"Bogatstvo siromašne Bukovice ponio sam kroz cijeli znanstveni put"

Rođen u kamenitoj Bukovici, u selu Bilišane, dr. Marinko Olujić rano je shvatio da se iz siromaštva može izvući jedino znanjem i upornošću. Od improviziranih »partizanskih škola« pod krošnjom drveta stigao je do prestižnog Humboldtova sveučilišta u Berlinu gdje je doktorirao, a potom postao jedan od vodećih europskih stručnjaka za potrese. Njegova multidisciplinarna istraživanja spojila su geologiju, seizmologiju i svemirske tehnologije, a rezultirala su knjigama koje danas služe i studentima i široj javnosti. Naslovi poput »Potresi – uzroci nastanka i posljedice« ili »Snimanje i istraživanje Zemlje iz svemira« odavno su uvršteni u znanstvenu literaturu, dok autobiografska djela poput »Moj put u nepoznato – od Bukovice do svemira« i putopisno-istraživačka »Od pustinje do džungle« svjedoče o životnom putu čovjeka koji je istraživao na svim kontinentima, ali nikada nije zaboravio svoj rodni kraj. Njegove knjige, pisane precizno, ali i slikovito, otkrivaju svijet kroz oči znanstvenika i pripovjedača, ostavljajući iza sebe trag u znanosti, ali i u književnosti.

Dr. Olujić u razgovoru za naš list podijelio je svoja sjećenja na djetinjstvo i prve školske korake u ratom obilježenoj Bukovici, o obrazovanju koje ga je vodilo iz Hrvatske do Berlina i oblikovalo njegov znanstveni put, te o istraživanjima koja su ga svrstala među vodeće stručnjake za potrese i svemirska promatranja Zemlje. Govorio je i o svojim knjigama koje spajaju znanstvenu preciznost i pripovjedačku strast, o iskustvima s ekspedicija od pustinje do džungle, o povezanosti sa zavičajem, ali i o mladim znanstvenicima, priznanjima i poukama koje nosi deset desetljeća dug životni put.

Uz rijeku Zrmanju

Možete li reći – kad danas, s odmakom i bogatim iskustvom, govorite o »bogatstvu siromašne Bukovice« – što je to nevidljivo bogatstvo koje ste tada ponijeli iz djetinjstva i koje Vas je kasnije pratilo kroz cijeli znanstveni put?

– Rođen sam u Bukovici, o kojoj sam nedavno održao predavanje u okviru Obljetnice – Dani Vladana Desnice (Zadar–Obrovac, 2024.), pod naslovom Bogatstvo siromašne Bukovice. U izlaganju sam iznio svoja zapažanja o tom kraju, posebno o njegovu povijesnom zaostajanju u razvoju u odnosu na druge dijelove naše zemlje. Još kao dječak shvatio sam to siromaštvo kao poticaj i izazov da se iz njega trebam »izvući«. U danim okolnostima pružila mi se prilika da to i ostvarim. Završio sam osnovnu školu od četiri razreda u Bilišanima, koja je bila sve prije nego obična škola. Kao prvašić sam dvije godine pohađao Talijansku školu u vrijeme okupacije, dijelom u zatvorenom prostoru, a dijelom pod krošnjom stabla. Učitelj je tada bio mještanin sa završenih šest razreda osnovne škole prije rata. Nakon Drugog svjetskog rata učiteljica mi je postala drugarica Anka Matošić iz Nina. Tako je završilo moje osnovno školovanje u rodnom mjestu. Sve to vrijeme živio sam s roditeljima i, unatoč ratnim događanjima, to je možda bilo i najljepše razdoblje moga životnog puta.

Put od Bukovice nije bio ravan ni jednostavan – od gimnazije u Rumi, preko Geološke škole u Beogradu, pa sve do zagrebačkog PMF-a i rada u Institutu za naftu. Koliko su ta različita iskustva i okruženja oblikovala Vaše razumijevanje prirode i znanosti, ali i Vas osobno, kao čovjeka i istraživača?

