Roko Nakić: 'Kazalište je stanište svim temama koje se ne mogu izreći drugim putem'

Roko Nakić novi je član glumačkog ansambla Kazališta lutaka Zadar, gdje je nedavno izveo autorsku predstavu »Samo naprijed, samo…«, dok ga sutra, u sklopu festivala KvartArt, očekuje izvedba monokomedije »Najnormalniji od svih dana« u 20 sati u prostoru Menze kod Nigdjezemske. Njegov umjetnički put zasigurno se izdvaja od uobičajenih – nakon diplome iz politologije odlučuje se za radikalan zaokret prema izvedbenim umjetnostima. Danas je diplomirani glumac neverbalnog teatra, s diplomom Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, a posljednjih desetak godina aktivno djeluje unutar nezavisne scene kao izvođač, autor i organizator, prvenstveno kroz izvedbeni kolektiv Trećeprostor.

Tijekom godina sudjelovao je na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima i produkcijama, među kojima se ističu FITUC u Casablanci, ITINERANT u New Yorku te ITSLIQUID Art Fair u Londonu. Surađivao je s brojnim renomiranim umjetnicima, uključujući Vesnu Mačković, Vilima Matulu, Žaka Valentu i Daniela Passija. U svom umjetničkom izrazu kombinira tehnike korporalne mime, suvremene koreodrame te elemente stand-upa, dok se tematski bavi identitetom pojedinca unutar obiteljske matrice, repetitivnošću svakodnevice i društvenom opsjednutošću uspjehom, kao i drugim relevantnim društveno angažiranim temama.

Iskrenost na sceni

U razgovoru nam je otkrio je li postojao neki ključan trenutak koji ga je naveo na taj životni i profesionalni zaokret, govorio je više o samim predstavama, očekivanjima u KLZ-u, ali i o radu u udruzi Trećeprostor, u kojoj je i dalje aktivan. Također, dotaknuo se i tema koje ga najviše zaokupljaju te objasnio u čemu, prema njegovu mišljenju, leži vrijednost kazališta u odnosu na druge izvedbene medije.

– Nije bilo nikakvog posebnog trenutka. Moj put je bio takav da sam nakon srednje škole upisao političke znanosti, upravo zato što su me jako zanimale sociologija, povijest, filozofija te na kraju krajeva i javne politike u užem smislu. Sva ta teorija mi je bila vrlo zanimljiva, a političke znanosti su sve to objedinile, započeo je ovaj diplomirani politolog.

FOTO: MATEJ ČELAR

Međutim, kada je završio studij i trebalo je napraviti sljedeći korak u karijeri, istovremeno se pojavila potisnuta želja koja je, kako ističe, dugo tinjala u njemu.

– Rekao bih da sam se dosta kasno, tek s 24 godine, okušao u amaterskom kazalištu. Krenuo sam od Centra mladih Ribnjak u Zagrebu, jedne njihove izvedbene skupine. Dok nisam upisao Akademiju u Osijeku, prošlo je nekoliko godina, a za to vrijeme pohađao sam razne edukacije, glumačke skupine, ali sve na amaterskoj razini, s velikom željom da to pretvorim u nešto profesionalno. Radio sam individualno s Vilimom Matulom u okviru »Performing arts programa« (PAP). Bio sam sudionik jedne međunarodne radionice Michael Chekhov metode u Grožnjanu 2019. godine, istaknuo je Nakić.

Upitali smo ga kako je iskustvo PAP programa i rad s Vilimom Matulom oblikovalo njegov umjetnički pristup i izričaj, na što odgovara da mu je to iskustvo bilo bitno da osvijesti neke stvari.

– Ne bih rekao da je bilo ključno za glumački razvoj ili izričaj jer to mora biti autentično moje, ali znanje koje mi je Matula prenio u tim individualnim sesijama, kada sam tek učio što znači biti povezan s publikom, biti iskren na sceni… Matula je stvarno osoba kojoj je jako stalo da prenese znanje, a ima ga jako puno. Bitno mu je biti iskren na sceni. Dvije godine smo intenzivno radili. Dobio sam osjećaj da je u teatru manje – više. Ne trebaš biti ni previše samouvjeren. Na sceni moraš istodobno biti ranjiv, ali i kontrolirati tu ranjivost kako bi uspješno prenio emocije, naglašava ovaj odnedavno član glumačkog ansambla KLZ-a.

