Političari zaboravili na Kulu Atlagić, pa su i mještani zaboravili izbore - glasalo samo osam birača

Premda završetak lokalnih izbora u Zadarskoj županiji nije donio veća iznenađenja, iznjedrio je nekoliko zanimljivosti. Primjerice, u fokus javnosti, čak na nacionalnoj razini, dospjelo je mjesto u sastavu Grada Benkovca – Kula Atlagić gdje je upisano 316 birača. Međutim, na izborni dan, sve do 11:30 sati, nitko nije glasovao čime je ovo mjesto postalo neslavni rekorder.

Ipak, u poslijepodnevnim satima došlo je do naglog preokreta, jedan se mještanin odvažio iskoristiti svoje demokratsko pravo, a očito je da je potaknuo pozitivan trend (ili rekao drugima da su izbori) jer je na kraju, prema informacijama DIP-a, zabilježeno čak osam glasova, sedam za SDP-ovog kandidata Juru Zubčića i jedan za HDZ-ovog Josipa Bilavera.

Nisu se ovdašnji mještani, većinom srpske nacionalnosti, ni za prvi krug previše angažirali, iako ih je tada izašlo 30, znatno više nego prošle nedjelje. I u prvom krugu najviše je osvojio Zubčić (13 glasova), a slijedi Mate Lukić (NLM i Za Zadar!) s 10 glasova, Bilaver je dobio sedam, dok Antonio Vučetić (Za promjene) bilježi nulu u ovom mjestu.

Makadamski putovi

Nažalost, loša izlaznost nije iznimka nego pravilo u Lijepoj Našoj, ali ipak smo dan nakon festivala demokracije, samo u teoriji, posjetili ovo zanimljivo mjesto kako bismo provjerili što kažu mještani i zašto im je potpuno svejedno.

Je li razlog to što je političarima svejedno kako je njima?

Sugeriraju to makadamski putovi kroz selo kojim se jedva probijamo do prvih kuća gdje najprije susrećemo dvije gerontodomaćice. Mahom je ovdje riječ o starijem stanovništvu kojem je pomoć oko obavljanja svakodnevnih stvari prijeko potrebna i stoga je projekt »Zaželi« hvalevrijedan.

– Ma, mi smo njima kao obitelj, a i oni nama. Samo da se projekt nastavi, stvarno je nužan, kaže jedna od njih.

Premda dolaze iz Benkovca, udaljenog četiri i pol kilometra od ovog mjesta, upućuju nas gdje su kuće. Selo je itekako raštrkano, ali lijepo, okruženo beskrajnim zelenilom i ukrašeno šarenim buketima cvijeća svih vrsta.

Ima i lijepo uređenih kuća, obnovljenih u autohtonom stilu, omeđenih suhozidima.

Ovdje kao da je vrijeme stalo, priroda je netaknuta, ali ljudi su veseli, sretni, zadovoljni i nadasve gostoljubivi.

Saznajemo to nakon lutanja po mjestu, a kako to obično biva, sreća prati hrabre i nailazimo ni više ni manje nego na čovjeka koji je izašao na izbore.

Iz SAD-a u rodno selo

Božo Sovilj rođen je u Kuli Atlagić, a živio je 30 godina u SAD-u. Otišao je nakon Domovinskog rata, radio i prije mjesec dana se vratio na rodnu grudu.

– Eto, 30 godina nisam izlazio na izbore, pa sam sada ispunio svoju građansku dužnost. Ne znamo točno, mislim da nisam prvi, nego drugi koji je izašao. Izašao sam i u prvom krugu. A zašto drugi nisu, tko će to znati? Nisu zainteresirani, sad je vrijeme od pomidora, radi se po vrtovima, a neki vjerojatno nisu ni znali da su izbori, govori Sovilj dok uređuje vrt i okućnicu.

Osim toga, kako napominje Sovilj, u ovo selo nitko nije ništa uložio zadnjih 30 godina – ni zeru asfalta.

