslina. Sve mu je lijepo u Nadinu, jedino, napominje, nema više mladih.

– Oduvijek se ovdje puno radilo, ali znalo se zašto se radi. Danas, sve zavisi, pitanje je koliko se vinogradarima isplati. Uvijek je pitanje kakva će godina biti, oće li prodati, puno je upitnika. Dok ne oberete grožđe, ništa ne znate. Ja radim samo masline, ne bih više stizao vinograd. Još nešto, onaj tko govori da je grožđe skupo, taj nikad nije bio u vinogradu, vidio ga je možda samo na televiziji. A ‘ko radi u vinogradu, zna da je to kultura oko koje treba raditi cijelu godinu. Ni radnika više nema, govori Stanko Vrsaljko.

Ne kaže se bez veze da je maslina kao žena, a loza kao ljubavnica. Potvrđuje nam to još jedan Vrsaljko, Ivan, kojeg smo uhvatili taman nakon trganja. Uz obitelj, kćer i unučad, ništa nije teško.

– Mi sve radimo obiteljski, a u Nadinu je kao u raju. Dobro se živi ode. Riskantno je živit od poljoprivrede, je, puno riskantno. Nije problem radit, nego prodat. A inače, nema ni radne snage, ja imam 76 godina, žena isto 76, na tome hrvatska poljoprivreda počiva, kazuje Ivan Vrsaljko, nositelj istoimenog OPG-a.

Imaju vina, rakije, maslinovog ulja, luka, krumpira, svega… Samo nema mladih. Mladih je u mjestu malo, idu za boljim životom, nastavlja Ivan Vrsaljko, a i mjesto je zapušteno, nema dućana, a prije su bili jako selo.

– Prije rata nas je bilo 760, a sad nas je oko 300!, dodaje Ivan Vrsaljko.

No, iako ih je malo, ima puno prezimena; najčešće je Vrsaljko, ima i Glavića, zatim Brzoja, Markovića, Odžakovića, Ninčevića, Vickovića…

Ivan Vrsaljko

Teško prodati grožđe

Dok nam Vrsaljko, poput pravog znalca, priča o voljenom mjestu, unuci nose pune mirisne kašete, no djed je posebno ponosan i na unuku, Mateu Mamić koja završava studij agronomije i koja je, kao najbolja studentica boravila i učila čak u SAD-u.

– Oduvijek sam sa svojima u vinogradu, pomažem u svemu. To je bio poticaj za studij, svakako. Zasad, zaposlila sam se u drugoj branši, za početak, trenutačno nema neke potražnje… Voljela bih odraditi par godina u nekoj vinariji, pa kasnije u neku savjetodavnu službu, govori Matea s kojom smo prokomentirali stanje poljoprivrede generalno.

– Otkupne cijene su jako loše, a s obzirom na to da je populacija starija, većina odustaje od pravljenja vina. Jako je teško prodati grožđe. Bilo bi dobro da se ljudi udruže, kao na sjeveru, da cijelo selo ima jednu svoju vinariju. Poznati smo po vinu, ali ipak, može to bolje, predlaže Matea koja bi rado zamijenila grad u kojem živi – s Nadinom.

Mjestom gostoljubivih ljudi širi se i miris peke koji vodi do dvora Duška Vrsaljka. Berba gotova, pa će se, kaže nam, malo počastiti.

– Bilo je sušno, nismo mi dobili puno kiše, na refule. Bilo je boljih sezona, ali nećemo se žaliti. Radna snaga je skupa, a i nema je. Ali, ja nisam imao problema, Božja providnost je uvijek tu kad je čovjek u vjeri. Ide…, govori Duško Vrsaljko koji također kombinira život u gradu i u Nadinu.

Naravno, nedostaje im trgovina, ali nema ni stanovnika kao prije. Razumljivo je, napominje Duško Vrsaljko, da nema puno sadržaja jer bi to bilo neisplativo, osim u slučaju državne subvencije.

Matea Mamić

Ni kruha nije bilo

– Sve se raselilo nakon rata, svačija su djeca u gradu. Međutim, ne bi bilo u redu da je prije bilo bolje. Moja obitelj je prije bila sirotinja, prije nije bilo ničega, ja sam se rodio ‘55. godine. Tada ni kruha nije bilo, naša dica i unučad imaju što god požele. Bilo bi prokleto pričat da je bilo bolje. Nije, ali nije bilo zapuštenih polja i praznih kuća, govori Duško Vrsaljko, dok s unukom čisti bajame i uživa u ljepoti i jednostavnosti života.

