HVALEVRIJEDAN POTEZ Barkajoli za stalne putnike u sezoni imaju posebnu cijenu

Koliko god impresivni bili, Zadar nije samo crkva sv. Donata, katedrala sv. Stošije, Pozdrav Suncu i Morske orgulje. Ono što ovaj grad čini posebnim su ljudi – živi svjedoci bogate povijesti i neodvojiv dio njegovog identiteta.

Zadarski barkajoli, zaštitni znak grada, povezuju obale, od Poluotoka do Đige, ali i prošlost i sadašnjost, podsjećajući kako se nekoć živjelo, dok nije bilo automobila, a ni električnih romobila. Plove od 14. stoljeća, točnije od 1370. kada je mletački notar zabilježio ono što danas zovemo koncesijama, prkoseći valovima modernog doba, a premda je putnika sve manje i manje, barkajoli i građani itekako su složni – dok je Zadra, bit će i barkice!

Grad spava

Ipak, uz nove načine prijevoza, ono što itekako usporavala vesla jest i odumiranje Poluotoka, odnosno manjak i sadržaja i domicilnog stanovništva. Jednostavno, ljudi više nemaju razloga ići u grad, malotko danas tu živi, a institucije su odavno izmještene.

O toj problematici ćakulamo sa simpatičnim gospođama Majdom Ćozom i Jadrankom Vidov, dok čekamo barkajola Šimu Gregova da nam doplovi s druge strane.

– Ovo je naša tradicija i poseban je osjećaj biti na moru. Mi smo jedne od rijetkih koje još žive na Poluotoku, podržavamo naše barkajole i želimo da se ovo nastavi. Ovo je zaista jedinstveno i dečki su krasni. Ponekad suprug i ja odemo u šetnju samo da budemo u barci, govori Ćoza, dok Vidov ističe kako, osim što je gušt, barkajoli skrate put.

I evo, vratija se Šime, vožnja i ćakula može početi. Kako nalažu nepisana pravila, jer bolje da umre selo nego običaji, prvo pričamo o vremenu, ploveći u podne, po najvećem zvizdanu.

– A vruće je, bude i glavobolja i povraćanja, iako ljeti imamo smjene od četiri ili šest sati, jednostavno ne smijemo riskirati da se dogodi nešto loše. Krećemo u sedam ujutro, a radimo do ponoći ljeti. Ma dobro, napredovali smo u borbi protiv vrućine, više ne nosimo obične bijele košulje nego lanene koje stvarno zaštite od sunca. Isto tako, nosimo šešire s boljom zaštitom. A i more opusti, dobro je dok ima vjetra, govori Gregov, Šime Gregov, čiji su i otac i brat barkajoli.

S koljena na koljeno

Tradicija je to koja se prenosi s koljena na koljeno, pa se i Šime, gledajući oca i brata, zaljubio u more i napravio prve zaveslaje 2013. godine, kada je bilo puno više posla.

– Ljeti, u odnosu na zimu, ima više posla zbog turista, iako ove godine primjećujemo pad, nema baš turista iz Njemačke. No, nije ni čudo kad uzmemo u obzir koliko su skočile cijene svega. Zimi je sve teže i teže, prije je Poluotok bio pun života, sada nema ni trajekta, ni institucija, stanovi su postali apartmani, malo tko više živi tamo, zimi s nama ide tek nekolicina radnika ili starijih, obaviti nešto. Za njih i u sezoni imamo posebnu cijenu, za cjelogodišnje putnike je jedan euro, a za turiste dva, govori Šime.

A nažalost, nije teško znati tko su cjelogodišnji putnici, baš zato što je prometa sve manje.

– Od 2015. godine promet pada i pada, mi smo ostali samo na tim ljudima i naravno da ih sve poznajemo. Ne možemo ih ostaviti u ovom moru dizanja cijena, sve su cijene otišle u nebesa. Ova cijena od jednog eura je tu da zaštitimo naše ljude koliko možemo, to je naša »loyalty card«, kazuje Šime.

Majda Ćoza i Jadranka Vidov

Turisti i cjenkanje

Osim toga, turisti su znatno zahtjevniji nego domaći, njima je to isključivo atrakcija, pa žele pozirati, pa neki traže da sami veslaju i imaju brojne zahtjeve, a i uvijek traže popust, bez obzira kolika je cijena i bez obzira na to što dolaze iz zemalja s puno snažnijom ekonomijom.

U prilog zahtjevnosti posla idu i česti skuteri, gliseri, brodice na kojima se opet turisti ponašaju kao da su sami na svijetu.

– Pokušavam razumjeti, znam da su čekali godišnji odmor jako dugo i da se sad žele opustiti. Nekad pretjeraju, nisam ja jedini s malom brodicom. Upozorim kad treba, netko posluša, netko ne. Sve u svemu, stvorili smo suživot sa svim, sve je to dio posla, kaže Šime.

Dio posla su i fotografiranja parova, kao i obitelji, tako naši barkajoli obilaze svijet, prenoseći sliku koja slavi i tradiciju i vrijedne ruke. A da bi opstali, s obzirom na manji obujam posla, pomažu im Grad Zadar i Turistička zajednica Grada Zadra.

Sad se barkajoli nadaju da će česti putnici biti gosti iz Hyatta, a uređenje te zgrade vide kao velik iskorak, osim u turističkoj ponudi, i po pitanju estetike i dojma ljudi koji upijaju ljepote grada, uz miris mora, širok osmijeh, ruku za ulazak u brod i čašicu razgovora.