Alarmantno među mladima: Sve više zadarskih tinejdžera traži pomoć zbog ovoga!

Stručnjaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) iz godine u godinu napominju kako raste broj osoba koje se zbog mentalnih poteškoća javljaju liječnicima, a ono što posebno zabrinjava je što među njima sve više ima adolescenata i mladih do 27 godina.

Da se ovaj dio populacije ne samo suočava s mentalnim poteškoćama, već su mnogi od njih potražili i primaju odgovarajući liječničku pomoć potvrđuje nam i klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Dora Srdelić Ljubičić iz Zavoda za javno zdravstvo (ZJZ) Zadar.

– Adolescenti i mlađi odrasli najviše nam se javljaju zbog simptoma anksioznosti, socijalne anksioznosti, ispitne anksioznosti, paničnih napada i depresivnosti, koja ponekad može biti praćena i samoozljeđivanjem, čiji uzroci mogu biti heterogeni.

Javljaju nam se zbog posljedica vršnjačkog nasilja, kao i poremećene obiteljske dinamike, zbog gubitka i prilagodbe na neke nove životne okolnosti, slabijih socijalnih vještina i problema u vršnjačkim odnosima, usamljenosti… Često se primjerice javljaju tijekom prvog razreda srednje škole zbog problema u prilagodbi na novu okolinu i zahtjeve.

Škola zaista može biti izvor intenzivnog stresa, što posljedično loše utječe na mentalno zdravlje, pa treba uložiti napor u osnaživanju škola u promicanju mentalnog zdravlja i odmicanju fokusa od ocjena, kaže nam Srdelić Ljubičić dodajući kako doista ima raznih primarnih razloga dolaska.

Nekad se javljaju sami, a nekad na inicijativu roditelja koji su im nužni za suradnju kada se radi o maloljetnicima. Rade i s mladima koji eksperimentiraju sa sredstvima ovisnosti, ali i pokazuju neke simptome ponašajnih ovisnosti, kockanje, ovisnost o internetu.

Manje mentalne smetnje

– Mladi nam se ponekad javljaju i zbog sasvim uobičajenih problema specifičnih za njihovu razvojnu dob, kao što je npr. nesretna ljubav ili neke druge teškoće u vršnjačkim odnosima koje možemo prepoznati kao stres, smetnju i uznemirenost, no i u takvim je slučajevima važno pružiti podršku i kroz psihoedukaciju te učenje korisnih strategija suočavanja graditi psihološku otpornost.

Važno je naglasiti da se u mladih koji nam se obraćaju za pomoć ne prepoznaje uvijek mentalna bolest tj. poremećaj koji se dijagnosticira prema definiranim kliničkim kriterijima, a koji uglavnom uključuju izrazite i dugotrajnije smetnje u svakodnevnom funkcioniranju.

Mnogo češće se radi o problemu mentalnog zdravlja kada smetnje nisu toliko izražene da bi zadovoljile dijagnostičke kriterije mentalnog poremećaja, a ipak utječu na svakodnevno funkcioniranje.

Osobi koja ima problem mentalnog zdravlja osobito je važno pružiti pomoć i podršku kako bi se prevenirao moguć razvoj poremećaja, napominje ova klinička psihologinja i psihoterapeutkinja koja pojašnjava kako svi možemo biti ranjivi i osjetljivi na promjene koje nam se događaju.

– Teški događaji, veliki neuspjesi, razočaranja ili gubitci mogu nas itekako izbaciti iz ravnoteže i stručna pomoć tu zaista može biti od pomoći. S druge strane i podrška prijatelja vršnjaka, roditelja, učitelja ili neke druge odrasle osobe ponekad može biti dovoljna.

Stoga je jedna od prvih stvari koje provjeravamo kakva je podrška okoline s obzirom na to da nije jednako ako problem ima netko tko ima podršku i tko je nema, iako se možda radi o istom ili sličnom problemu.

Također ako netko ima razvijene dobre strategije suočavanja lakše će se nositi sa stresom i biti fleksibilniji, ističe Srdelić Ljubičić koja je rekla kako nemaju precizne podatke o kretanju broju osoba ove dobi koje su zbog ovih poteškoća potražile odgovarajuću pomoć s obzirom na to da Zavod nije jedina ustanova oni traže pomoć.

– No iz iskustva vidim kako je broj mladih koji traže pomoć zbog ovih poteškoća iz godine u godinu sve veći.

Naša lista čekanja je sve dulja i ponekad se dogodi da se na tretman čeka i više mjeseci, što svakako nije dobro i nas stručnjake dovodi u nezavidnu poziciju, otkriva ova stručnjakinja dodajući kako proces liječenja pacijenata ovisi o intenzitetu simptoma, podršci koju osoba ima u obitelji, školi, zajednici, rizičnim i zaštitnim faktorima.

