Beogradska glazbenica s međunarodnom karijerom otkrila dojmove s prvog koncerta u Zadru

Na Zadar Jazz & Blues festivalu, ispred Muzeja antičkog stakla Zadar na otvorenom, održan je koncert »Hommage to Matija Dedić«. Na pozornici se našla jedna od najvećih regionalnih glazbenih zvijezda – Lena Kovačević iz Beograda. Bio je to njezin prvi nastup u Zadru, a publiku je, uz posebne goste na pozornici, počastila nastupom koji će se još dugo pamtiti.

Diplomirala je jazz na prestižnom Konzervatoriju u Amsterdamu, objavila četiri hvaljena albuma, nastupala na svjetskim pozornicama, bila gošća na BRIT Awards u čuvenoj londonskoj O2 areni, te izgradila zavidnu karijeru povezujući pop i jazz izričaj. Njezini se hitovi, poput »Cafe«, vrte na radijskim postajama diljem Europe, ali i u Turskoj i Maroku.

Karijeru je započela tijekom studentskih dana s Kraljevskim nizozemskim orkestrom, nastupala je na vjenčanju tenisača Novaka Đokovića i na modnim tjednima, a prema izboru Oxford Worldwide Pressa ubrojena je među 300 najutjecajnijih ljudi na Balkanu.

No, u razgovoru za naš list, u kojem je podijelila svoje dojmove povodom prvog zadarskog koncerta, u prvom redu se ističe kao zahvalna i prizemljena osoba.

– Pratim Jazz & Blues festival već neko vrijeme i želim se posebno zahvaliti organizatoru Renatu Švoriniću, ravnatelju Hrvatskog narodnog kazališta Zadar, napose s obzirom na situaciju koja se dogodila s Matijom Dedićem – to nas je sve šokiralo i pogodilo. Potrudili smo se koncipirati program tako da stavimo naglasak na glazbu obitelji Dedić, koju iznimno volim.

S druge strane, drago mi je što sam imala priliku svirati ono što inače radim – a to je jazz-pop fusion. Ne izvodim klasične jazz standarde i bilo nam je važno da predstavimo ono što doista radimo, a ne da »glumimo«. Zahvalna sam na toj prilici, jer festivali u regiji znaju biti kruti po tom pitanju i rijetko daju priliku pop izvođačima da nastupe na jazz festivalima.

U svijetu je, međutim, praksa sasvim drugačija – i sama sam nastupala na brojnim međunarodnim festivalima gdje rado uključuju i nešto komercijalnije, pop izvođače, podijelila je Lena na početku razgovora dodavši kako je ganuta ne samo festivalom i toplom dobrodošlicom, nego i općenito ljudima u Zadru, gdje je provela tri ugodna dana sa svojim suprugom.

Pred nizozemskom kraljicom

Osim što je podijelila dojmove sa svog prvog zadarskog koncerta, Lena se prisjetila i svojih glazbenih početaka te školovanja, a otkrila nam je i kako izgleda njezin kreativni proces.

Govorila je i o stvaranju glazbe za druge izvođače, prisjetila se neobičnih iskustava s europskih turneja, a dotaknuli smo se i pitanja što je danas, nakon svega, pokreće u glazbi te koliko joj je zapravo važna interakcija s publikom.

Naime, odmalena je odrastala u umjetničkom okruženju, njezin otac je bio uključen u filmsku i kazališnu umjetnost. U takvom ozračju, uz mnoštvo različite glazbe koja se neprestano slušala, već sa svojih pet godina upisala je klavir, završila osnovnu glazbenu školu, a kasnije i srednju.

Tijekom srednje škole bila je pjevačica u nekoliko beogradskih bendova i shvatila da je sve više privlači moderna glazba, ne samo u izvođačkom smislu, nego i obrazovnom.

– Tada u Beogradu ni u široj regiji nije postojala akademija specijalizirana za modernu glazbu, jazz ili pop. Sve je vodilo prema SAD-u, ali to mi je bilo vrlo daleko. No, onda sam saznala za Konzervatorij u Amsterdamu, koji je državni, za razliku, primjerice, od Barkleyja gdje, nažalost, često presudi novac, pa i netko tko nema pravi sluh može završiti studij ako plati.

