Iza kamere, na bubnjevima ili pod morem - Igor Goić ne miruje

Čuveni zadarski kreativac Igor Goić toliko je svestran u svom djelovanju da je bio izazovan zadatak u jednom tekstu objediniti sve njegove interese i značajnije uratke. Kao vlasnik obrta za snimanje filmova Kreathia, Goić se može pohvaliti suradnjama s brojim poznatim licima glazbene industrije za koje je režirao i snimao video spotove. Prije nekoliko godina, ostvario je i važnu suradnju s Turističkom zajednicom Grada Zadra snimivši nesvakidašnji destinacijski video koji mu je osigurao brojna priznanja i nagrade, ali i Grb Grada Zadra.

Pored komercijalnih projekata, potaknut stvaralačkim impulsom, Igor potpisuje i jedinstvene autorske pojekte, od kojih se može istaknuti prvi zadarski dugometražni igrani film iz 2013., s Enijem Meštrovićem u glavnoj ulozi.

Kada nije iza kamere, Goić se rado prihvaća bubnjarskih palica i gitare, a nisu mu strani ni avanturistički sportovi. Kakav je stvaralački proces ovog darovitog i neumornog pojedinca, na koje je projekte ponosan, kako izgleda suradnja s najpoznatijom hrvatskom klapom, a kako posjet izoliranim pučinskim otocima te ima li Goić uopće jednak broj sati u danu kao prosječan čovjek, donosi razgovor u nastavku.

Grad avanture

Vaš film Meet. Feel. Explore. Zadar, nastao u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Zadra, višestruko je nagrađivan. Što je to što su stručnjaci prepoznali kao osobito značajno u vašem filmu? Po čemu se on ističe među ostalim turističkim filmovima?

Da, film je, na našu radost i iznenađenje, prepoznat od strane struke, kako domaće, tako i internacionalne. Ono što naš film čini drugačijim je sam pristup formi pa mislim da je upravo to bio razlog za spomenuto prepoznavanje.

Meet. Feel. Explore. Zadar donio je mnoštvo uzbudljivih scena koje kao da su izašle iz nekog blockbustera, a ne destinacijskog videa. Kako ste došli na ideju da ljepote Zadra “upakirate” u napetu filmsku priču?

Svi smo izloženi konstantnom bombardiranju videima s raznih svjetskih turističkih destinacija koje snimaju sami turisti – amateri u filmskom svijetu, ali svejedno non stop nailazimo na zapanjujuće uratke. Borba kadrovima više nema niti smisla, niti potrebe pa smo odlučili Zadar koristiti kao kulise za jednu zanimljivu priču koja bi sama po sebi zainteresirala prosječnog gledatelja, a zatim mu približila Zadar kakvog ga mi znamo – grad avanture.

Siguran sam da će se na ovu konstataciju mnogi osvrnuti kritički i sa sumnjom, ali grad Zadar je savršeni “HUB” za svakog avanturista. Od stare jezgre koja je stalno nastanjena već 3.000 godina (i krije toliko priča), do svega što leži unutar 100 kilometara od grada… strancu je to smiješna udaljenost koju prijeđe dnevno zbog posla.

Režirali ste prvi zadarski dugometražni film Mali div, praktički bez budžeta. Koliko je izazovno bilo realizirati tako ambiciozan projekt? Što vas je potaknulo da radite film o takozvanom redikulu? Kakva je bila recepcija filma među lokalnom i nacionalnom publikom?

U taj smo projekt svi ušli kao “grlom u jagode”. Hrpa zanesenjaka/inja koja je sigurna da zna što radi, a zapravo smo išli po sistemu “uvali se u problem pa se vadi”. Projekt nas je koštao godinu i pol dana života, financija, kredita, truda i rada, ali smo na kraju shvatili da je sve to bila i mala cijena za takvu školu.

Za samu priču je zaslužan Branimir Čakić koji je producent i scenarist filma, ali i dobri pokretački duh cijelog projekta. Tko je upoznat s njegovim likom i djelom, nije nimalo iznenađen tematikom i porukom filma jer je upravo ona velik dio Braninog karaktera.

Film je inicijalno bio jako lijepo prihvaćen od strane Zadrana, ali problemi su nas zapali kad smo ga pokušavali plasirati dalje, a kako smo i u tom segmentu bili jako zeleni, razočarao nas je i preplašio težak marketinški posao koji dolazi nakon produkcije ovakvog uratka.

Poslije premijere na Zadar Forum Film Festivalu napravili smo desetak dana prikazivanja u Kazalištu lutaka Zadar i sav prikupljen novac od ulaznica donirali zadarskoj pedijatriji. Prije tri godine film je ponovo zadobio i veći interes kad ga je Enio Meštrović (Mali Div) postavio na Youtube stranicu Kuda Bleke i Konji u vrijeme kad su imali najviše pratitelja i na taj način ga ponovo oživio.

Kad klikne – klikne

Snimili ste dokumentarni film o klapi Intrade, “Popili intrade i opet su žedni”, a radili ste i na njihovim video spotovima. Kako komentirate suradnju s najpoznatijom zadarskom klapom?

