[FOTO] U srcu Zadra postoji hotel koji skriva samostan, vojnu bolnicu i tajni vrt, a vole ga i domaći i stranci

Foto: Andrej Brašnjić

Svaki dio hotela uređen je kao hommage povijesti Zadra. Između Ulice braće Bersa, Trga tri bunara s kućom Bianchini, gdje je bila prva redakcija Narodnog lista, danas je 16 moderno uređenih soba, posvećenih zadarskog novinarskoj i umjetničkoj povijesti te kulturi života. Na taj je način prvi kat kuće Bianchini podsjetnik na njezinu originalnu namjenu i slavnu zadarsku novinsku povijest, a treći kat je podsjetnik na osebujne pojedince koji su svoj trag ostavili u ovom gradu, dok je glavna zgrada hotela posvećena moru i vjetrovima

Gyka Bobić ime je koje je prije kojih sto godina sablažnjavalo kruti zadarski puk. Novinarka, veslačica, ljubiteljica nudizma, među prvim je akademski obrazovanim Zadrankama koja je vozila automobil, što je za Zadrane prije sto godina bilo skandalozno, na svakom koraku išla kontra tadašnje kulture i stila života. Iako je kao ličnost u povijesti Zadra malo poznata, njezin je buntovni, slobodan duh ipak ovjekovječen. I to u jednom tvrdoglavom, ali modernom projektu koji je očuvao djelić tisućljetne zadarske baštine.

Što je baština i kome bi ona trebala biti namijenjena, pitanje je oko kojeg se koplja lome otkad je ljudi i turizma u Zadru. Dok mi Zadrani ulicama svog grada, napose njegove stare jezgre, šetamo najčešće ne obraćajući pozornost na starine i baštinu koja nas okružuje, naviknuti na njihovu gordu prisutnost i ulogu, strani posjetitelji grad posjećuju upravo radi njih.

Disonantni se tonovi tako čuju onda kad „prekorače” prag te baštinu koju mi smatramo svojom, žele za sebe. Njezino očuvanje i prezentacija u turizmu pokazali su se zato kao jedan od najvažnijih načina njezina očuvanja i obnove, no, veliki je dio zadarske povijesti ostao ispod slojeva povijesti grada koji je iznad njih narastao.

Ožiljci turbulentne povijesti

Kao jedan od najtvrdoglaviji hrvatskih gradova, stoljećima rušen, napadan i iznova građen, Zadar je dom istinskog života, njegove ustrajnosti i inventivnosti. Danas, kao moderno, užurbano urbano tkivo živi brže neko ikada, što i ulogu naše baštine stavlja pod veliki pritisak jer nikada ranije nije bila tako potrošna. Upravo se zato i postavlja pitanje kako stoljetnu baštinu prilagoditi modernim trendovima u turizmu i treba li se ona uopće prilagođavati vremenu kojem ne pripada ili pak stajati kao bastion nekog drugog života, običaja i emocija.

Zadar za „nas” i za „njih” tako je jedno te isto tkivo, prožeto različitim viđenjima. Gyka s početka naše priče, sigurno bi kazala kako se treba prkositi većini, svojeglavošću se boriti protiv konformizma. Stazama otpora zato odlučili su ići i u baštinskom hotelu „Almayer”, smještenom u Kampo Kaštelu, koji je spojem modernog i povijesnog, oživotvorio Đikin buntovan duh. U jednom od dijelova stare jezgre gdje turizam i Zadar danas žive ruku pod ruku, od sredine 14. stoljeća, kada je počela njegova izgradnja, Kampo Kaštelo prošao je kroz mnoge mijene i turbulencije, a danas stoji kao jedan od najljepših dijelova stare gradske jezgre, gdje svakodnevica teče neometana masovnim turističkim tokovima.

– Svaki dio hotela uređen je kao hommage povijesti Zadra. Između Ulice braće Bersa, Trga tri bunara s kućom Bianchini, gdje je bila prva redakcija Narodnog lista, danas je 16 moderno uređenih soba, posvećenih zadarskog novinarskoj i umjetničkoj povijesti te kulturi života. Na taj je način prvi kat kuće Bianchini podsjetnik na njezinu originalnu namjenu i slavnu zadarsku novinsku povijest, a treći kat je podsjetnik na osebujne pojedince koji su svoj trag ostavili u ovom gradu, dok je glavna zgrada hotela posvećena moru i vjetrovima, započela je povijesnu priču iza hotela „Almayer“ njegova direktorica Elena Rušnjak.