Amsterdam je, s druge strane, jedna od onih strogih europskih akademija na kojima novac ne pomaže. Primaju svega dvanaestero ljudi iz cijelog svijeta. Imala sam sreću i čast da budem među njima.

Kada se osvrnem na svoje studije, vidim da se samo mali broj mojih kolega danas profesionalno bavi glazbom. Zato mi je to dodatno priznanje i kompliment – ne samo što se time i dalje bavim nego što od toga živim, govori Lena.

Studiranje u Amsterdamu opisuje kao jedno divno iskustvo, a kada je mladi ljudi iz regije pitaju za savjet, u smislu trebaju li i oni tamo studirati – njezin odgovor je uvijek isti – da, jer, kako ističe, u prvom redu je za nju to bila sjajna točka susreta s glazbenicima sa svih strana svijeta.

– Upravo u Amsterdamu sam potpisala svoj prvi ugovor, i to s dvadeset godina, s Nizozemskim kraljevskim orkestrom. S njima sam godinu dana putovala kroz Nizozemsku i Belgiju, nastupala na različitim pozornicama i stjecala iskustvo. Imala sam čast nastupiti pred nizozemskom kraljicom Beatrix, svirala na raznim festivalima gdje sam upoznavala razne velikane.

To je za mene bilo ogromno iskustvo, ne samo u umjetničkom smislu, nego i u onom praktičnom – naučila sam kako funkcionira ozbiljna produkcija, kako se postavljaju koncerti, kako se organizira turneja i što sve stoji iza profesionalne karijere, prisjeća se ova glazbenica koja danas ima zavidnu karijeru.

Trenuci za pamćenje

Budući da je nastupala na brojnim pozornicama diljem Europe, i na manjim i na većim, prisjetila se nekih od zanimljivijih anegdota i situacija.

– Jedna od najdražih anegdota mi je kad smo svirali u muzeju Albertina u Beču. Zatvorili su ga navečer samo za nas, a u backstageu smo imali Napoleonov krevet i stolice iz tko zna kojeg stoljeća, na kojima se inače ništa ne smije dirati. To mi je bilo nevjerojatno – praktički smo imali muzej samo za sebe.

Bilo je pomalo sablasno, mogli smo noću lutati kroz njega i gledati izbliza sve te predmete koje inače viđaš iza stakla. To mi je ostalo u nevjerojatnom sjećanju jer rijetko tko ima takvu priliku. Ili, recimo, svirali smo na Cipru na jednom divnom festivalu u antičkom amfiteatru starom oko 2.000 godina.

Publika je uglavnom bila iz turskog dijela Cipra, a ja sam ih pola sata »mučila« da nauče zviždati i pjevati refren. To je bilo vrištanje od smijeha, ali su na kraju ipak propjevali. Pjevali smo neke stare ex-yu melodije, otkriva Lena kroz smijeh.

Posebno joj se urezalo u sjećanje i to kada je bila jedina predstavnica iz regije na dodjeli britanskih glazbenih nagrada u Londonu. Tamo je imala priliku izbliza promatrati svjetske zvijezde poput Coldplaya, Emeli Sandé i mnogih drugih – vidjeti kako se upjevavaju, kako izlaze na pozornicu i kako dišu prije velikog nastupa. To su, ističe, trenuci koji se pamte cijeli život.

Osim Brit Awardsa, kao predsjednica je sudjelovala i u žiriju Srbije na Euroviziji, upravo one godine kada je Baby Lasagna dobio 12 bodova od Srbije.

– Navijala sam svim srcem za njega. Osim što volim njegovu glazbu, volim i njegovu osobnost. Budući da sam vjernica, iznenadilo me kako otvoreno govori o duhovnim temama, pa i mentalnom zdravlju – to je u našem poslu vrlo rijetko, priča Lena te dodaje kako primjećuje da posljednjih nekoliko godina često pobjeđuju izvođači koji su klasično školovani.

– Imam dojam da se sve više naglasak stavlja na virtuoznost, a manje na ono što se publici elementarno dopada, kao što je bio slučaj s Baby Lasagnom te godine. Žiri, čini mi se, sada više naginje toj vrsti »akrobacija«.

