Petak, 5. prosinca 2025

Weather icon

Vrijeme danas

11 C°

LJUBAV, ISTINA, ILUZIJA

U tragikomediji "Iluzije" nastupili Ana Pogorelić i Andrej Jemcov

Autor: Nikolina Lucić

13.08.2025. 20:09
U tragikomediji

Foto: Elvis Šmit



Poznati paški ljetni festival – PagArt, koji svakog ljeta na otok dovodi renomirane umjetnike i glazbenike, ugostio je predstavu “Iluzije”, dojmljivu tragikomediju u kojoj su nastupili mladi glumci Ana Pogorelić i Andrej Jemcov te skladateljica, pijanistica i naratorica Katarina Ranković. Njihova je izvedba zadržala punu pažnju publike od početka do kraja. “Iluzije” Ivana Viripajeva istaknuto su djelo suvremene ruske dramaturgije koje se bavi univerzalnim temama – ljubavlju, istinom, iluzijom i komunikacijom u odnosima.


– Mozaično strukturiran tekst, bogat filozofskim, poetičnim i emocionalnim slojevima, u centar stavlja dinamičan zaplet ljubavnog kvarteta smještenog izvan vremena i prostora, u funkciji prikaza iluzornosti bračnog života.


Donoseći dirljive epizode iz života starijih bračnih parova – dva prijatelja i njihovih supruga – tekst progovara o očekivanjima i razočarenjima, o skrivenim žudnjama i emocijama, o onome što su parovi doživjeli i o onome o čemu su samo sanjali, prokomentirala je za naš list poznata zadarska orguljašica Tea Kulaš, naglasivši kako, rastvarajući intimu, sugestivno, komunikativno i neobično duhovito donosi dijaloge s lirskim ispovijestima te insceniranu stvarnost s brojnim mogućim paralelnim ishodima, plivajući između ostvarenih i neostvarenih varijanti realnosti.




U osnovi drame leži pitanje komunikacije među likovima, pitanje istine, kao i transformacija likova na poetičan način kroz izmjenu i razmjenu muško-ženske energije.


Strukturirana tragikomedija


I premda je tekstovni predložak predvidio četiri glumca, ova nam je izvedba prikazala hvalevrijedno umijeće samo dvoje, Ane Pogorelić i Andreja Jemcova, koji su na inventivan, jasan i duhovit način mijenjali uloge i poigravali se pitanjima iluzije i stvarnosti.


– Iznijeli su ovu zahtjevnu dramu s iznimnim glumačkim razumijevanjem i scenskom disciplinom, smatra Kulaš, dodavši kako su u dvoje nosili sve četiri uloge, izmjenjujući se kao likovi i pripovjedači, fluidno prelazeći i spolne granice, u skladu s Viripajevljevom idejom o univerzalnosti emocije i energije.


– Njihova interpretacija bila je uvjerljiva, inteligentna i nijansirana – vođena unutarnjom logikom likova, a ne pukim vanjskim transformacijama. Pričajući ostvarene i izmišljene priče te zbijajući šale, glumci su uspješno sagradili most između autora teksta, izvođača i gledatelja, te istovremeno otvorili prostor i dali slobodu publici da kreiraju vlastitu istinu, uz stalno pokretanje mašte i emocija.


Premda su “Iluzije” pune naglašenih komičnih elemenata, predstava nosi notu tuge i završava tragično, aktivirajući brojne svjesne i podsvjesne intimne misaone obrasce u smjeru razmišljanja i propitkivanja bilo kakve postojanosti u svijetu koji nas okružuje, rezimirala je Kulaš.


Viripajevljeve “Iluzije” nisu tek drama o ljubavi i iluziji – one su promišljena strukturirana tragikomedija u kojoj se svakodnevna emocionalna iskustva prepliću s filozofskim promišljanjima o istini, komunikaciji i protjecanju vremena.


– Tragikomičan ton predstave ovdje nije površna izmjena smijeha i tuge, već složen dramaturški mehanizam. Publika se smije, ali u istom dahu prepoznaje nelagodu, preispituje vlastite odnose, sjećanja i prešućene osjećaje, dodala je.


Humor i melankolija


Predstava vješto kombinira humor i melankoliju, ne bježeći od ozbiljnih egzistencijalnih pitanja obrađenih kroz prizmu svakodnevnog i poznatog, vodeći publiku kroz slojevite emotivne pejzaže likova čiji su odnosi isprepleteni ljubavlju, sumnjom i neizvjesnošću.


– Upravo taj tragikomični ton glumci su precizno uhvatili – ne podilazeći publici, već joj nudeći prostor za smijeh, ali i propitkivanje vlastite nutrine. Osim sjajno iznesenih glumačkih dijelova, poseban trenutak predstave bio je plesni duet Ane i Andreja, integrirani dio narativa koji je dojmljivo oblikovan kao fizička kulminacija nakupljenih emocija likova.


Ana Pogorelić, s izraženim baletnim iskustvom, scenu je iznijela s profinjenom ekspresivnošću, dok ju je Andrej Jemcov podržao precizno i suptilno, kako metaforički, tako i doslovno, pojasnila je Kulaš.


Scenografsko rješenje bilo je minimalističko, ali dramaturški funkcionalno – dvije sjedalice, stol, starinski prekomorski kovčeg, paravan i pijanino. Taj svjesno reducirani prostor omogućio je glumcima izražajnost, slobodu kretanja te brze promjene identiteta i ritma.


– U jednostavnu i odmjerenu scenografiju ove izvedbe izvrsno se uklopila i autorska glazba pijanistice i skladateljice Katarine Ranković, uz nerijetke adaptirane citate iz literature. Ona se na iznenađenje publike iskazala i kroz diskretne naratorske intervencije. Iako se isprva dramski tekst uvodi kroz kabaretsku prizmu naracije i zvuka, kako predstava odmiče, granice se polako gube te glazba i tekst postaju ravnopravni.


Kostimi su bili neutralni, ali veoma elegantni, lišeni doslovnosti, čime se dodatno podržala fluidnost rodnih identiteta i unutarnjih transformacija likova. U takvom suzdržanom, ali promišljenom vizualnom okviru, sve emocije i odnosi došli su u prvi plan – bez distrakcije, s naglaskom na riječ, pokret i zvuk, zaključila je Kulaš.


Snaga izraza


Publika je predstavu primila s vidljivom pažnjom i dubokom koncentracijom – unatoč premještanju izvedbe zbog vremenskih neprilika, prostor je ostao ispunjen do posljednjeg mjesta. Završni pljesak bio je dug i iskren, ne samo kao potvrda dojma o odličnoj izvedbi, već i kao emocionalni odgovor na pitanja koja je predstava otvorila, a na koja svatko od nas odgovara tek u tišini vlastitih misli. Publika je prepoznala i nagradila hrabrost, zahtjevnost, ranjivost i umjetničku profinjenost ove izvedbe, koja je još jednom potvrdila da velika kazališna iskustva ne ovise o veličini ansambla, već o snazi izraza.