MISTO MOJE (27) U Radovinu imaju sve što im treba: dvije trgovine, dvije crkve, kafić

Omeđen zelenim poljima i morem vinograda, udaljen 10-ak kilometara od Ražanca, a četiri od Ljupča, odnosno mora, smješten je Radovin, u okviru Općine Ražanac, veliko i raštrkano mjesto nadaleko poznato po čuvanju svoje baštine koje je u zadnje vrijeme, nasreću, puno djece.

Mirno je to mjesto u kojem se ljudi okupljaju, druže i vesele, a o tome svjedoče i brojni zogovi za balote, na svakom kantunu. Kao i u svakom manjem mjestu, sadržaja nema previše, imaju dva dućana, jedan kafić koji radi u poslijepodnevnim satima, školu, dvije crkve, groblje, ispraćajnu dvoranu, kapelicu i poljoapoteku, a mještani su itekako sretni jer uskoro dobivaju vrtić koji je već u završnoj fazi.

KUD – čuvar baštine

A kako nepisana pravila nalažu, obilazak započinjemo od crkve, centra mjesta. Župna crkva u Radovinu posvećena je Gospi od Zdravlja, a stara srednjovjekovna crkvica, koja se nalazi na groblju, posvećena je svetom Petru.

Župna crkva podignuta je 1687., produžena je i obnovljena 1966. godine, a napravljen je i novi zvonik s dva zvona. Ponovno je obnovljena 1996. dok je zvonik obnovljen 2001. godine. Crkva je jednobrodna sa sakristijom, a glavni oltar je drveni sa svetohraništem i kipom Gospe od Zdravlja. Valja napomenuti da je Gospa od Zdravlja kojoj su u krajevima nekadašnje Mletačke Republike bile podignute brojne crkve, crkvice i kapele, kao i njen blagdan, 21. studenoga, povezani s jednim događajem. Naime, kad je 1630. godine na području Mletačke Republike harala strašna kuga, koja je u samoj Veneciji pokosila 80.000 života, mletački se Senat obratio Gospi za pomoć. Učinjen je zavjet baš na taj dan 1631. godine da će Gospi, ako prestane kuga, podići crkvu. Kuga je prestala, a zavjet je ispunjen.

Radovin je poznat i po njegovanju baštine i tradicije, za što je zaslužan KUD Radovin, pod vodstvom Ivice Dundovića, koji njeguje glagoljaške napjeve.

Tradicijska kultura Radovina ima dva bitna obilježja; dinarska kultura slična širem dinarskom području kopnene Dalmacije koju obogaćuju brojne sastavnice jadranske kulture okrenute moru. Prepletanje dviju kultura vidljivo je u odijevanju, pjesmama i plesovima. Početkom 20. stoljeća, dolazeći preko Like i Bosne, udomaćuje se tzv. pjevanje na bas koje se ukorijenilo i jako je rašireno. Godine 1999. osnovano je Kulturno-umjetničko društvo »Radovin«, koje njeguje i prikazuje tradicijsku kulturu i običaje svoga sela. Prošle su godine proslavili veliki jubilej, 25 godina rada tijekom kojih su postali prepoznatljivi i vrlo aktivni čuvari i promicatelji glagoljaškog pjevanja, s brojnim nastupima u Zadarskoj županiji i diljem Lijepe Naše.

Idealno za obitelj

Ono što posebno veseli je činjenica da je u osmogodišnjoj područnoj školi OŠ Jurja Barakovića iz Ražanca, u Radovinu, čak 80-ak djece. Na mladima svijet ostaje – i tradicija!

A da je ovo idealno mjesto za obiteljski život, ističe Anđela Dundović koja se udala u Radovin, došla je iz Zadra, no sad nipošto ne bi mijenjala selo za grad.

– Lipo je u Radovinu, pogotovo za djecu, okružena su prirodom, životinjama. I mirno je, djeca su slobodna, nema straha, sigurna su. Sad će se i vrtić otvoriti, to nam je baš važno. U svakom slučaju, sad, nakon 12 godina ne bih se vratila u grad, nema šanse. Uostalom, sad je sve to spojeno, sve nam je blizu, govori Anđela Dundović.

U dvorištu susrećemo i Danicu Dundović koja je isto prezadovoljna životom u Radovinu.

– Ovdje su dobri ljudi, sve je lijepo, puno zelenila, puno polja. Prepoznali su to i turisti, sve je više kuća za odmor. Poznati smo po dobrom vinu, doduše mladi sve manje rade, ne stignu ljudi. Prije se više sijalo, sadilo… Šteta, ali svugdje je tako, druga su sad vremena, priča Danica Dundović.

Mijenja se sve, pa i selo, govori i sljedeći sugovornik, opet Dundović, Marijan. Dundovića je, ponosno dodaje, najviše u selu.

– Prije su sva ova polja bila obrađena. Ali tako je kako je. Dobro je ovdje, imamo sve, imamo i pokretni dućan, onaj što iz Biograda iđe. Imamo kafić, zogova za balote, ma svega ima, a i grad nam je blizu, kazuje Marijan Dundović.

