Sanja Petrovski: ’Zadar već ima vlastiti brevijar - onaj Perkovićev’

Otvaranje 31. Zadarskog kazališnog ljeta obilježila je predstava »Brevijar: Volite li Zadar?«, autorski projekt Sanje Petrovski iz Zadarskog plesnog ansambla (ZPA), koja je kroz suvremeni ples ispreplela osobnu, glazbenu i urbanu priču o Zadru. Inspirirana istoimenom knjigom pokojnog Ante Perkovića, zadarskog novinara, glazbenog kritičara i glazbenika, predstava je nastala kao umjetnički hommage njegovom jedinstvenom “turističkom vodiču” kroz grad, ali i kroz glazbu, sjećanja i identitet.

Ideja za predstavu sazrijevala je kroz razgovore, istraživanja i intuitivne poveznice. Iako je inicijalno zamišljena kao adaptacija »Mediteranskog brevijara« Predraga Matvejevića, proces stvaranja je autoricu i tim postupno doveo do spoznaje da već imaju vlastiti brevijar – onaj Perkovićev, u kojem se grad prepoznaje ne kroz znamenitosti, nego kroz ljude, ritam, misli i pjesme.

Upravo su njegove pjesme i tekstovi, uz pomoć glazbenika Žarka Marinkovića i ton-majstora Jere Šešelje, postali jezgra ove poetsko-plesne priče o Zadru.

Sedam snažnih plesačica

– Nakon raznih razmišljanja i istraživanja što bismo mogli postaviti i izvesti, prvotno smo se vezali uz »Mediteranski brevijar« Predraga Matvejevića. No, s vremenom smo shvatili da mi, na neki način, već imamo vlastiti »brevijar« – turistički vodič »Volite li Zadar?« kojeg je napisao Ante Perković, zadarski rock kritičar, glazbenik i pisac.

Osim toga, odlučili smo koristiti skladbe s njegovog albuma »Svi me vole dok me ne upoznaju«. Na tom se albumu okupila jedna duhovita i urbana ekipa, a glazba nam se učinila savršenom podlogom za suvremeni ples. Kroz te inspirativne pjesme, primjerice, »Svi me vole«, »0-0 u gostima«, »Postoji plan«, koristili smo glazbu kao podlogu za naše koreografije.

FOTO: Šime Zelić/PIXSELL

U tome nam je puno pomogao Žarko Marinković, glazbenik iz Čilea koji već dugi niz godina djeluje u Zadru i vrlo je prisutan na lokalnoj glazbenoj sceni – od Arije pa do raznih suradnji, poput one s Figama. Njegova pomoć bila je ključna, osobito u dijelovima koji su zahtijevali improvizaciju na sceni.

Uz njega, veliku ulogu imao je i Jere Šešelja, ton-majstor u kazalištu, koji je za nas složio jedan tehno segment koji nam je bio jako važan za predstavu, započinje Petrovski.

Na sceni je plesalo sedam iznimno kvalitetnih plesačica: Anđela Bugarija, Patricija Gospić, Bernarda Klarin, Nataša Kustura, Natali Mahmić, Josipa Štulić i Korina Oltran. Tri su završile plesnu akademiju, tri rade u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u Zadru na plesnom odjelu, a jedna je zaposlena na plesnom odjelu u Šibeniku. Sugestivan glas, koji unosi dodatnu dubinu, a koji čita tekstove Ante Perkovića, pripada Alenu Liveriću, glumcu Hrvatskog narodnog kazališta Zadar.

– Predstava se sastoji od deset poglavlja, a to su »Terminal«, »Gradimo«, »Jedna ljubavna«, »Portal u nadrealno«, »Hodamo«, »Maraska«, »Smrt turizmu, Sloboda narodu«, »Svi me vole, dok me ne upoznaju«, »More k’o žena pomiče pločice svojih dragulja« i »Kalelarga«.

Započinje u predvorju kazališta kao svojevrsni uvod, nalik trenutku kada netko stiže na aerodrome, dolazi prvi put i upoznaje grad. To je naš »Zadar za početnike«. Nakon toga ulazimo u samu knjigu Ante Perkovića.

