Više od pola stoljeća čuvaju uspomene iz klupa Tehničke škole

Maturanti nekadašnje Stare tehničke škole – smjer slaba struja – okupili su se u jednom restoranu u Diklu kako bi proslavili 55. obljetnicu mature. Iako su se prethodnih godina okupljali ispred škole, ove godine to nisu učinili jer, kako kažu, to više nije njihova škola, već nova zgrada Sveučilišta.

Jedan od njih, Zlatko Marin, rekao nam je kako su bili ogroman razred koji je u prvom razredu brojio čak 46 učenika, od čega je njih 36 maturiralo 1970. godine.

Bez interneta i mobitela

– Upisalo nas se trideset na smjer niska struja, a s nama je bilo još i šesnaest ponavljača. U našoj generaciji bilo je trinaest žena, što je bio velik broj za to vrijeme.

Prije toga je u višem razredu možda bila jedna ili dvije, prisjeća se Marin, dodajući kako njih desetero, nažalost, više nije među živima.

Tada se živjelo bez interneta i mobitela.

– Možete li to danas zamisliti? Teško. Dosta nas je ostalo povezano, i dalje nas dosta živi u Zadru, dok su neki u Zagrebu i drugdje, dodao je Marin. Što se tiče zabave, pričaju da su nedjeljom išli na Ravnice na plesnjake, dok su plesnjake organizirali i u nekadašnjem unutrašnjem dvorištu škole.

– Naš razred je bio avangardan u mnogo čemu – organizirali smo plesnjake u školskom dvorištu, postavljali bismo rasvjetu, ili današnjim rječnikom light show, pripremili šank, ulaznice, čuvare na krovu i ostalo.

Tako smo jedno cijelo ljeto organizirali ples kako bismo zaradili za maturalac u Češku, odnosno u Prag. Osim toga, svake nedjelje smo odlazili na plesnjake na Ravnice, tzv. Partizan. Na plesnjacima su se upoznavale cure i dečki, ispričao nam je Marin.

Podijelio nam je i jednu zanimljivu anegdotu.

Sjajni profesori

– Napravili smo prvu piratsku radio-stanicu, a antenu smo postavili na školski krov. Puštali smo glazbu – naravno Sanremo, ali i ostalo. Policajci su nas ganjali, ali smo mi bili brži od njih, pa smo selili svakih dva sata na neko drugo mjesto, prisjetio se Marin.

No. što se tiče odnosa prema profesorima, ističe kako su se oni, kao starija generacija, odnosili drugačije u usporedbi s današnjom mladeži.

– Uvažavali smo naše profesore, nije to bilo kao danas. Moja žena je radila u školi pa uspoređuje kako je nekad bilo i kako je danas – nebo i zemlja. Kod nekih profesora nije se smjela čuti ni muha, pogotovo kod našeg razrednika, profesora Branka Vidmara, kojeg posebno želim istaknuti.

Nažalost, on je preminuo. Bio je jako blizak s nama, imali smo poseban odnos. Na okupljanje smo pokušali pozvati profesora Murna, koji je isto bio sjajan, ali došlo je do nesporazuma pa, nažalost, nije stigao.

Također, od profesora bih istaknuo i profesora Josipa Vlahovića – on nam je generacijski bio najbliži, svega nekoliko godina razlike, pa nam je bio poput kolege iz razreda, zaključio je Marin, koji je nakon škole završio telekomunikacije te dugi niz godina radio u T-Comu.