– U kamenitoj Bukovici i uz rijeku Zrmanju mogao sam uživati u krajoliku koji za mene nije imao granica. Moj životni put, međutim, nije se zaustavio ondje, već me odveo sve do Rume u Srijemu. Tamo sam imao priliku nastaviti školovanje u »Potpunoj mješovitoj gimnaziji«, gdje sam završio četiri razreda, a potom upisao Geološku srednje-tehničku školu u Beogradu. Time mi se ostvarila želja da dublje upoznam prirodu, njezina svojstva i bogatstva koja nam daruje. Nakon toga nastavio sam obrazovanje na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje sam stekao stručni naziv dipl. ing. geologije. Zaposlio sam se u tada jedinom takvom Institutu za naftu u Jugoslaviji, sa sjedištem u Zagrebu, u kojem je djelovao i Sektor za kompleksna geološka istraživanja.

Pionirske metode

Vaš rad na seizmo-tektonskim istraživanjima spojio je klasičnu geologiju s tada pionirskim metodama daljinskog istraživanja, što Vas je svrstalo među prepoznatljive stručnjake u Europi. Što je bilo presudno da zakoračite u taj multidisciplinarni pristup i na temelju njega kasnije oblikujete knjigu »Potresi – uzroci nastanka i posljedice«?

– Vodio sam Odjel za istraživanje mineralnih sirovina i »daljinska istraživanja« koja su podrazumijevala primjenu aero-fotogrametrijskih i satelitskih snimaka. Najviše sam se bavio istraživanjem Zemljine građe, što je uključivalo i seizmo-tektonska istraživanja. U tom radu uspješno sam spajao klasična geološka istraživanja s metodama daljinskih istraživanja, koje su tada još bile u začetku, no davale su zapažene rezultate. Direktor Odjela, geolog Svetozar Uccellini-Toza, želio je razviti upravo takav pristup i u meni je prepoznao osobu koja bi to mogla ostvariti. Stoga me slao na različita stručna usavršavanja u Švicarsku i Njemačku. Nakon toga proveo sam šestomjesečnu specijalizaciju na Rudarskoj akademiji u Freibergu, u sklopu Tehničkog sveučilišta u Dresdenu, gdje sam imao priliku upoznati fotogrametrijske instrumente koje sam kasnije primjenjivao u vlastitim istraživanjima. Moja multidisciplinarna istraživanja u seizmologiji omogućila su mi da stečena znanja objedinjeno prikažem u knjizi, s posebnim naglaskom na Hrvatsku i susjedna područja. Djelo je naišlo na vrlo dobar odjek u stručnoj javnosti, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.

U knjizi »Snimanje i istraživanje Zemlje iz svemira – sateliti, senzori i primjena« pokazali ste kako se podaci satelita mogu povezati s geološkim i seizmološkim istraživanjima. Što je za Vas osobno značilo to »gledanje Zemlje odozgo«, ne samo kao znanstveniku, nego i kao čovjeku koji je krenuo iz jedne male Bukovice, a završio u suradnji s Europskom svemirskom agencijom?

– Zapravo, nikada nisam napustio ni geologiju ni seizmologiju, jer se te znanstvene discipline međusobno prožimaju i nadopunjuju. Podatke prikupljene snimanjem Zemlje iz svemira, različitim instrumentima i senzorima, uspješno sam koristio u mnogim istraživanjima te vjerujem da sam na tom području postigao značajne rezultate. Upravo ti rezultati omogućili su mi da napišem knjigu, a uz nju i brojne druge radove koji su me učinili prepoznatljivim u međunarodnoj stručnoj zajednici. Tako sam surađivao s Europskom svemirskom agencijom (ESA), od koje sam redovito primao njihov časopis Bulletin, putem kojeg sam pratio najnovija dostignuća u ovom području. Budući da sam bio i predstavnik naše zemlje u Europskoj asocijaciji EARSeL, članici ESA-e, bio sam izravno povezan s tim institucijama. Trudio sam se da i naša zemlja postane punopravna članica ESA-e, no tadašnji financijski razlozi to nisu dopustili. Ipak, moji kolege uspjeli su u tome kasnije.