Odabrali smo još dva ključna dijela, jedan predivan tekst o Zadru, i za kraj, poglavlje »Kalelarga«, u kojem Perković opisuje tu specifičnu zadarsku pojavu, što ona znači i koliko je važna građanima, kaže Petrovski dodajući kako su tijekom dva mjeseca intenzivnog rada uspjeli iskristalizirati ono što su željeli postići.

FOTO: Šime Zelić/PIXSELL

Povezanost s gradom

Prvo poglavlje, koje se odvija u foajeu kazališta, zamišljeno je kao ulazak u grad – u tekst, ali i u energiju Zadra. Drugo poglavlje nosi naziv »Gradimo«, i bavi se s vremenom nakon razaranja Zadra 1940-ih. To je priča o obnovi, ne samo grada kroz materijalnu strukturu (ulice, trgove, zgrade), već i o izgradnji nas samih.

–​ Zadar već više od 50 godina ima odjel za suvremeni ples, što je izuzetno važno jer se time ne dobivaju samo kvalitetni plesači, već i educirana publika. Zadar ima upravo takvu – lijepu, znatiželjnu i obrazovanu plesnu publiku. Nadamo se da smo mi, kao Zadarski plesni ansambl, barem djelomično pridonijeli toj kulturi.

To se osjetilo i u ovoj predstavi. Jer, osim priče o gradnji prostora, ona govori i o osobnoj, umjetničkoj gradnji kroz godine predanog rada. To se vidi u razini izvedbe i zrelosti plesačica koje su, bez sumnje, dosegnule vrhunac svog stvaralaštva, naglašava Petrovski.

U jednom od poglavlja koristili su i prepoznatljive elemente poput valova, turističkih simbola i popularnih destinacija, a sve to uz dominaciju techno glazbe.

– Time smo željeli prikazati svojevrsnu nasilnost turizma – onu koja nas u nekom trenutku gotovo ostavlja bez daha. Pomalo gubimo identitet, ali uvijek se nekako vraćamo. Pogotovo mladi – oni znaju izgubiti orijentaciju, ali se, na sreću, vraćaju sebi (smijeh). Za nas starije to ide manje-više stabilnije, kaže Petrovski ističući kako je predstava priča o gradu koji, na vrhuncu svog civilizacijskog dosega, polako nestaje.

– Gubi svoj identitet. Ali kroz ljude, kroz komunikaciju između ljudi i grada, kroz kolektivnu memoriju – on se ipak čuva. Ta je memorija utkana u naša tijela, i ona ne pamti samo ono što se dogodilo prije dvije godine. Ja se, primjerice, sjećam kad sam prvi put došla u Zadar.

FOTO: Šime Zelić/PIXSELL

Postojao je tada »Plavi salon«, bile su Glazbene večeri u sv. Donatu, nastupali su madrigalisti, održavao se Biennale »Čovjek i more«. Bilo je puno kvalitetnih kulturnih događanja koja su me usmjerila da radim u ovom pravcu. Otvoreni su bili kazališni festivali, Zadar snova… A ništa od toga nije vezano uz fizičke građevine, uz drevne zidove stare 2.000 godina.

To je u priči, u sjećanju, u pokretu. I upravo to pokušavamo prikazati kroz ples. Povezanost s gradom koja je stvarna, živa i neizbrisiva. Nismo je zaboravili. I dalje je njegujemo. I trudimo se ostati u koraku s vremenom – ne zbog trenda samog, nego zbog živog odnosa s gradom koji volimo.

Predstava s emocijom

Predstava je naišla na sjajan odjek – oduševila je i one koji su je stvarali i publiku koja ju je gledala. Posebnu emociju nosilo je prisustvo obitelji Ante Perkovića u gledalištu – njegova supruga, sin, sestra i bliski prijatelji s velikim su toplinom i zahvalnošću doživjeli predstavu.

– Izuzetno sam zahvalna njegovoj obitelji, ne samo na podršci, već i na velikodušnosti kojom su nam omogućili korištenje njegovih tekstova i glazbe. Bez njih ova predstava ne bi bila moguća, ističe Petrovski. Zahvalila je i Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar koje je, prepoznajući značaj Zadarskog plesnog ansambla, omogućilo realizaciju ovog projekta.

