LIDIA BIOČIĆ: Nameće mi se misao - jesmo li ono što svakodnevno izgovaramo?

U Galeriji Kapetanova kula profesorica i umjetnica Lidia Biočić otvara vrata narodne duše – ali ne da bi je slavila, već da bi je propitala. Naime, sa svojom izložbom »Ogledalo naroda« donosi izreke, poslovice, narodne aksiome koji su se s prenosili s koljena na koljeno, često ne pitajući što to zapravo znači. Na lancunima stoje krupnim slovima otisnute rečenice poput »Brigo moja, priđi na drugoga«, »Vragu brige« ili, pak, »Sto ljudi, nigdi čovika« – izreke koje ogoljavaju mentalitet kao nužan čin ogledanja.

U razgovoru s autoricom Lidijom saznajemo više o tom procesu suočavanja – umjetničkom, odgojnom i ljudskom – te otkrivamo da njezin pristup nije puki komentar, nego osobna potraga za smislom u svijetu u kojem tradicija sve više gubi svoj značaj.

– Zanimljivo mi je bilo čuti da je kustosica Narodnog muzeja Zadar Koraljka Alavanja doživjela te lancune kao prosvjedne transparente jer mi to nije bila prvotna ideja, a to mi je također bila i nečija prva reakcija na njih, započela je Lidia, dodajući kako je to možda nesvjesno isplivalo iz nje.

Na drugačiji način

Naime, cijela ideja izložbe nastala je vrlo spontano, prije četiri godine, dok se pripremala za skupnu izložbu profesora Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Zadar (ŠPUD). Tada joj je kroz glavu prošla poslovica »Brigo moja, priđi na drugoga« i zapitala se kakav to narod mora biti da želi da njegova briga prijeđe na drugoga.

– Ta poslovica, kao i mnoge druge, zapravo opisuje mentalitet naroda. Odmah mi je sinulo da je moram zapisati na lancun jer kad se nešto ispiše velikim slovima, ljudi će svakako zastati, razmisliti, složiti se ili ne, ali će svakako reagirati, objašnjava autorica te dodaje kako je za one žestoke rezervirala manje formate jer, kako kaže kroz smijeh, otrov se čuva u malim bočicama.

Izložba broji 18 izreka, premda ih postoji mnogo više. Neke od njih su »Vragu brige«, »U se, na se i poda se«, »Nema džabe ni u stare babe«, »Kruva bez motike«, »’Ko o čemu, kurva o poštenju«, »Bez muke nema nauke«, »Čudi se k’o pura dreku«, »Kakva svinja takva mast; kakav narod, takva vlast«, »Svakog gosta tri dana dosta«, »Neka susjedu crkve krava«, »Stara koka, dobra juha«…

– Izreke sam zapisivala usput, pomno slušajući one koje ljudi najviše koriste u svakodnevnim razgovorima i prateći komentare ispod raznih članaka. Važno mi je da su te izreke »žive« i da su došle do mene prirodnim, organskim putem, a ne s nekog suhoparnog popisa ili iz knjige. Najviše volim one koje ljudi citiraju uz dodatak: »kako bi moja baba govorila« ili stric, djed… Svejedno mi je tko, samo da su izreke aktivno prenošene s koljena na koljeno. Neke od njih su mi bile teške, primjerice kada sam kao dijete čula onu »Prvi mačići se bacaju u vodu«, doslovno sam to vizualizirala, da bih kasnije saznala da je to bila stvarna praksa, a ne samo metafora. Upravo zato sam htjela predstaviti te izreke na drugačiji način – da potaknem ljude da se zapitaju kakav smo mi to narod, jer sve te izreke zapravo proizlaze iz stvarnog života, mentaliteta podneblja. Po glavi su mi se vrzmala pitanja koliko je ono što izgovaramo povezano s nama samima i koliko nas to zapravo definira, objašnjava ova introspektivna umjetnica, koja je, kako navodi, oduvijek propitkivala suštinu ljudskog ponašanja.

Upitne vrijednosti

– Odrasla sam u vremenu kada su se svakodnevno koristile razne izreke i poslovice. Naravno da sam ih kao dijete upijala, a kasnije i upotrebljavala, ali istovremeno sam ih raščlanjivala, uvijek se pitala zašto bi netko rekao nešto, zabavljalo me zamišljati kako je došlo do toga i što to govori o ljudima koji ih koriste, odnosno tko je prvi započeo s tim i kako je to na kraju postala s vremenom općeprihvaćena tradicija. Najzabavnija od svih mi je »čudi se k’o pura dreku«, prije svega jer sam dugo mislila da je »pura« zapravo »palenta«, smije se Lidia, i kaže kako ju je jednako veselilo vizualizirati i tu pogrešnu interpretaciju kao i ispravnu.

No, unatoč oštrini nekih izreka, ističe kako svaka od njih ima i drugu, dublju stranu te se može tumačiti na više različitih razina. Ne moraju biti nužno negativne – mogu se čitati i na duhovit, ironičan način. Ono što je fascinantno kod poslovica i izreka je jednostavnost opisivanja bilo kakve situacije jednom jedinom rečenicom koja izvlači na vidjelo sve ono što se ne može izgovoriti riječima nego se iščitava između redaka.

Otkrila je kako je uvrstila izreku »Bolje da umre selo nego običaji« jer joj se, s obzirom na to da radi u školi, čini da ta tradicija danas gotovo više i ne postoji među mladima.