Na svim kontinentima

U svojim knjigama, od autobiografske »Moj put u nepoznato – od Bukovice do svemira« do istraživačko-putopisne »Od pustinje do džungle«, uspješno spajate znanost s osobnim doživljajem i približavate čitatelju daleke prostore i ljude. Je li Vam u pisanju važnije prenijeti znanstvene spoznaje ili ono ljudsko iskustvo – običaje i trenutke koje znanost sama ne može obuhvatiti?

– Knjiga »Moj put u nepoznato – od Bukovice do svemira« doista prikazuje moj životni put u nepoznato. Kada su me, kao dječaka od desetak godina, odveli u Rumu, sve mi je bilo strano – vožnja vlakom, dolazak u nepoznat grad, polazak u školu s potpuno novim prijateljima i nastavnicima. Nastavak školovanja u Beogradu također me odveo u gotovo sve nepoznato. Moj životni put uvijek je bio put u nepoznato – u Europu, Bliski i Daleki istok, Aziju, Afriku, Sjevernu i Južnu Ameriku…

U knjizi »Od pustinje do džungle« opisao sam svoja istraživanja gotovo na svim kontinentima. U Jordanskoj pustinji bio sam član ekipe koja je istraživala naftu i plin; u iračkom Kurdistanu vodio sam istraživanja obojenih metala poput bakra, zlata i titana. U Indoneziji, u džunglama otoka Kalimantana (Borneo), predvodio sam istraživanja zlata, a na otoku Sumatri istraživanja ugljena. To su bila stručna i znanstvena istraživanja u najrazličitijim podnebljima naše planete. Uz opis istraživanja, u knjizi sam pisao i o osobnim doživljajima, iskustvima mojih suradnika, dojmovima o krajolicima, lokalnom stanovništvu, njihovim običajima i životnim uvjetima. Time sam želio čitateljima približiti ne samo prirodna bogatstva, već i svakodnevicu ljudi koji ondje žive, često u vrlo teškim i rizičnim uvjetima. Moja je želja bila da, kroz vlastita iskustva, približim našim ljudima običaje i način života u sušnim pustinjama, vlažnim tropskim predjelima i džunglama. Koliko sam u tome uspio, ostaje na ocjeni poštovanih čitatelja.

Vaša knjiga je istovremeno i dokument, i putopis, i znanstveno djelo. Kada pišete – mislite li više na studente i stručnjake kojima prenosite znanja ili na širu publiku kojoj želite približiti daleke krajeve i iskustva koja ste doživjeli?

– Gotovo sva moja pisanja zasnovana su na znanstvenim spoznajama, bez improvizacija i izmišljanja događaja. Pri tome sam se trudio da neke važnije događaje fotografski snimim i učinim ih faktografski originalnim, što čitatelja ohrabruje u istinitost moga pisanja i prikaza. Dakle, moji opisi osnivaju se na mojim zapažanjima i dobivenim rezultatima. Razumije se da sam kao voditelj ekspedicije vodio i svoje bilješke, a na kraju uvijek sam pisao izvještaj (elaborat-studiju) o provedenim istraživanjima, pa su ti materijali pomogli da se vratim u prošlost, a i sjećanja još uvijek me služe. Prvenstveni cilj mojih pisanja bio je da moja znanja i iskustva prenosim mojim studentima, zatim da događaje u dalekim podnebljima podijelim s čitateljima, jer znam da mnogi neće imati priliku da se izravno upoznaju s pustinjskim, tropskim i drugim područjima opisanima u mojoj najnovijoj knjizi.

Obavezna literatura

Kako doživljavate tu dvostruku ulogu – znanstvenika koji piše udžbenike i stručnu literaturu, ali i pripovjedača koji širu publiku vodi na putovanja od pustinje do džungle? Donosi li Vam veće zadovoljstvo kad Vas citiraju studenti i kolege ili kad Vam se javi »obični« čitatelj koji je kroz Vaše knjige otkrio svijet koji nikad neće vidjeti uživo?

– Mislim da neke moje knjige služe pojedinim studentima kao gradivo u njihovoj struci, pa su neke postale obavezna literatura na pojedinim fakultetima, primjerice »Snimanje i istraživanje Zemlje iz svemira«, »Potresi – uzroci nastanka i posljedice« i druge. U nekim knjigama trudio sam se da ih što više približim široj publici, izbjegavajući stručnu terminologiju, kakva je npr. najnovija knjiga »Od pustinje do džungle«, pa se štivo može smatrati znanstveno-popularnim.