Ovdašnji zaseoci nose imena po prezimenima, a osim najzastupljenijih Dundovića, ima i prezimena Uzelac, Bolonja, Rudela, Dušević, Marasović, Dokoza, Beretin, Bistre, Zekanović, Nekić, Gračić, Vigan, Žeželj, Romić…

Vrijeme teče sporije

Susreli smo i gospođu Mariju koja je također s ljubavlju pričala o svom rodnom Radovinu, istaknuvši simbiozu turizma i poljoprivrede.

– Ima stočarstva i poljoprivrede, manje nego prije, ali ima. Imamo sve više kuća za odmor, lipo je ode ljudima, sviđa im se mir, sviđa im se priroda. Odavde je najljepši zalazak sunca, vidi se Pag, Ljubački zaljev. Meni u Radovinu vrijeme teče sporije. Mladim ljudima je ovdje odlično, blizu je Poličnik za treninge, uskoro se otvara vrtić. Do grada nam treba deset minuta. Doduše, od Bokanjca do centra treba još po ure, kazuje Marija koja posebno naglašava zajedništvo koje je u ovom mjestu još očuvano.

S druge strane, voljela bi da djeca imaju više mogućnosti za slobodno vrijeme, različite izvannastavne aktivnosti, a upozorava i da nogostup ne bi bio naodmet. Sve u svemu, mjesto je napredovalo, imaju novu rasvjetu, školu, a najvažnije – jedni druge.

Danas žive u miru, slozi i sreći, no valja podsjetiti da su Radovinjani vrlo aktivno sudjelovali u Domovinskom ratu. Svake se godine, 13. kolovoza, održava komemoracija u sjećanje na Stipana Dundovića, hrabrog vojnika 4. gardijske brigade »Pauci«, koji je poginuo u VRO Oluja prije 30 godina. U centru mjesta, pored župne kuće, podignut mu je i spomenik, junaku čiji je život utkan u temelje slobodne Hrvatske.

Beretinova gradina

O Radovinu ima malo pisanih dokumenata. Međutim, C. F. Bianchi ga u svojim spisima navodi kao iznimno važnu utvrdu iz vremena turskih osvajanja. S nje je sezao pogled na cijelu zadarsku okolicu, koja je u to vrijeme bila pod Otomanskim Carstvom. Iz te su utvrde, kaže Bianchi, praćena i dojavljivana kretanja i promjene položaja turske vojske. Utvrda je neko vrijeme bila vlasništvo bogate obitelji Zadrana koja je stanovala u Ljupču.

U Radovinu je, zabilježili su don Ivan Kevrić i Ivica Dundović, postojalo ilirsko naselje izgrađeno na Beretinovoj gradini, koja se tako naziva po zaseoku Beretini smještenim podno gradine. O ovoj gradini dosta je pisao i izvršio temeljita arheološka istraživanja prof. Šime Batović.

Radovin se nalazi između Posedarja, Ražanca i Ljupča, na kosi što se pruža od Ljupča do Posedarja. Gradina je izgrađena na toj kosi, i to na stožastom brežuljku.

Beretinova je gradina vizualno odlično povezana s nizom gradina u okolini, osobito onih na istoku i jugoistoku, na području sela Jovića, Slivnice, Posedarja i Podgradine. Gradine se nalaze na istaknutim i izdvojenim brežuljcima, od kojih je najviša Lergova gradina u Slivnici, visoka 205 m. Te su gradine udaljene od Beretinove približno 4 do 10 km. Njihov položaj i blizina omogućavali su održavanje stalne međusobne veze u slučaju opasnosti i drugih nedaća. Tako su bile povezane i sve ostale liburnske gradine. Međutim, sa sjeverozapadne strane Beretinove gradine prostorne su okolnosti drukčije. Najbliža gradina je ona iznad zaljeva Bokulja, istočno od Jovića i oko 4 km sjeveroistočno od Radovina, ali je ona smještena na jezičastom izbočenju padine koja se spušta prema zaljevu pa nije vidljiva s Beretinove gradine.

Dosadašnjim iskopavanjima nisu nađeni tragovi monumentalnih građevina, kulturoloških objekata, umjetničkih predmeta ni natpisa (osim žigova proizvođača na keramici) vezanih za romanizaciju i rimske utjecaje. Opći je dojam da su na tom području u doba antike, i kasnije živjeli samo Iliri, koji su s promjenom političkih i prirodnih odnosa preuzeli neka obilježja rimske kulture, ali su liburnski žitelji nastavili svoj autohtoni život. Tamošnji su Iliri prihvatili neke praktične predmete i postignuća rimske kulture, ali su zadržali svoju duhovnu kulturu. To je najbolji dokaz da to naselje uopće nije bilo romanizirano. Beretinova gradina, navodi Š. Batović, osobito je zanimljiv primjer kontinuiranog razvoja ilirske kulture u doba samostalnosti Ilira i za vrijeme rimske vladavine, za razliku od urbanih romaniziranih središta u kojima je domaće stanovništvo potisnuto, romanizirano ili je izumrlo.