Istrgnuta iz zaborava

A ona seže u davnu 1863. godinu, kada je glavna zgrada današnjeg baštinskog hotela sagrađena kao aneks vojne bolnice na mjestu nekadašnjeg samostana sv. Nikole. Samostan je izvorno utemeljen nakon križarske opsade Zadra 1202. godine i djelovao je sve do 1798., kada je tijekom Napoleonskih ratova pretvoren u vojnu bolnicu. O ovoj bogatoj povijesti danas svjedoče brojni sačuvani detalji – od visokog samostanskog zida do kamene kugle za katapult. Zgrada je jedna od rijetkih koja je preživjela bombardiranje u Drugom svjetskom ratu, nakon čega je služila kao vinarija i stambena zgrada prije nego što je pala u zaborav. Iz ralja zaborava je istrgnuta prije više od deset godina, kada je započeo ambiciozan i neki bi kazali, lud projekt njezine restauracije. Zahtjevna i iznimno složena rekonstrukcija kompleksa započela je 2014. godine, s ciljem obnove djelića baštine i duha povijesnog, kozmopolitskog Zadra, kako bi se stvorilo mjesto gdje se svaki gost osjeća kao dio jedinstvene zadarske priče.

Almayer

Snimio: Andrej Brašnjić

30.05.2025. 00:00

Galerija

Foto: Andrej Brašnjić

– Dok je depandansa uređena tako da korespondira nekadašnjoj upotrebi zgrade i najvažnijim ličnostima grada Zadara, glavna zgrada hotela inspirirana je romanom Alessandra Baricca „Oceano mare“ te hotelom „Almayer“ gdje su njegovi fiktivni gosti, povezani morem i vjetrovima, odsjedali. Sve su sobe u glavnoj zgradi zato nazvane po vjetrovima, osim sobe broj četiri, koja nosi ime „La setttima stanza“. Naš tajni vrt s paviljonom, uređen je kao hommage industrijskoj povijesti Zadra, konstruiran po nacrtima starog brodograditelja. Vizualna aluzija na „fin de siecle“ i zlatno doba građanskog Zadra – Oranžerija, izvedena prema sličnima koje su postojale u Zadru početkom XX. stoljeća, okružena bujnim mediteranskim zelenilom i prostorno integrirana s hotelom, zajedno s ostatkom tajnog vrta, čini idealno mjesto za kontemplaciju, uživanje i priče. Zidovi koji nisu mogli biti korišteni za gradnju, ugrađeni su u pod vrta, u rimskom stilu i formi riblje kosti, tj. „opus spicatum“, kao hommage rimskoj prošlosti grada, pojasnila je Rušnjak.

Tisućljetna priča

Prema gradu zgrada korespondira i kao umjetnička galerija u kojoj se svakih pola godine postav mijenja i nadopunjava. U svakoj su sobi zato jedinstveni umjetnički radovi naslikani upravo kako bi odgovarali njezinu dekoru i poruci koju šalje.

Kao svojevrsni povijesni kompleks, novoobnovljena crkva i samostan sv. Nikole, danas Centar međunarodne podvodne arheologije te hotel „Almayer”, iako različiti, imaju jednu zajedničku misiju – očuvanje baštine. Urbani ožiljci turbulentnih vremena vide se i danas, kako na crkvi, tako i na hotelu, koji je, unatoč turističkim trendovima i komodifikaciji arhitekture koja ih prati, odlučio ostati testamentom povijesti Zadra.

– Kampo Kaštelo dugo je godina čekao na revitalizaciju. Ona je došla kroz ugostiteljski i hotelijerski korpus, koji je ovom dijelu stare jezgre vratio sjaj i život. Umjetnine koje prezentiramo i način na koji smo se odlučili predstaviti viziju koju smo željeli postići ovim hotelom, koji je zapravo nadogradnja kompleksa sv. Nikole, samo je jedan mali način kojim smo se htjeli odužiti gradu, smatra naša sugovornica. Cijeli kvart pojašnjava, pokušava zadržati spokoj tako nekarakterističan ostalim dijelovima Poluotoka.

– Jedni na druge zato ne gledamo kao na konkurenciju. Jedino nas brine iseljavanje lokalnog stanovništva te komercijalizacija njihovih životnih prostora kroz iznajmljivanje u turizmu. Ne želimo biti sami u ideji da očuvamo baštinu Zadra, jer tako se stječe dojam da ju zatvaramo za grad i njegove stanovnike, što je potpuno suprotno svim našim naporima. Velike se mijene dešavaju na zadarskoj turističkoj sceni te se postavlja pitanje tko ih je i kako spreman pratiti. Ako želimo biti destinacija luksuznog turizma, cijeli grad treba živjeti takvu ideju, rekla je Rušnjak.