Da, eto, mene je dopala čast da režiram dokumentarni film o klapi Intrade, ali tu nikako ne smijem izostaviti i kolegu Tomislava Rupića iz Šibenika koji je bio više nego samo montažer na projektu, kao ni njihovog menadžera Branka Paića koji je skupio svu potrebnu povijesnu građu koja je ušla u film, ali i približio nam put njihove karijere.

S Intradama surađujemo već sedam godina i jako ih cijenim kao klijente, ali prvenstveno kao ljude! Oni su bez zadrške daleko najpoznatija klapa koja je Hrvatsku predstavljala po cijelom svijetu, ali unatoč tome, ostali su normalni ljudi s kojima možeš i u ozbiljno i u šalu bez straha i promišljanja prije nego izustiš. Svaki pojedinac je ono što mi volimo nazvati “normalan domaći čovik”.

Surađujete s brojnim estradnjacima. Koju biste suradnju istaknuli kao vama osobito značajnu ili pamtljivu? Postoji li neki spot na koji ste možda posebno ponosni?

Pa, nekako u tom poslu se odmah na prvoj suradnji vidi hoće li to ići ili ne… ipak je to zajedničko stvaranje, a zna se dogoditi da su karakteri ili ideje previše različite i da se ne može pronaći zajednički jezik pa neke suradnje ostanu na jednom uratku (i to tako treba i biti – glazbenici moraju pronaći svoj umjetnički pandan u vizualnoj branši), dok druge iznesu jako puno spotova.

Ja osobno sam za svoje prve korake “na estradi” dužan Davoru Pekoti i Tomislavu Peharu koji su prvi prepoznali moje radove i dali mi priliku raditi. Uvijek ugodnu suradnju imamo i sa Seadom Zelom Lipovačom (legendarnim gitaristom Divljih Jagoda), koji je jako rano prepoznao naš potencijal.

Od pandemijske 2020. surađujemo i s Rudolfom Dvorskim koji je autor nekih od legendarnih hitova, kao što su “Nasukani brod” od Zorana Jelenkovića, “Lipa si ti” od Iće Sikirića, za kojeg inače piše sve što snima, a po novome i Giulianu za kojeg smo odradili dva nova spota.

Neprekidnu suradnju imamo i s izdavačkom kućom SCARDONA, pod vodstvom menadžera Branka Paića, s kojim je striktno poslovni odnos već odavno evoluirao i u prijateljski. Sad posebno izdvojiti neki uradak je težak zadatak jer ih je preko 200, ali neki koji su mi se urezali su “Laku Noć” od klape Intrade, “Serafina” od klape Munita, i jedan elaborativni uradak za metal bend Angel Seed pod nazivom “Dancing with ghosts”.

Iz mašte u kadar

Kako pristupate suradnji s klijentima s estrade? Dolaze li vam pjevači sa svojim idejama ili se prepuste vašoj redateljskoj palici? Kako izgleda taj kreativni proces?

Kod ideja za same uratke je jako bitno znati što dobro izgleda na kameri, a što ne. Pod time ne mislim samo na subjekte, objekte i lokaciju, nego i na samu fabulu, tako da klijenti najčešće nama prepuste taj dio. Zna se, naravno, dogoditi da nam netko priđe s idejom i onda ćemo dati sve od sebe da je oplemenimo, ali ako primijetimo potencijalni problem s idejom, naša obaveza je upozoriti klijenta.

Sam kreativni proces nikad nije isti, jednom ti uleti ideja već na prvo slušanje, dok za neke druge pjesme jednostavno moraš isprovocirati maštu. Tu pomaže bilo kakva distrakcija iz dnevno regularnih stvari. Prije su mi to bili penjanje, ronjenje, paragliding, a otkad sam prije tri godine postao otac po drugi put, to mi je zamijenilo provođenje vremena sa sinom i gitarom.

Bavite se i podvodnim snimanjem; zašto vas privlači podmorje? Koji su izazovi s kojima se susrećete prilikom podvodnog snimanja, u usporedbi s fotografiranjem i snimanjem na kopnu? Koja vam je podvodna lokacija bila najinteresantnija za snimanje?

Da, uspio sam zadržati ronjenje, ali je od razbibrige ono postalo posao, što u nijednom kontekstu nije loša stvar jer si opet pod morem, a tamo je jednostavno bolje… nema poštara i tišina je, haha. Šalu na stranu – podvodno snimanje je za mene korak dalje jer se susrećeš s novim izazovima, od samog fizičkog prebivanja i snalaženja, do kadriranja i rasvjete.

More i voda su skroz drugi medij, gdje se svjetlo ponaša drugačije i predstavlja druge probleme, nego ono na kopnu. Citirat ću velikog Jamesa Camerona koji kaže da jednostavan “shot” pod morem ne postoji… od nekih ideja koje se na kopnu čine infantilno jednostavnim, pod morem se pokaže toliko kompliciranim da se često moraš snalaziti i mijenjati ideje “on the go”.