Rezultati liječenja

– Ne mogu reći kako uvijek uspijemo u liječenju s obzirom na to da u životu nema »uvijek«. To ovisi o različitim faktorima, a ne samo o našoj posvećenosti i stručnosti. Kod adolescenata je značajan faktor suradnja s roditeljima, njihova otvorenost za sugestije i promjenu te naposljetku i mentalno zdravlje samih roditelja.

Ponekad je potrebna i primjena farmakoterapije, što se realizira kroz suradnju s našim psihijatrima. Multidisciplinarnost i interdisciplinarnost su nužnost u procesu liječenja ili tretmana, pa je timski rad iznimno bitan.

Mi zaista imamo pozitivna iskustva, u našem poslu je najljepše kad vidimo promjenu koja se dogodila i kada mlada osoba izađe iz krize i počne živjeti koristeći sve svoje resurse. No nije uvijek lako i jednostavno.

Ponekad nam se nakon završenog procesa i postignutog cilja mladi opet vraćaju u tretman, nekad i nakon nekoliko godina jer nikad ne znamo što nam život nosi i kako ćemo se nositi s nekim promjenama naših životnih okolnosti.

Nekada se vraćaju tretmanima jer im treba samo jedan ili dva susreta kako bi se osnažili i dobili podršku od sada već poznate osobe s kojoj imaju razvijen odnos povjerenja, napominje Srdelić Ljubičić.

Pojašnjavajući porast pojave mentalnih poteškoća u adolescenata i mladih do 27 godina kaže kako se radi o vrlo kompleksnom pitanju koje nema jednoznačan odgovor. Istraživanja ukazuju na porast, ali ne jednoznačno i na uzrok.

– Mogli bismo zaključiti kako možda ima više rizičnih faktora koji utječu na mentalno zdravlje, a manje zaštitnih. Rizični čimbenici postoje na razini adolescenta/mlade sobe, na razini obitelji, škole i zajednice.

Tako su npr. dobre socijalne vještine adolescenta, dovoljno dobro roditeljstvo, privrženost, dobra komunikacija, povjerenje, dosljednost, toplina i brižnost, podrška učitelja te zajednica koja usađuje i živi pozitivne norme i vrijednosti zaštitni faktori koji doprinose mentalnom zdravlju djeteta.

Rizični faktori, pak, obuhvaćaju nisko samopoštovanje, nasilje u obitelji i to ne samo u ekstremnim slučajevima, negativno školsko ozračje te nestabilna sredina u kojoj dijete odrasta.

Čini se da se svijet brzo mijenja, postaje okrutniji s manje empatije, a više nasilja i otuđenosti što nas bombardira sa svih ekrana, pa se mi ljudi možda ne možemo takvom brzinom adaptirati na promjene.

Roditelji se u takvim novim okolnostima kao što su ekrani i njihov utjecaj na život ne uspijevaju brzo i adekvatno snaći s obzirom na to da ne postoje recepti i brza rješenja, naglašava klinička psihologinja i psihoterapeutkinja koja je rekla kako se ne može sve prebaciti na leđa roditelja iako je roditeljska odgovornost neupitna.

Roditeljima treba više pomoći

– Čini mi se kako se roditeljima ne nudi dovoljna pomoć i podrška kroz određene politike, npr. fleksibilno radno vrijeme, mogućnost rada kod kuće… I da često u borbi za osiguravanjem materijalnih sredstava izgore i iscrpe svoje roditeljske kapacitete. Dojam je kako su, pak, s druge strane djeca i mladi možda manje psihološki otporni u okolnostima u kojima žive, a moguće je da je to tako zbog nedovoljnog poticanja njihove samostalnosti i razvoja vještina kroz ohrabrivanje, reflektiranje i slične afirmativne postupke roditelja.

Roditelji često u najboljoj namjeri previše kontroliraju situaciju oduzimajući djetetu prostor da uvježbava vještine i griješi, pa se posljedično ne zna nositi s frustracijom. Također, minimaliziranje kritike i kazne, pa i fizičkog kažnjavanja koje je još uvijek sveprisutno može itekako doprinijeti razvoju djetetove pozitivne slike o sebi. Za takve su promjene potrebne škole roditeljstva i edukacija o djetetovim pravima i potrebama, te odgovornostima, kao i o adekvatnim komunikacijskim vještinama koje su preduvjet za dobar ljudski kontakt koji nam je svima bitan jer smo takva bića, zaključuje Srdelić Ljubičić.