Baštinici tradicije

Zadar je, priznaje, odabrala kao svoj grad, te se ne libi promatrati ga bez „ružičastih naočala“ nas lokalaca. Malo je dalmatinskih gradova zaslužilo više ljubavi, nego što je to tisućljetni Zadar. U vrtlogu burnih povijesnih zbivanja i čestih razaranja, priča o Zadru je ponajviše priča o njegovoj urbanoj vitalnosti, građanskom duhu i upornim obnovama.

– U interesu nam je da naši gosti izađu van naših zidova, napuste naš tajni vrt, te krenu u istraživanje Zadra. Otkad gost pređe preko našeg praga, pa do trenutka kada izađe kako bi se vratio svojoj uobičajenoj svakodnevici, mi mu pričamo pregršt priča – lijepih i ružnih, koje su neodvojive od ovog grada i njegove povijesti. Kroz revitalizaciju baštinskog hotela gradu želimo vratiti ono lijepo što se kroz godine izgubilo. Želimo biti nagrada za sve Zadrane, mjesto gdje mogu uživati u tradicionalnih jelima s modernim štihom, opustiti se u ambijentu koji ne prihvaća užurbanost svakodnevice, dodala je Rušnjak.

Ne srame se, ističe, što su popularni među influencerima, jer ponose se titulom najfotografiranije gradske lokacije. Impozantna vrata koja krase ulaz u njihov tajni vrt, istovremeno su tako i portal u neki drugi, povijesni Zadar. Zgrada je potpuno obnovljena prema konzervatorskim uputama te tako, u šumi konfekcijske gradnje gordo stoji kao ponos zadarske povijesti. Rekonstrukcija i adaptacija zgrade iz 1863. godine u današnji hotel „Almayer“ bila je zato više od obične obnove hotela. Predstavljala želju za obnovom djelića baštine i duha onog mitskog te gotovo zaboravljenog mediteranskog, kozmopolitskog i građanskog Zadra.

– Ispunjamo sva očekivanja modernog putnika. Vršno popunjene tako nam je 90 posto, a godišnje 70 posto. Josip Vrsaljko, uz chefa Serhiija Pelekha i dalje je supotpisnik našeg menija, baziranog na ribi, koji odiše jelima koja su se u gradu tradicionalno spremala, ali sa modernim dodatkom. Baštinimo autentičnu dalmatinsku kuhinju, koliko se god pričalo kako ona više ne postoji, rezimirala je Rušnjak. U turizmu je, ističe, najvažnije biti iskren.

Oda istinskim bonvivanima

– Ponosimo se našom specifičnošću, te ne očekujemo da će sve biti servirano i prilagođeno našim željama. Gradu se odužujemo na način da educiramo naše goste, upoznajemo ih sa gradskim mentalitetom i mušicama. Od našeg osoblja zato ne tražimo krutost i distanciranost, već opuštenu komunikaciju s gostima. U tvrdoglavom gradu, koji je rušen i ponovno izgrađivan, u više puta ranjenom gradu, obnova zgrada, ali i mentaliteta teče polako. Zadrani zato, pa prvu, zato i izgledaju distanciranima i zatvorenima u sebe. Masovni turizam i nagle promjene zato ih jače i bole, duže ostaju u pamćenju, jer sentiment Zadrana puno je jači, misli Rušnjak.

No, i „Almayer“ je jednako tvrdoglav kao i grad u kojem živi. U vremenu kada je najlakše i najisplativije ići linijom manjeg otpora, ova investicija koja se nikad neće otplatiti novcem zapravo je kao i sami Zadrani. Postojana i tvrdoglava. Sjajna perla u kolajni zadarske povijesti.

– Gradimo priču na duge staze, jer jedino se tako može živjeti istinski, organski, održiv turizam. Ne želimo da Zadrani poskrivečki zaviruju u naš vrt ili se srame ući i razgledati interijer bez da išta naruče. Svjesni smo da je ovaj grad i zgrada hotela živjela puno prije naše ideje, bila domom brojnim ljudima i mjestom uspomena, istaknula je Rušnjak. Zidovi hotela tako pamte brojne valove. Čuvaju mir i povijest kakvi su u drugim dijelovima Poluotoka nestali. Povijest koju je često bilo lakše zatrpati i sakriti od pogleda.

– Zadrani su bili istinski bonvivani. Grandeci. Ovaj je hotel suprotan svemu što je u Zadru bilo lako izgraditi, dodala je.

– Turizam je zato najbolje što se ovoj zgradi moglo desiti. Revitalizirana je za zdrav turizam. Koji poziva i nikom ne zatvara vrata. Ponosi se svojim propusima, rupicama i duhovima prošlosti, zaključila je Rušnjak.

Sadržaj je nastao u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zadra.