Kao da je postalo pravilo da, ako ste operni pjevač kojeg netko stavi u neku pop formu i izvedete teške koloraturne dionice, pobijedite sve pop izvođače. To me zaista iznenađuje, kaže Lena koja se tijekom 2024. i sama okušala na natjecanju za Pjesmu Eurovizije Srbije s pjesmom »Zovite me Lena«.

Širenje granica

Pjesmu je napisao njezin dugogodišnji producent Darko Dimitrov. On joj je, prisjeća se, rekao kako možda to nije »prava« pjesma za Euroviziju, jer ljudi na Balkanu možda neće razumjeti afro beat i tu vrstu emocije.

– No, za mene je ta pjesma bila baš prava jer predstavlja moj osobni hommage mojoj majci, zahvalnost za svu njezinu ljubav i podršku koju mi je pružala tijekom godina mog glazbenog puta. Bila je moj najveći oslonac i stup.

U suštini, moja je majka, uvjetno rečeno, kriva što sam uspjela prebroditi sve te krize tijekom obrazovnog i profesionalnog puta. Znate, put kroz umjetničku edukaciju nije jednostavan, pogotovo jer ste u umjetnosti stalno u bliskom kontaktu s profesorima, izloženi velikim očekivanjima, iskreno će glazbenica.

Uz to što stvara glazbu za sebe, u posljednje vrijeme sve češće piše i za druge izvođače, čak i za one iz narodnog žanra – što, priznaje kroz smijeh, mnoge iznenadi s obzirom na njezin pop jazz izričaj.

– Drago mi je što sve više radim i za druge pjevače, pa čak i za one iz narodnjačkog žanra, što je ljudima jako neobično jer me strogo vežu uz pop i jazz. No, ja stilski stvarno volim svašta raditi i trudim se širiti svoj rad u raznim smjerovima.

Super mi je što mogu stvarati za druge izvođače, pogotovo kada je riječ o nečemu što sama ne bih izvodila. Tada to mogu slobodno predati nekome čiji je to stil, a meni ostaje zadovoljstvo da sam doprinijela nečijoj glazbi, ističe ova uspješna glazbenica.

Tijekom proteklih godina njezin kreativni proces oblikovali su životni izazovi, obitelj i svakodnevne obveze, ali i potreba da se ideje zabilježe i sačuvaju za pravi trenutak.

– U suštini, svih ovih godina, dok su mi djeca bila mala i dok sam svakodnevno brinula o teško bolesnoj majci, naučila sam koliko je važno ne propustiti trenutak nadahnuća. Moj savjet mladim ljudima je – ako imate neku ideju, odmah je zabilježite!

Danas svi imamo »voice recorder« na mobitelu – snimite melodiju i kasnije joj se vratite. Ako vas ta ideja i dalje povede, radite na njoj; ako ne, izbrišite je i idite dalje.

Glazba mora biti iskrena

Neke od tih ideja tijekom posljednjih pet godina, koje je snimila preko mobitela i ostavila, pretvorila je u prave pjesme kada su joj se životne okolnosti promijenile, odnosno kada se mogla više posvetiti glazbi.

– Evo, primjerice, pjesme koje sam zapisala još 2022. godine sada su zaživjele – jedna je osvojila treće mjesto na regionalnom festivalu Biser Jadrana u izvedbi sjajne mlade pjevačice, druga se već vrti na radiju, a treća ide na Ohridski festival. Neka melodija koja vam naiđe, uvijek je zapište, jer nikada ne znate kada ćete joj se vratiti.

Recimo, pjesma »Pozovi me«, za koju sam ove godine dobila nagradu za najbolju interpretaciju na Beogradskom proleću, nastala je upravo iz takve ideje. Tu smo pjesmu izvodili i u Zadru, ali i u Crnoj gori, a objavljena je prije samo dva mjeseca. Ima malo balkanskog melosa, ali je u suštini pop pjesma.

Treba pronaći pravu granicu, da pjesma ne ode u klišej, već da bude estetski zaokružena i pametno upakirana. Razmišljamo i o objavljivanju u inozemstvu jer smo već dobili pozive; voljela bih da to bude u rangu world musica, to me trenutačno jako privlači, iskreno će Lena koja se trudi svaki dan barem malo sjesti za klavir.