Generacija bez smjera

Dotaknuli smo se u razgovoru i djelovanja u okviru udruge Trećeprostor, ali i KLZ-u, te je li to vidio kao nekakav logičan nastavak svog ranijeg puta.

– Postao sam dio ansambla nakon audicije na koju sam se javio i prošao. Međutim, i dalje sam aktivan i u Trećeprostoru jer je riječ o udruzi, gdje neslužbeno radim produkcije kazališta. Vidjet ćemo kamo će to ići. S druge strane, KLZ mi se čini da kroz dosadašnje predstave u posljednjih nekoliko godina dosta širi svoj izričaj. Dobar dio predstava uključuje i neverbalne, plesne i dramske sekvence, koje ne uključuju izravno lutke, tako da… Mislim da ću se dobro uklopiti, kaže ovaj glumac.

Unutar produkcije Trećeprostora Nakić je ponosni autor projekta, odnosno predstave pod naslovom »Samo naprijed, samo…« koja je premijerno izvedena u studenom prošle godine, te nedavno po drugi put u KLZ-u. Polazna točka te predstave bila mu je prikaz odnosa nezaposlenog sina, koji ima blizu 40 godina, i njegove majke, s kojom živi u stanu.

– ​Postavljaju se pitanja poput – zašto je sin tu gdje jest? To proizlazi iz sveopćeg dojma da ljudi često ne mogu odabrati samo jedan put u životu i da često ostanu »zamrznuti« u svojoj odluci. Previše je svega oko nas – mogućnosti, opcija, želja… Neki uspiju funkcionirati i odabrati karijeru, neki obiteljski ili ljubavni put, a neki jednostavno ne mogu i postanu odmetnici odnosno gubitnici. To je, naravno, ekstremni primjer, ali i na razini manjih detalja ljudi se teško odlučuju, osobito moja generacija, pojašnjava Nakić koji glumi s Marijanom Marjanović i Franom Dujićem, dok je scenografiju za prvu premijeru radio njegov pokojni otac – Edo Nakić.

Iz različitih kutova

Predstavu, kaže, nije radio s predumišljajem da bude komedija ili drama. No, reakcije publike su bile vrlo različite prilikom prvog i drugog igranja.

– Prvi put smo shvatili da smo napravili »komediju« jer je bilo toliko smijeha – dvoranom je zavladala urnebesna atmosfera. Drugi put je to izostalo – osjetila se egzistencijalna tjeskoba, briga, turobna atmosfera. No, to mi ne smeta – publika uvijek osjeti ono što želi. Zanimljivo mi je vidjeti kako nije svaka izvedba ista, ma koliko to nastojali. Prvi put publika je bila mahom mlada, između 25 i 38 godina. Drugi put je bila starija od 40, pa se možda nisu mogli poistovjetiti, ili su se pak pronašli u situaciji lika – možda na razini suosjećanja, ali definitivno u emocijama, objašnjava nam autor ove predstave, koja je dio triptiha o »teškim gubicima«.

FOTO: MATEJ ČELAR

Što se tiče tema koje ga zanimaju, s ovom predstavom, nalazi se, objašnjava Nakić, na sredini svog triptiha.

– Predstava je na neki način drugi dio tog triptiha. Iako je riječ o samostalnoj predstavi, ona je ipak dio većeg triptiha o gubitnicima. Zanima me gubitak iz različitih kutova. Želim istražiti na koji način ljudi mogu »ostati pozadi« u životu i kako se »luzerstvo« može očitovati u raznim područjima. U prvom dijelu istražujem gubitništvo kroz burnout, osobni raspad i nemogućnost da se zadrži posao i bude dio korporativne kulture. U drugom je riječ o osobnom i obiteljskom gubitništvu. Treći dio se tek rađa – ne znam još u kojoj formi, iskreno će Nakić, kojeg ponajviše zanimaju šire, društvene i povijesne teme. To je, kako naglašava, nasljeđe sa studija politologije, koje je uvelike oblikovalo njegov način razmišljanja.