Pod morem je pogotovo teško izdvojiti najdražu lokaciju za snimati jer je sve prelijepo. Osobno volim olupine i taj jedan osjećaj mistike kad zaranjaš u plavo pa se ispred tebe počne ocrtavati brod ili avion koji tu leži zadnjih osamdeset, sto, tristo godina. Ali, naravno, ne možemo izostaviti ni špilje ili živi svijet.

Susret s morskom kornjačom na pola puta do Palagruže nikad neću zaboraviti. More ima moć stvarati nezaboravne trenutke.

Glazba kao konstanta

Pored vizualne umjetnosti, bavite se i glazbom: svirate bubnjeve u zadarskom bendu Arises. Što nam možete reći o svom glazbenom djelovanju? Stižete li uskladiti filmske projekte sa svirkama u bendu i ostalim osobnim interesima?

Bivši Rising Dream, sadašnji Arises je bend u koji sam stupio krajem 2004. godine i, evo, na naš šok, prošla je već skoro 21 godina. To je aktivnost koja nas sve u bendu održava “normalnima”. To nam je jedna životna konstanta koja nam pomaže da se sjetimo tko smo, što smo i odakle dolazimo. Iako sviramo metal, nitko u bendu nije isključivo “metalac” i svi volimo reći da slušamo dobru glazbu, odnosno sve što nam dopre do srži, pa se tako u našim autorskim pjesmama, osim metala, može razaznati i utjecaj raznih grunge i hard rock izvođača.

Iskustvo i poznanstva stečena kroz djelovanje benda po Hrvatskoj, Europi i šire su nešto što mi ništa ne može nadomjestiti. Sad smo baš u produkciji još jednog videa nakon spota “Sun”, a ovaj put će biti uzbudljivo jer imamo i pojačanje od strane Michaela Whitea, holivudskog skulptora i novopečenog Zadranina (o kojem ste, siguran sam, već čitali), tako da su to srodne branše i dobro idu ruku pod ruku… a vremena, naravno, da je uvijek malo – kao i svakome tko se nečim bavi.

Možete li nam dati nekakav uvid u buduće projekte i one koje su u trajanju? Što pripremate i kada se mogu očekivati premijere nekih novih uradaka?

Od ostalih projekata koji su u trajanju izdvojio bih još jednu “drugačiju” turističku reklamu, ovaj put za općinu Jasenice za koju već možete vidjeti trailer na YouTubeu. Isto tako, prošle godine smo zajedno s Internacionalnim centrom za podvodnu arheologiju započeli snimati njihov projekt očuvanja olupine aviona kod Žirja, što nam je još jedan drag projekt s dragim ljudima.

Na pomolu je i jedan potencijalno jako zanimljiv projekt o kojem trenutno ne smijem ništa više reći, osim da se radi o ponovnoj suradnji s Branimirom Čakićem, tako da se svakako veselimo budućnosti.

Priče s ruba

Godinama ste radili na dokumentarnom filmu Legende svjetla, a tom filmu prethodilo je iscrpno istraživanje na terenu. Koje uspomene nosite iz ovog projekta? Što ste naučili o životu svjetioničara u procesu?

Legende svjetla je dokumentarni projekt koji mi je došao kao nastavak terapije Malog Diva. U sam projekt me povukao prijatelj i kolega Jurica Gašpar (Morski.hr), koji je odlučio napraviti monografiju o hrvatskim svjetionicima. Potreba za tim potezom mu je došla kao sinu svjetioničara koji je odrastao na svjetioniku pa je tako i meni bio i više nego koristan izvor vrijednih informacija.

Oplovili smo “cijeli Jadran”, odnosno svih 48 svjetionika i zaustavljali se na svima koji još imaju posadu – svjetioničare, i razgovarali s njima. Taj posao nije za svakoga i koliko god oni svi bili različiti karakterno, imaju jednu crtu istu – a to je da vole more i morski život. Jedan od apsurda ovog snimanja je što su to većim dijelom ljudi koji su pobjegli od “šušura”, “vreve”, televizije… i eto ti nas kod njih… s kamerama.

Težina svjetioničarskog života i posla uvelike ovisi o poziciji svjetionika. Ima onih koji su povezani s kopnom i na njima se život ne razlikuje puno od običnog života (osim što ti svaka munja udara iznad glave). Ali oni pučinski, udaljeni, i još pogotovo ako su na maloj hridi, kao što je to Blitvenica ili Porer, koji je čak i relativno blizu kopnu, ali kad udre južina isto ti je… e ti su druga priča. Riječima svjetioničara Pere Barabe: “pepeljara s kućom”.

Pod krovom si, ali ti je na sve strane 30 metara hridi do mora i to je to. A još kad udre crveno jugo, pa kad more počne preko kuće prebacivati… A karakteri su takvi da će nakon toga izaći ispred kuće, pokupiti što je palo, popraviti slomljeno, i idemo dalje do sljedeće oluje sa smiješkom na licu. Fascinantni ljudi i posao.