Roditelji ga nisu mogli uzdržavati, bio je u domu, a onda je postao jedan od najvećih junaka

Finala bi po defaultu trebali odlučivati najveće zvijezde, odnosno napadači, no nekada im u završnim utakmicama slavu ukradu oni od kojih se ne očekuje rješavanje susreta. Brazilski bek Juliano Belletti je pogotkom donio Barceloni drugi naslov prvaka Europe, što mu je ujedno bio i jedini gol koji je zabio u svoje tri katalonske sezone. Njegov ‘pozicijski’ kolega Andreas Brehme redovito se nalazio na semaforima sa svojim pogocima iz daljine, no opet se svijet nemalo iznenadio kada je ‘Andi’ preuzeo odgovornost za penal koji je Njemačku učinio svjetskim prvacima u Italiji. I Portugal je 2016. imao svog neočekivanog junaka, a nije se radilo o nekakvom braniču, ‘šestici’ ili vrataru, već o napadaču – Ederu, koji nije baš kotirao kao plodonosna devetka. Da bismo shvatili magnitudu Ederovog herojstva, moramo krenuti u detaljno raščlanjivanje njegove životne priče, koja je krenula u bivšoj portugalskoj koloniji Gvineji Bisau.

Ederzito António Macedo Lopes rođen je u Bissau, glavnom gradu te državice u Zapadnoj Africi koja broji oko 2 milijuna ljudi, a već se s tri godine s obitelji preselio u Lisabon, no ostvarenje portugalskog sna nije bilo ni na vidiku. Neimaština je prisilila Ederove roditelje da sina ostave u sirotištu u Bragi, odakle je transferiran u poseban dom u Coimbri, gdje su se nalazila i druga djeca čiji su očevi i majke bili u sličnim financijskim problemima. Eder je vrijeme kratio igrajući nogomet, a njegov talent je brzo prepoznat od strane lokalnih skauta. ADC Adémia, Oliveira Hospital i Tourizense klubovi su gdje je Eder brusio svoj zanat, a onda je po njega došao prvoligaš Academica, koji mu je bio odskočna daska za uglednu Bragu. Nova sredina Ederu je došla kao naručena, postigavši 13 golova u 18 prvenstvenih utakmica za finalista Europske lige 2011., što je odjeknulo i kod izbornika Paula Benta, koji se suočavao s krizom u špici. Silazak sa scene Paulete i Nuna Gomesa ostavio je prazninu u portugalskom napadu, a budući da je Cristiano Ronaldo u to vrijeme djelovao na krilu, imena na broju devet redovito su se izmjenjivala. Eder se tako našao u odabranom društvu reprezentativaca, a Bento ga je uključio i u ekspediciju za Brazil, gdje je Portugal zapeo već nakon tri utakmice grupne faze.

Ozljede Huga Almeide protiv Njemačke i Heldera Postige protiv SAD-a otvorile su vrata Ederu za dragocjene mundijalske minute, dok je protiv Gane u posljednjem kolu bio i starter, ali u Brazilu nije ostavio nikakav trag. Neuspjeh u Brazilu nije utjecao na samopouzdanje Edera, a dobre partije u Bragi nagrađene su transferom u Swansea City, ali tamo je uglavnom bio alternacija za Bafetimbija Gomisa, upisavši samo dva starta u Premier ligi za Labudove. Znajući da kao rezerva nema šanse da ugrabi mjesto u zrakoplovu za Francusku i Euro, Eder se otisnuo u Lille, što ga je vratilo na radar novog izbornika Fernanda Santosa. Šest golova u 13 Ligue 1 nastupa ‘kvalificiralo ga je’ za Euro, a dobru formu je potvrdio u pripremnim utakmicama protiv Norveške i Estonije, pogodivši u obje utakmice (to su mu bili drugi i treći gol za Portugal. Prvi je zabio Italiji također u prijateljskoj).

‘Od ružnog pačeta do labuda…’

Santos je u Francuskoj koristio 4-4-2 formaciju, s krilima Ronaldom i Nanijem u špici, što je gurnulo Edera na periferiju. Šest minuta je upisao protiv Islanda, sedam protiv Austrije, a onda je bio potpuno zaboravljen sve do finala protiv Francuske, kada ga je Ronaldova ozljeda izvukla iz natftalina. Santos ga je u igru ubacio u 79. minuti, da bi u četvrtoj minuti drugog produžetka zatresao mrežu Huga Llorisa za prvi portugalski naslov u povijesti. Eder je primio pas Joãa Moutinha 30 metara od Llorisovog gola, potom se otresao Laurenta Koscielnyja kao da ga nema, poslavši loptu okružen Umtitijem i Pogbom u donji kut francuskog vratara.

‘Strijelac koji rijetko zabija postigao je najvažni gol u povijesti portugalskog nogometa’, uzviknuo je komentator Martin Tyler nakon što je Ederova lopta poljubila francusku mrežu. ‘Eder je od ružnog pačeta postao labud’, kazao je kasnije Santos. Taj se ‘labud’ nikada nije raskrilio kao te večeri u Parizu, iako je kasnije s Lokomotivom pokorio rusku ligu, kup i Superkup. Za Portugal je poslije samo još jednom poentirao (opet prijateljska), pa mu se reprezentativna karijera svela na samo jedan gol u kompetitivnoj utakmici. Jedan, ali bome vrijedan!