[FOTO] Marko Kožul iz Ražanca čuva obiteljsku tradiciju i oživljava izumirući zanat

Ribolovni turizam sve se češće može pronaći u turističkoj ponudi u našoj regiji. Iskustvo ribarenja, posla sa sedam kora, za mnoge je prva prilika da se upoznaju s ribama i ribolovnim alatom. Priliku za to već pet godina pruža i Marko Kožul iz Ražanca, profesionalni ribar, koji je, iz ovog ionako teškog životnog poziva koji je naslijedio od pradjeda, odlučio izvući više i uzdići ga na viši nivo.

Zaputili smo se stoga prema Ražancu, u rano jutro dok je i slavna ražanačka bura još spavala, a mladi se Zadrani kućama vraćali nakon proslave još jedne košarkaške titule. Dočekalo nas je kristalno čisto i mirno more, Marko s dva prijatelja i stara brodica koja je vidjela brojne nevere i ulove.

Pet godina puta

Trudi se, kaže Marko, turistima koji se odluče s njim isploviti, dati što realističnije iskustvo ribolova na Jadranu. Od ješke do ulova. Sve sami mogu iskušati, a potom očistiti i ispeći ribu na gradelama.

– S ovom sam ribarskom avanturom započeo prije pet godina. Na ovo sam se odlučio jer sam želio ovu priču podijeliti s ljudima, posebice onima koji nikada nisu ribarili. Bila je ovo ideja moje supruge. Prve godine, kada se cijela ideja o ribarskim turama trebala realizirati, brod kojim plovimo bio je na restauraciji, pošto ima povijesti u njemu.

Zahtijevao je nešto obnove i ulaganja. Doma smo kod mene u dvoru radili na njemu, ali je nesretnim slučajem, dva dana prije nego što smo trebali isploviti na prvu turu, brod pao na mene i smrskao mi nogu, započeo je Marko, koji je zbog ove nesreće prošao kroz dvije operacije i dug oporavak.

– Prva sezona bila je tako odrađena na pola. Posao je odmah krenuo nizbrdo, zbog čega bi čovjek poželio odmah odustati. No, ja sam nastavio. Treće godine kupio sam novi brod, da bi ga prošle godine za Badnjak jaka bura potopila. Tako da je i on završio na remontu i čeka bolje dane, kazao je Marko.

Nakon četverogodišnjeg putovanja »niz brig«, Marko se, ističe, ovo ljeto nada putu u suprotnom smjeru, jer kad već uza sve probleme i poteškoće do sada nije odustao od namjere da u svom rodnom Ražancu pokrene priču o ribolovnom turizmu, neće ni sada.

Izumirući zanat

Ribarska je tradicija u mnogim mjestima ili izumrla ili pretvorena u veliku industriju i tako izgubila one male posebnosti i tradicije koje su godinama krasile dalmatinska sela. Situacija, pojašnjava nam Marko, ništa bolja nije niti u Ražancu.

Profesionalne se ribare može izbrojiti na prste jedne ruke, ribe je sve manje da se od nje može živjeti, a uvjeti rada za ribare sve nepovoljniji. Marko zato plovi protiv bure, na svojoj maloj brodici, koja je prebrodila brojne ražanačke bure.

Oko pola smo sata tako polako plovili prema pošti s koje su se na naše ješke ulovile prve ribe. Arbun, pauk, bugva, fratar, mol. Putem nam je Marko ispričao sve detalje ove priče koja je itekako počela privlačiti znatiželjnike – one koje imaju iskustva i one koji su apsolutni početnici. Gosti mu dolaze iz radijusa od Gospića do Šibenika.

– Ribu najčešće lovim na štap, a ne na mrežu, naročito ako imam turu. To je aktivni ribolov i prilika da posjetitelj na brodu prođe sve korake, od pripreme ješke i njezina nabadanja na udicu, do ulova, skidanja s udice, a kasnije i čišćenja i pripreme za jelo. Iako nema veze s profesionalnim ribolovom, ono je za mene uživancija. Odmor za mozak i dušu, smatra Marko.

