Zbog rata su gubili bližnje, nisu imali dovoljno opreme, a snagu im je dala poruka ožalošćene majke

Nada je dobra stvar. Možda najbolja, a dobre stvari nikad ne umiru – citat je koji je istovremeno i srž ‘Iskupljenja u Shawshanku’, zatvorske drame koja godinama drži tron na IMDB-u s ocjenom 9.3. No znate li koja je jedina bolja stvar od nade? Davanje iste drugima svojim primjerom. Irački nogometaši su na Azijskom kupu 2007. postali utjelovljenje izvora vjere i optimizma svojim ratom izmučenim sunarodnjacima, kada su se preko Tajlanda, Australije, Omana, Vijetnama, Južne Koreje i Saudijske Arabije ovjenčali zlatom u tropskim uvjetima Jugoistočne Azije.

Malo je reći da su pripreme Iračana za natjecanje, koje nikada nisu osvojili, bile kaotične. Zbog rata koji je buktio u njihovoj domovini, okupljanja i prijateljske utakmice organizirali su u susjednim zemljama, a novog izbornika dobili su samo dva mjeseca prije turnira. Iračane je preuzeo Brazilac Jorvan Vieira, kojeg nema gdje nije bilo, od Maroka i Omana pa do Katara i Saudijske Arabije. Vieira i igrači nisu se odmah našli na istoj valnoj duljini, bilo je trzavica, a osjećaj nestabilnosti dodatna je pojačavala sigurnosna situacija. Većina reprezentativaca iskusila je neku vrstu ratne traume. Bratić vratara Noora Sabrija ubijen je na ulicama Baghdada nekoliko tjedana uoči turnira, veznjak Nashat Akram je također izgubio nekoliko članova obitelji, pomajka talentiranog Hawara Mulle Mohammada umrla je uoči četvrtfinala protiv Vijetnama, dok je fizioterapeut momčadi poginuo nakon eksplozije auto-bombe dok je ostatak reprezentacije trenirao u Jordanu.

Također, suočavali su se i s brojnim logističkim problemima, poput nedostatka opreme i dresova, komplikacija sa smještajem i transportom u Bangkok, gdje su ih čekale utakmice s domaćinom, Australijom i Omanom (ovo je bilo prvo azijsko prvenstvo koje su organizirale četiri države – Vijetnam, Malezija, Tajland i Indonezija). I kako nakon svega naći motiv za nogomet? Iračani su smogli snage, a u njihovoj svlačionici nije bilo važno tko je kojeg porijekla. Svi su puhali u isti rog, a temelja za senzaciju je bilo. Tri godine ranije, na Olimpijskim igrama u Ateni, njihova u-23 reprezentacija je završila na visokom četvrtom mjestu, a na Azijskom prvenstvu mladih 2000. su Iračani bili najbolji. To je bio znak da je irački nogomet u fazi rebuildinga, nakon zlatnih 80-tih kada su izborili nastup na SP-u (u Meksiku), vođeni Ahmedom Radhijem. I onda je krenulo. Nešto se pomaklo. Atmosfera se u kampu nije značajno promijenila nakon prve utakmice, u kojoj je kapetan Younis Mahmoud spasio bod protiv Tajlanda, ali zato se sve okrenulo poslije drugog kola.

Povijesni trijumf

Da Irak može s ‘velikima’ do znanja nam je dala pobjeda protiv Australije od 3-1, a remi s Omanom u posljednjem kolu potvrdio je prolazak u četvrtfinale. Tamo su preskočili Vijetnam golovima Mahmouda, a finale su izborili nakon penala protiv Južne Koreje, gdje se proslavio Sabri. Navijači su zaposjeli ulice najvećih iračkih gradova nakon pobjede nad Korejom, ali brzo se slavlje pretvorilo u žalovanje. U dva teroristička napada u Baghdadu, čije su mete bili fanovi, poginulo je više od 50 osoba, što je duboko potreslo igrače, koji su se čak htjeli i povući iz finala, no na taj potez se nisu odlučili zbog poruke ožalošćene majke, čiji je sin-tinejdžer stradao u napadima.

Majka je na javnoj televiziji izjavila kako neće pokopati sina sve dok se irački reprezentativci ne vrate u domovinu kao prvaci, preoblikovavši finale u indonezijskom glavnom gradu Jakarti u utakmicu za viši cilj. Iako je preko puta bila Saudijska Arabija, Iračani su bili ti koji su imali inicijativu, no stadion Gelora Bung Karno je do pogotka morao čekati do 72. minute. Tada je iz kornera ubacio Mulla Mohammad, vratar Yasser Al-Mosailem se našao u nebranom grožđu, a Mahmoud se samo glavom naklonio za vodstvo Iraka! ‘Svi su Iračani zabili, ne samo ja’, kazao je strijelac jedinog i pobjedničkog pogotka nakon susreta. Irak je na nekoliko tjedana disao kao jedan, a cijeli nogometni svijet se ujedinio u potpori igračima koji su prolazili kroz trnje tuge, straha i rizika. Eto što nogomet može učiniti.