Preminula Silvija Luks, novinarka, urednica i voditeljica na HRT-u

“Rođena je 19. veljače 1944. u Sremskoj Mitrovici, a klasičnu gimnaziju završila je u Zagrebu. Od rane mladosti zanima je javni nastup te je kao studentica sudjelovala na međusveučilišnom takmičenju u govorništvu u Beogradu na kojem je i pobijedila. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta (1973.), a nastavila je školovanje u Parizu gdje je na Sorboni tekla i diplomu završenog postdiplomskog studija.

U međuvremenu cijelo vrijeme se bavi i novinarstvom u kojem je aktivna još od srednje škole. Već s dvadeset godina je na Radio Zagrebu kao novinarka, urednica i voditeljica, a potom  prelazi na Televiziju Zagreb. Sedamdesetih godina je dopisnica iz Angole, potom kao autorica sudjeluje u kreiranju kulturnih, političkih i dokumentarnih emisija poput Ekran na ekranu, Kultura src, Moja zemlja i dr.

Početkom devedesetih na Yutelu je bila direktorica programa i zamjenica glavnog direktora, a potom prelazi u diplomaciju.  U razdoblju od 2000. godine ponovo je na HRT-u, točnije na HTV-u gdje je urednica emisija, komentatorica i mentorica, a jednu godinu kao specijalna dopisnica provodi i u SAD-u. Nešto kasnije postaje i stalna dopisnica HRT-a iz Francuske. Na HRT se vraća kao predsjednica Nadzornog odbora”, piše HND.

“Tijekom svoje karijere surađivala je s mnogim televizijama u svijetu od Francuska, SAD, UAE, Katar, Egipat, Švicarska, Kamerun, itd. Bila je i nagrađivana novinarka te je dobila i nagradu Hrvatskog novinarskog društva Marija Jurić Zagorka, a odlikovana je i francuskim ordenom Viteza nacionalnog reda.

Bila je vrlo aktivna članica HND-a i jedno vrijeme predsjednica hrvatske Sekcije frankofonskih novinara HND-a. Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko izrazio je sućut obitelji i kolegama te je zahvalio Silviji Luksa na velikom doprinosu koji je dala svojim radom u tijelima HND-a.

Silvija Luks je doslovno živjela novinarstvo pa je tako u jedom intervju Jozi Petričeviću za novinar na upit što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom voljeli ponoviti kazala: – Voljela bih obnoviti zaljubljenost u zablude iz mojih novinarskih početaka, kad su novinari jedni od drugih učili, pomagali si uzajamno, radovali se odlascima u redakciju i tuđim uspjesima, družili se i mislili da je mir vječan, te da je kvaliteta novinarskog uratka nemjerljiva genima, bojom kože, religijom, novcem i snagom političkih moćnika koji su, i onda kao i danas, neke novinare milovali, a neke korili jer su pokušavali misliti svojom, a ne partijskom glavom”.