Mnogi su tako ribari objesili štapove na zid, mriže ostavili nezakrpane i prodali svoje povlastice onima koji su uporniji. Upravo se zato Marko okrenuo turizmu, kako bi na ovaj način pokušao na nogama održati svoju obiteljsku tradiciju.

Obiteljska tradicija

– Pradjed, djed, otac i ja. Svi smo mi ribari u obitelji, a pradjed je donedavno s devedeset na leđima sam išao u ribe, dodao je. Ribolov, pojašnjava, za razliku od drugih turističkih tura, informativan i zanimljiv može biti i u tišini.

Ribari, kaže, nisu ljubitelji društva, tako da, držeći se starih uzusa, ako se zahtijeva mir na brodu, cijeli izlet može proći, a da sa svojim gostima progovori tek par riječi.

– Veće ribe lovimo, manje vraćamo u more, a ne izlovljavamo niti vrste koje su rjeđe. Dio je to ribolova koji posebice naglašavam svojim putnicima. Interakciju pokušavam dignuti na najviši nivo, u intimnom okruženju, ništa ne forsiram.

Zna se kakvi su ribari. Ljudi od malo riči, pa tako ja pratim ritam koji mi oni zadaju. 95 posto gostiju koji bukiraju izlet su stranci, a skoro pola bez ikakva iskustva u ribolovu.

Drago mi je vidjeti kada prvu ribu u svom životu ulove upravo sa mnom, ponosno je rekao Marko. Nikada se, kaže s ponosom, s izleta ne vrati bez ulova. U sezoni, koja ne traje samo tijekom ljeta, uspije odraditi 60-ak izleta, dok bi stotinu bilo održivo za posao.

– Prošle sam godine zadnji izlet imao sredinom studenog. Ove bi godine već do travnja odradio njih 20-ak, ali nisam imao aktivan brod, tako da je i ova godina počela nizbrdo.

Nalaze me preko društvenih mreža, oglašavam se plakatima, ali i već mi se vraćaju gosti koji su prvih godina bili na izletu. Riječ se već pročula, tako da nemam problema s bukiranjem izleta, dodao je Marko.

Ipak nismo falili

– Samo ime obrta »Nefali« ražanačka je sarkastična poštapalica, koja znači »jok«, »je, dobar si«. Specifična je za Ražanac, pojasnio nam je te dodao da se ribarenje pokazalo jako atraktivnim.

– Ribari su ljudi od malo riči. Navikli vrijeme na moru provoditi sami, u ovakvom režimu uvijek imaju nekog u sebe, pa makar ne progovorili niti jednu rič. More je uvijek nepredvidljivo.

Tako jedan dan na poznatim poštama riba grize, bilo na srdelu, bilo na lignju, a drugi dan ne. Ja volim mišati ješku. Srdela je masnija i bolje miriše. Riba tako nekad dođe na srdelu, a ostane radi lignje, koju polako grica i na kraju se zakači, rezimirao je Marko.

Dok se polako vraćamo prema kopnu, Marko iz unutrašnjosti vadi marendu – domaći pršut i paški sir, te svježe voće. Taman da nam se malo digne tlak, nakon sati provedenih na suncu.

– Nadamo se da bi ova sezona napokon trebala biti na mjestu. Kad ćemo drugi brod osposobiti – ne zna se. No, i ovaj stari može podnijeti jedan duži izlet. Iako bi i na drugom bilo lakše pružiti dobru uslugu klijentima, ovaj brod ima dušu. Nosi obiteljske uspomene. Othranio je mene i brata.

Turistima ovakvim izletom želim pokazati što je to ribarenje, koliko je teško, ali istovremeno opuštajuće. Puno je bolje od klasičnih izleta i posjeta Zadru.

Nitko ne gnjavi, nitko ne pita. Ako su gosti pričljivi i ja sam, ako nisu, pecamo u miru i tišini, zaključio je Marko.