U najboljem svjetlu

Pitali smo Nakića što očekuje od KLZ-a i postoji li nešto što ga privlači i što želi dalje istraživati kroz rad u kazalištu.

– Prva stvar, što se tiče kazališta, očekujem da mi se da prostor – da se ne izrazim krivo – da dobijem priliku za rad i da se pokažem u najboljem svjetlu. No, to ne ovisi o njima, nego o tome koliko ću se truditi i kako ću se uklopiti. Vjerujem da neće biti problema jer su po svemu što sam vidio i čuo – vrlo profesionalni, govori talentirani glumac, te dodaje kako je bio na jako puno predstava, pa je već na neki način upoznat s glumcima. A sada tek slijedi, kako kaže, pravo upoznavanje kroz zajednički rad.

Otkrio nam je i kako ga ne zanima posebno građenje karijere u području filma, niti se vidi kao glumac u filmu ili seriji; iako se nekoliko puta okušao u kraćim art filmovima. Puno više su mu privlačnije nezavisne kazališne produkcije.

– Zanima me što je to kazalište, što nam ono danas znači (ako išta znači) i što se sve u njemu može prikazati, a da se ne može prikazati tako jasno putem drugih medija, poput filma. Ponekad mi se čini da se kazalište shvaća kao prilika da se nešto uživo odglumi. Često u predstavama ne vidim da se koriste sve mogućnosti kazališta, koje je zapravo puno snažniji medij. Kada pogledaš predstavu koja iako nema strukturiranu radnju, ali ima puno drugih kazališnih rješenja (boje, scenografije, određene kvalitete pokreta, itd.) koja ne prate konvencionalnu priču ili fabulu – to može biti prekrasna i uspješna predstava. Iako se ne može odmah objasniti što nas je to točno pogodilo, jer je poruka predstave došla podsvjesno, kroz slike i simbole, publika može izaći s osjećajem da je to što su vidjeli bilo snažno, da je bilo kvalitetno i da im je promijenilo pogled na svijet. Mislim da je to adut koji kazalište ima. Kazalište je prirodno stanište svim onim temama i sitnim iskrenostima koje se ne mogu izreći drugim putem, zaključuje Nakić, ističući kako je kazališno iskustvo svaki put neponovljivo jer se događa upravo u trenutku.

O predstavi »Najnormalniji od svih dana«

Ova monokomedija s elementima stand-upa moći će se pogledati sutra u 20 sati u Menzi (Nigdjezemska) u okviru festivala KvartArt. U njoj se autor i izvedbeni umjetnik Roko Nakić primarno bavi temom burn-outa, odnosno problematikom promicanja pretjerano produktivne radne kulture. S ovim društvenim fenomenom suočeni su brojni mladi ljudi koji ulaze na tržište rada ili čak već u toku studiranja. U pozadini ovog problema leži podjednako težnja za uspjehom kao i bijeg od ispraznosti svakodnevice. Kroz predstavu upravo istražuje posljedice koje taj proces ima na pojedinca te na njegove odnose.

Francuski teoretičar Henry Lefebvre je kazao: »Čovjek radi da bi zaslužio dokolicu, a dokolica ima samo jedan smisao: da se izađe iz rada. Pakleni krug.« te ujedno započeo dekonstrukciju svakodnevice kao osobnog, ali i kolektivnog fenomena. Dokolica postaje svo ono nedefinirano vrijeme koje nam prolazi u isto tako nedefiniranim radnjama. Na koncu, postavlja se pitanje kako izgleda »najnormalniji« od svih dana?

Talentirani Nakić u ovoj predstavi donosi isječak iz mizerije radnog dana jednog neimenovanog protagonista koji pokušava zadržati pribranost u vrtlogu radnih obaveza, dok se njegova nejaka ličnost istodobno drobi pod pritiskom te polako počinje gubiti svaki dodir sa stvarnim svijetom.