Dotaknula se i pitanja što za nju znači glazba, ali i koliko zapravo cijeni hrabrost i odvažnost u glazbenom stvaranju

– Naravno da čovjek mora imati zanat. To je kao da obućar napravi nevjerojatno kreativnu štiklu, ali kad žena stane na nju – slomi nogu. U ovom poslu postoje određena pravila, osnovna tehnika koju ne možemo zaobići. Ali, ako je povijest ičemu posvjedočila, to je onda da čovjek ipak funkcionira po nekom principu vibracije i emocije.

Ja sam po prirodi veliki sentimentalac – lako zaplačem na sve i svašta, pa tako i na one pjesme, gdje ne razumijem niti jednu riječ, poput, primjerice, grčkih pjesama. Vjerujem da će emocija uvijek biti ispred tehničkog savršenstva. Uvijek sam bila za karakteristične glasove, čak i tehnički nesavršene, ali takve da kad čuješ ton, odmah znaš tko je.

I, iskreno, velika sam ljubiteljica ljudi koji se ne boje i koji idu naprijed, kao što je to radio Dino Dvornik. Za mene je on možda broj jedan glazbenik na ovim prostorima ikada – i to stvarno mislim. Bio je producent, pjevač i autor, i nije se bojao.

Bio je strašno progresivan, a u glazbenoj industriji teško možeš uspjeti ako si strašljiv, treba postojati žica »drskosti«, naglašava Lena koja je iskoristila priliku i da prokomentira aktualne mainstream trendove na Balkanu.

– Recimo, sada je na Balkanu, u Srbiji, ogroman trend trap-rap. Ali ako ti samo zato što je nešto popularno kažeš: »E sad ću i ja to raditi«, ljudi će to čuti – ne možeš lagati i reći »To sam ja«. Glazba mora biti iskrena, dodaje.

Dublje od melodije

Tako je i u središtu njezina stvaralaštva uvijek prisutna želja da publiku dotakne nečim dubljim od same melodije, da im glazba ostavi trag i probudi emociju koja se pamti.

– Uvijek sam za to da glazba na neki način dodirne čovjeka. To može biti lagana, ljetna pjesma koja te pokrene i razveseli, ali osobno volim sentimentalne, melankolične melodije, čak i ako su upakirane u brži ritam. Voljela bih ljudima prenijeti osjećaj koji dopire do duše, da se u nekoj pjesmi pronađu.

To ne mora biti nužno balada, može biti mid-tempo ili brža pjesma, ali da se povežemo sa srcem. Sve što pripada čistoj zabavnoj glazbi je odlično, ima svoje mjesto, ali vjerujem da svaki pjevač mora imati barem jednu ili dvije pjesme u svom repertoaru koje će ljudi pamtiti, poručuje talentirana Lena.

Nakon nastupa dobivala je razne komentare koji su joj se urezali u pamćenje, pogotovo oni neočekivani, pa je tako podijelila jedan upravo iz Zadra.

– Nakon koncerta prišla mi je jedna Zadranka i rekla mi: »Izuli ste me iz cipela!« (smijeh). To mi je bilo skroz simpatično, kad to čuješ, pomisliš da je netko na pozornici napravio nešto senzacionalno, spektakularno. A zapravo shvatiš da je ta reakcija došla iz jednog iskrenog, jednostavnog trenutka, iz razgovora i možda malo humora.

Volim se na bini našaliti, zavitlati samu sebe, a to se od »plave žene u haljini« ne očekuje. Ljudi očekuju ozbiljan koncert, a kad im daš malo humora na svoj račun, vidiš da ih to u stvari »izuje«. Shvatila sam davno da je to jedan zanimljiv spoj, i da ne treba uvijek pokušavati ljude zadiviti nečim velikim i dramatičnim.

Mislim da je to dobar recept i za svakodnevni život – ne samo za koncerte. Kad bismo svakodnevno s prijateljima, obitelji, susjedima, i tako dalje bili malo neposredniji, iskreniji, vjerojatno bismo i njih češće »izuli iz cipela«, zaključuje Lena.