– ZPA je prisutan na zadarskoj kulturnoj sceni već 35 godina i ponosni smo što i dalje ne posustajemo, dodala je te najavila da će predstava biti uvrštena u novu kazališnu sezonu na jesen, a planirana su i gostovanja u drugim gradovima. Posebna im je želja izvesti je i povodom Dana Grada, kao dio obilježavanja 35. obljetnice ansambla.

Nakon uspješne izvedbe na 31. ZKLJ-u, ZPA je otvorio i ovogodišnje Glazbene večeri u sv. Donatu. Solistica Patricija Gospić tom je prigodom izvela »Bolero« Mauricea Ravela, uz orkestar kojim je ravnao maestro Ivan Repušić – snažan plesni hommage velikom skladatelju u povodu obljetnice njegova rođenja.

FOTO: Šime Zelić/PIXSELL

U nastavku ljeta, ansambl putuje s mladim plesačicama u mađarski Székesfehérvár, gdje sudjeluje na festivalu Forever Young. Slijedi i sudjelovanje na zadarskom festivalu Monoplay, koji se ove godine održava od 20. do 24. kolovoza. Festival će, kao i uvijek, okupiti plesače iz Zadra, ali i goste iz Slovenije, Njemačke i drugih dijelova Hrvatske, uključujući studente iz Osijeka i Zagreba.

Ovogodišnje izdanje donosi i nekoliko novosti – među njima je i interdisciplinarni projekt u suradnji s likovnim umjetnicima. Istraživat će se susret pokreta i vizualne umjetnosti kroz zajedničko stvaranje novih “slika”, a rezultati će biti predstavljeni tijekom festivala.

Osim plesnih izvedbi, Monoplay će i ove godine uključivati predstavljanja knjiga, publikacija te razgovore s umjetnicima. Petrovski zaključuje kako plesna sezona započinje odmah po završetku festivala, a već su potvrđeni i prvi gosti iz Zagreba – najave slijede uskoro.

Ples preko oceana

Petrovski je iskoristila priliku da istakne kako Zadar zauzima važno mjesto na plesnoj karti Hrvatske. Plesna škola, o kojoj je već bilo riječi, djeluje više od pola stoljeća, što je iznimno rijetko čak i na nacionalnoj razini.

– Kroz nju su prošle generacije plesača, a mnogi Zadrani koji su kod nas započeli svoje prve plesne korake, nastavili su školovanje na plesnim akademijama diljem Europe. Danas su mnogi od njih profesionalno aktivni, većinom bazirani u Zagrebu, gdje je prije desetak godina otvorena Plesna akademija.

Osim plesača, odgajamo i publiku – što je jednako važno. Redovito produciramo kvalitetne predstave. Prije nekoliko godina, naša predstava »Gost« u koreografiji Mate Bilosnića, osvojila je nagradu Hrvatskog glumišta, što je veliko priznanje za cijeli ansambl.

Plesna sezona u Zadru je živa i atraktivna – redovito dovodimo renomirana imena iz Hrvatske i inozemstva. Povezani smo s aktualnim plesnim strujanjima i nastojimo uvijek ostati u tijeku. Osim u Zadru, redovito gostujemo u Splitu, Karlovcu, Rijeci, Zagrebu, ali i u manjim sredinama poput Novalje i Benkovca. Tako predstave koje stvaramo dopiru do šire publike, govori Petrovski.

Uz to, nadodaje kako su posebno ponosni na predstavu »Kako je Potjeh tražio istinu«, koju izvode već 20 godina.

– Ta predstava i dalje izaziva velik interes, zahvaljujući snažnoj glazbi, upečatljivim kostimima i posvećenim plesačima. Na jesen idemo s njom na međunarodni festival u Pečuhu, a nadamo se da ćemo ga ponovno izvesti i u Zadru.

Vjerujem da bismo se trebali više angažirati oko međunarodnih produkcija, van Europe, ali nam je to izazovno jer smo obiteljski i poslovno vezani uz Zadar. Prije dvije godine na festivalu u Buenos Airesu nastupile su Matea Bilosnić i Nataša Kustura s predstavom »Melusine«, koja je premijerno prikazana na festivalu Monoplay u Zadru. To je bilo naše prvo gostovanje s one strane oceana – i bio je to pravi uspjeh.