Iako ste istraživali na svim kontinentima, uvijek ste se vraćali Bukovici i Karinskom moru. Je li to povratak iz znanstvene radoznalosti ili iz osobne potrebe da svom kraju vratite ono što ste kroz znanje i iskustvo stekli u svijetu?

– Čovjek se rodi samo jedan put i samo na jednom mjestu i to se ne može promijeniti. Prošao sam gotovo cijeli svijet, sve kontinente, po kojima sam radio i/ili držao predavanja, ali, kako rekoh, postoji samo jedan rodni kraj i ja sam za njega vezan. Napisao sam veći broj stručnih i znanstvenih radova o rodnom kraju, objavljenih u različitim časopisima u zemlji i inozemstvu. Pisao sam o geološkoj građi i sastavu terena, o tektonici i seizmotektonici-potresima, o boksitnoj rudi, o peloidu Karinskog mora, o »Bogatstvu siromašne Bukovice«.

Vrijedno je biti vrijedan

Dobitnik ste brojnih priznanja – od međunarodnih nagrada do Državne nagrade za životno djelo u znanosti – no iz Vaših riječi se vidi da Vas više od odličja pokreće znatiželja i rad. Što Vas danas, unatoč svemu, još uvijek motivira da prikupljate materijale i razmišljate o novoj knjizi, iako sami kažete da vrijeme neumoljivo ide?

– Dobio sam više nagrada i priznanja za svoj znanstveni rad i polučene rezultate; od Državne nagrade RH za životno djelo, preko Grada Obrovca, do međunarodnih asocijacija (Pariz, Weihai-Kina…). Nisam radio za nagrade i priznanja, jer to dolazi samo po sebi, no razumije se da me priznanja vesele. Na čemu trenutačno radim? Najviše se bavim bolesnom suprugom, a povremeno prikupljam materijale za neku novu knjigu, ali bojim se da je neću stići napisati jer vrijeme brzo prolazi, a fizički i mentalni kapaciteti se smanjuju. Moj sin je liječnik i on me ohrabruje, često govori »Radi tata, samo da ti vijuge ne zahrđaju!«.

Kroz svoju karijeru surađivali ste s brojnim mladim istraživačima. Vidite li u današnjim generacijama onu znatiželju i entuzijazam koji su Vas nosili »od Bukovice do svemira«, i koliko je važno da se nakon stjecanja iskustva u inozemstvu vrate i ulažu u razvoj hrvatske znanosti?

– Mi imamo dobre i pametne mlade ljude, ali čini mi se da nekima nedostaje više entuzijazma, povukla ih je opća kriza u svijetu, pa i kod nas više misle na materijalnu dobit, nego na nauku i progres, ali to je valjda normalno u sustavu u kojem živimo. Danas se i kod nas mogu steći dobra osnovna znanja, ali ipak bih preporučio da svoja znanja dopune na poznatim svjetskim znanstvenim institucijama. Obogaćeni takvim znanjima da se vrate u svoju zemlju, da se barem djelomično oduže svojoj zemlji, koja ih je školovala i omogućila da postanu afirmirani stručnjaci, jer zato ih većina ima kapacitet. Naš narod ne kaže uzalud »Lijepo je svuda poći, al’ najljepše je kući doći«.

Nakon puta od Bukovice, preko pustinja i džungli, pa sve do svemira – koja je Vaša najveća životna pouka i ostaje li još »nepoznatih puteva« pred Vama?

– Kad čovjek napuni 90 godina, jasno je da više nema mnogo novih puteva pred sobom. No, ono što mogu reći kao najveću poruku jest da je vrijedno biti vrijedan – samo marljivim radom postižu se željeni rezultati. Veliki fizičar Albert Einstein rekao je da je njegov rad zaslužan za postignute rezultate 90 posto, a samo 10 posto njegova inteligencija. Pri tome se ne može isključiti poštenje i korektnost, jer oni na kraju daju obilježja cijelog opusa – u to sam se osobno uvjerio.