Toj povijesnoj odluci Hrvatskoga sabora prethodila je odluka koju su hrvatski građani iskazali na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine, jasno poručivši da ne žele da Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.


Na tom referendumu, hrvatski građani donijeli su sljedeće odluke:




“Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama“. “Za”  tu odluku izjasnilo se 93,24 posto glasača.


“Republika Hrvatska ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi“. Za tu odluku izjasnilo se 92,18 posto glasača.


Na temelju takvog očitovanja volje građana, a nakon neuspjeha pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Sabor Republike Hrvatske, na zajedničkoj sjednici sva tri saborska vijeća 25. lipnja 1991. godine donosi Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.


Njome se utvrđuje da “tim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ te postupak za međunarodno priznavanje, podsjeća Hrvatski sabor.


Na istoj je sjednici Sabor donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.


Posredstvom međunarodne zajednice, radi lakših pregovora o razdruživanju među bivšim jugoslavenskim republikama, Brijunskom je deklaracijom utvrđen tromjesečni rok odgode primjene Ustavne odluke od 25. lipnja 1991. godine.


No, istekom moratorija na tu povijesnu odluku, 8. listopada 1991. godine, dan nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima je tada bio hrvatski državni vrh, Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze s ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država.