Dok naši prethodni sugovornici, osim Ivana, žive na relaciji Zadar – Nadin, Ivica Margarin redovno dolazi iz Karlovca u koji se odselio prije 45 godina, spletom životnih okolnosti.

– Ja sam tu povremeno, meni je dobro, ja sam u mirovini, dolazim ovdje radi maslina. Masline ne traže puno. Ovdje mi je odlično, ne da mi se nazad, govori Margarin koseći maslinik.

– Ovo je bogomdano područje, ističe Margarin, puno vrijednih ljudi. Nakon što je pruga prošla ovim mjestom, krajem šezdesetih, svi su se zaposlili u Zadru i okolici, a popodne se bavili poljoprivredom.

– Ne bi škodilo da imamo više vode, ne pitke vode, nego vode za navodnjavanje, ali dobro je, dodaje Margarin.

No, nije Nadin samo poljoprivreda, dokazuje to Šime Mime Odžaković, poznat kao pionir ruralnog turizma u Ravnim kotarima.

– Težak je život u Nadinu, ljudi su vrijedni, radišni. Bave se oduvijek voćarstvom, vinogradarstvom, povrćarstvom… Međutim, nesretni rat je napravio svoje, mladi su se povukli u gradove. Ima dice, al ne ko prije. Nemamo ni dućan, selo s 350 stanovnika nema dućana, niko ne poduzima ništa. Vodu smo dobili prije dvi godine. Nismo nikako povezani s Benkovcem, a s gradom Zadrom dvije linije. Dobro je dok ja mogu vozit, al ima masu ljudi odeka što ne mogu vozit. Čim će u Benkovac? Nemamo škole, ukinuli su nam i školu. Dica iđu u Benkovac ili Škabrnju. Žalosno, tragično, ali istinito, priča otvoreno Odžaković u svom predivno uređenom objektu za turizam.

Sve što ima, naglašava, napravio je sa svojih deset prstiju, i deset prstiju svoje žene Marije. Ne dobiva nikakve potpore, niti ih želi, a ideju o agroturizmu dobio je, odgovara – lako.

– Bija san prognanik, otiša san u Istru, odveja dicu i onda san to vidija tamo. Zašto Istra? Pa nije Istra bogatija od Ravnih kotara! Kad su davali vinograde, ja nisam tija, jedini. Nikad mi nije bilo krivo. Ja san se okrenija prema turizmu. Kad smo se vratili, znamo svi što smo zatekli – sve porušeno, zapaljeno. Sve sam krvavo steka, svojin životom platija, govori Odžaković iza kojeg je filmska priča.

Duško Vrsaljko

»Kad san napravija bazen…«

Po struci je građevinski limar, dvaput je pao s krova, s visine, oba puta je slomio obje noge i rebra. Život ga nije mazio, ima i zdravstvenih problema, ali…

– Ipak, pivan, radujen se, veselin se. Pomaga san, donira sam crkvi oltar, kamen, klime, ma, svašta. Sve radim kol’ko mogu, a kad san ja ovo otvorija, svi su išli u vinograd, a ja ne. Gledajte, zemlja izdere i onaj plug, od čelika, kamoli neće čovika. Ja san počeja kopat s osan godina, s 12 godina pumpu nosija na leđima jer san mora, to je tako bilo, neimaština, bijeda itd. I onda sam reka – e, neću. Prvi gosti su došli 2007. godine, a 2009. san napravija bazen, pa su rekli da san poludija. E, neka san, fala Bogu. Danas pod Gradom Benkovcem ima priko 500 kuća s bazenom, govori Odžaković koji nudi sve domaće, svoj pršut, uštipke, domaća vina, ulja…

A da se Odžaković raduje svakom novom danu, čuli smo vrlo brzo, u svojoj je konobi zapjevao punom autobusu gostiju koji su pristigli s kruzera.

Pjesma, rad i sklad s prirodom – to je Nadin. Još »samo« da se otvore radna mjesta, pametno organizira poljoprivreda i omoguće osnovni sadržaji, pa gdje bi ovom mjestu bio kraj!? Možda bi se i iz područne škole opet začuo dječji smijeh…