A ljudi ipak ima, neki dolaze barem povremeno, primjerice rođaci Davor i Sava Sanković. Jedan živi u Srbiji, drugi u Crnoj Gori, ali Kulu uvijek smatraju domom.

– Došli smo mjesec, dva u svoj rodni kraj, obići stare roditelje, kuće, imanje… Meni je ovdje divno, u Kuli sam 80 posto vremena, baš volim doći, sve mi je blizu, uživam, kaže Sava koji, kao i Davor, ni ne može glasati jer nema prebivalište u ovom mjestu.

I Davor obožava ovo mjesto jer se tu »baca brigu na veselje« i ništa mu ne nedostaje, osim…

– Nemamo koncerata, ali zato sami pjevamo, dodaje kroz smijeh.

Šalu na stranu, kao nužnost, a suglasni su i ostali, Davor ističe »malo asfalta« od zaseoka Sankovići do Gornje Kule, a riječ je o dva kilometra. Ne treba im puno, međutim, sadržaja nikakvih, osim dviju crkva nemaju, stoga bi minimum bio omogućiti im barem koliko-toliko sigurne ceste.

Kako siješ…

Dok ćakulamo uz rakiju, u društvu psa imena Zloćko koje mu ni najmanje ne pristaje, dolazi i Siniša. Prezime možete pogoditi – Sanković.

Siniša stalno živi u Kuli Atlagić, ima dvoje djece i kaže da je ovdje živjeti – milina.

– Ja imam djecu, ali prije toga 25 godina nije se nitko rodio ovdje, uglavnom su stariji. Moja djeca idu u Benkovac u školu i vrtić, blizu je nama sve to, treba nam pet minuta autom, priča zadovoljno Siniša koji nije izašao na izbore.

– Što ću izlaziti? Ne poznajem nikoga, ni ne znam za što su bili izbori. Oni su lijepo trebali doći u selo i razgovarat’ s narodom i pitat’ što nama treba u životu. Ne daš ništa, dobiješ – ništa, ističe Siniša.

Svejedno, mišljenja je da, kako kaže, nitko nikome ništa neće dati, već da se čovjek sam treba snaći i stvoriti sâm sebi dobre uvjete za život. Mudar čovjek naučio je da vrijedi ona – uzdaj se u se i u svoje kljuse.

Živko Žika Sanković razmišlja slično i ne vidi neki veliki smisao izbora.

– Nemam ja ni stranke, ni kandidata, ja sam se svega toga riješio, nije me za to bilo briga ni u onom sistemu, ni sad u ovome, kratak je i jasan 67-godišnji Živko koji napominje da je ovdje stari običaj imati dva imena.

Stari je običaj, zaključujemo, živjeti i polako, u skladu s prirodom, ne opterećujući se s onim što se teško i nikako može mijenjati. Valja biti zadovoljan s onim što se ima, a ovdje, ako ništa drugo, imaju zajedništvo, svi se poznaju, poštuju i druže.

Skladan suživot

Žive u ovom mjestu, saznajemo od naših sugovornika, i katolici. I svatko živi u miri, bez ikakvih napetosti, oduvijek su jedno, a to se nije, kažu, promijenilo ni u vrijeme Domovinskog rata.

Ipak, prije je bilo drugačije, prije rata imali su ovdje čak i školu, a svako je polje bilo obrađeno kao u pitaru. Plodna dolina i vrijedne ruke hranile su mnoge, dok danas ljudi uglavnom uzgajaju pomidore, milune i nešto vinove loze, ali samo za osobne potrebe.

Šteta, mjesto je ovo velikog potencijala, a za početak, kao preduvjet ikakvog razvoja dobro bi došao asfalt, da se makar lakše povežu s ostatkom svijeta.

Jesu li svojim ignoriranjem izbora poslali poruku nadležnima? Teško. Njima mjesto od stotinjak stanovnika obično ne znači puno, premda su to ljudi, a ne brojke. Ljudi su to sa sudbinama i pričama, velikog srca i skromnih želja.

Želje koje stanu u »dva kilometra asfalta«. Ako se ostvare, dogovorili smo se, skupa ćemo – okrenuti janje.