Predstave poput »Kako je Potjeh tražio istinu« ili ove najnovije »Brevijar: Volite li Zadar?« imaju veliki potencijal. Vizualno su atraktivne, tematski univerzalne i nose jaku lokalnu emociju – što ih čini zanimljivima ne samo za strance, već i za plesnu scenu općenito, podijelila je ova Petrovski te naglasila kako su to predstave koje svakako vrijedi pokazati i vani.

Zadar treba pozornicu

Međutim, koliko god se trudili, Petrovski vjeruje kako postoji prostor za više, ali i za manje. No, jedno je sigurno – rezultati rada se uvijek vide.

– U ovom poslu ne može se »markirati«– scena to ne dopušta. Sve što jesmo, sve što znamo, i koliko smo uložili – vidi se kroz tijelo. A to tijelo zahtijeva predanost, znanje, trud i puno vremena. Zato se iskreno nadam da ćemo jednog dana u Zadru imati i plesnu pozornicu – prostor posvećen plesnoj umjetnosti.

Scenu na kojoj ćemo moći, bez kompromisa, razvijati kreativnost naših polaznika. To je upravo ono što mladim ljudima danas najviše treba – prostor da izraze sebe, da istražuju, da pokazu koliko tijelo može biti upečatljivo – koliko može reći bez riječi, objašnjava Petrovski.

Srećom, u Centru za mlade Zadar dobili su prostor u kojem trenutačno rade. Plesači tamo vježbaju tijekom jutra, imaju i ured, a na raspolaganju im je i velika dvorana.

– Sada još samo čekamo da se osposobi prostor za izvedbe. To nam jako nedostaje. Do sada smo surađivali s Kazalištem lutaka Zadar i HNK-om, ali oni imaju vlastite bogate programe. Teško se uklopiti – kad dobijemo termin, uzmemo ga, pa se snalazimo. Nemamo mogućnost biranja.

Čim se taj izvedbeni prostor opremi i postane funkcionalan – uvjeti će nam se znatno poboljšati. Nadamo se da bi to moglo biti već iduće godine. Treba opremiti pozornicu, osigurati tehničare, dobru osobu za svjetlo, ljude koji će sve to voditi i održavati. Važno je da to ima smisla i da se razvija kao prava scena, zaključuje Petrovski te dodaje kako to plesna scena u Zadru zaslužuje.

Ante Perković

Ante Perković, rođen u Zadru 1973. godine, bio je istaknuti hrvatski novinar, rock kritičar, publicist i glazbenik čiji je rad obilježio domaću kulturnu scenu. Preminuo je u Zagrebu u 2017. godini, u 44. godini života, nakon kratke i teške bolesti.

Karijeru je započeo u sastavu Djeca, s kojim je objavio albume Djeca (2001) i Stvari (2004). Kao kantautor, 2007. objavio je solo album Svi me vole dok me ne upoznaju. Njegov muzički opus reflektirao je njegovu strast prema stvaranju, a povremeno je nastupao i u kazališnim projektima, surađujući s redateljem Borutom Šeparovićem na predstavama Montažstroja te u eksperimentalnim izvedbama poput Hoerspiel: mala igra za slušanje i gledanje.

Kao novinar i glazbeni kritičar, pisao je za brojne medije – Jutarnji list, časopise Homo volans i Nomad, te vodio online dnevnik na portalu monitor.hr. Bio je i suradnik Trećeg programa Hrvatskog radija te je predavao novinarstvo u edukacijskom programu udruge Kurziv.

Napisao je knjigu o pjesmama Darka Rundeka, biografiju grupe Pips Chips& Videoclips “Dugi vikend u zemlji čudesa”, dvije zbirke tekstova “Slijepi putnik”, “365” i svojevrsni vodič kroz njegov rodni grad “Volite li Zadar”.

Kao medijska osoba, Perković je ostavljao snažan pečat – bio je poznat po neposrednom, emotivnom pristupu i kreativnoj energiji. Njegov dugi angažman na radiju, u glazbi, publicistici i edukaciji ostvario je velik utjecaj na kolege i publiku.

Iako je otišao prerano, ostavio je za sobom bogat opus tekstova, glazbe i ideja, a knjiga “Volite li Zadar?” postala je trajna inspiracija za plesni hommage na 31. Zadarskom kazališnom ljetu.

Autor: Đurđa Baljak