– Kada pogledam današnje generacije, oni gotovo nemaju nikakvu poveznicu s vremenima iz kojih su te izreke potekle – ne koriste ih i velika većina ih nikada nije ni čula. Primjerice, izreka »Sto baba, kilavo dite« njima je bila potpuno strana niti su je znali protumačiti. S druge strane, engleski često bolje znaju nego hrvatski, koriste redovito engleske fraze i poslovice. Istovremeno, postoje i oni koji ne sudjeluju u anglizaciji, ali, prema mom mišljenju, dobivaju upitne vrijednosti neke nove hrvatske kulture. Pitam se jesu li zapravo običaji već odavno umrli, a selo je ostalo, a mi se uvjeravamo da je obrnuto, propituje Lidia koja u školi radi već 16 godina.

Generacijska razlika

Upravo zato je odlučila napraviti ovu izložbu – da posjetitelje barem na trenutak vrati djeliću tradicije.

– Pa makar bile i negativne – one su naše. Trebali bismo se malo okrenuti vlastitoj originalnosti, umjesto da stalno nešto kopiramo, ono što vidimo u »bijelom svijetu«. Prisjetimo se tko smo i kakvi smo.

Na pitanje mogu li se mladi poistovjetiti s poslovicama, Lidia odgovara da je to teško, ali ipak primjećuje kako oni imaju svoje interne poslovice koje koriste.

– Među svojim učenicima često čujem »Sam pa’, sam se ubija«. To im je jedna od najčešće korištenih i definitivno će se naći na sljedećem lancunu. To pokazuje neku dozu zrelosti kod njih, potpuno drugačije u odnosu na onu stariju »Brigo moja, priđi na drugoga«. Tu se vidi i generacijska razlika – stariji su živjeli u težim uvjetima, a iz takvih su okolnosti i nastajale mnoge poslovice.

Lancuni su, osim natpisa, obrubljeni imitacijom čipke i ukrašeni ručnim vezom, što dodatno naglašava poveznicu s tradicijskom baštinom.

– Za potrebe ove izložbe kupila sam šivaću mašinu i počela vesti. Shvatila sam da postoje dvije vrste žena kada je vez u pitanju – one koje to rade prema svim pravilima i vrlo vješto i one koje su to morale raditi, ali im kvaliteta vještine nije bila bitna. Ja predstavljam ove druge – one koje nisu imale vremena ni volje za perfekcionizam, ali je, između ostalog, to bio njihov posao. Nisam ispravljala greške – one upravo predstavljaju te žene, naglasila je ova umjetnica.

Trendovi kod učenika

Njezini lancuni su pravi – stari ili donirani – i kao takvi nose dodatnu simboliku.

– U početku sam razmatrala ideju printanja izreka na lancune, ali sam odustala od toga jer bi to mogao napraviti bilo tko drugi. Budući da sam prve lancune pisala ručno, što je bio spor i zahtjevan proces, razvila sam, rekla bih, neku vlastitu tehniku – otiskivala sam slova iz linoleuma akrilnom bojom izravno na lancune. Nazvala bih tu tehniku »linorez na lancunima«, pojasnila je Lidia.

S obzirom na to da radi kao profesorica u ŠPUD-u, Lidia se osvrnula na neke od trendova koji su zahvatili njezine učenike.

– Veliki problem vidim u valu kiča koji se na internetu promovira kao neka nova norma. Danas je jako teško jasno definirati što je uopće umjetnost. Iako su Dadaisti još davno izbrisali granice u umjetnosti, čini mi se da je današnja situacija još mutnija. Nezahvalno je govoriti o tome jer će o ovom vremenu suditi povjesničari umjetnosti u budućnosti. Mogu samo iz svoje male perspektive primijetiti da postoje paralelne struje koje često međusobno isključuju jedna drugu. Internet je postao dio naših života, a koliko vidim, trenutačno u tom virtualnom prostoru dominira hiperrealizam. Mislim da su se ljudi jednostavno umorili od konceptualne i apstraktne umjetnosti koja već desetljećima prevladava u galerijama – umjetnosti koju treba razumjeti, a u kojoj, kao i u svemu, ima i dobrog i lošeg. No, današnji hiperrealizam, za razliku od onoga kad je tek nastao, sada ulazi u područje kiča više nego u područje umjetnosti. Za mene je definicija kiča jasna – sladunjav je, lažan, imitira, kopira, objašnjava Lidia te dodaje kako je za nju najizravniji primjer tog kiča danas umjetna inteligencija.

Druga struja na globalnoj razini, kako navodi, jest elitna umjetnička scena koja živi svojim tempom i diktira neke drugačije trendove, no takvu situaciju nije moguće preslikati na Hrvatsku. Učenici ovdje uglavnom prate internetske trendove, uče putem tutorijala i često crpe inspiraciju iz japanske animacije, koja dominira njihovim radovima. Zbog toga se događa da ne znaju nacrtati zapadnjačku fizionomiju lica i već u srednjoškolskoj dobi ulaze u manirizam, prije nego su savladali osnove.

Izvor inspiracije

S druge strane svoga stvaralaštva ova umjetnica njeguje sebi svojstven ekspresionistički izraz – neposredan, iskren i duboko osoban.

– U ekspresionizmu sam potpuno svoja – slike izlaze iz mene spontano. Znam što želim izraziti i kako, iako ponekad rezultat nije onakav kakav sam zamislila. Nemam atelje, pa sam ograničena malim prostorom, ali to u fazi stvaranja nije važno – važno je samo raditi. Često se probudim s jasnom slikom u glavi koju odmah moram naslikati. Slikam brzo, u tri faze, i to me često iscrpi jer sam zaokupljena entuzijazmom dok radim, pa radim u kraćim intervalima, ali tijekom cijelog dana. Nikad ne stojim ispred platna i pitam se »što sad?«. Izvor u meni je jedini koji mi treba i ništa izvana ne diktira moj rad, objašnjava Lidia dodatno opisujući svoja djela.

– Čak i slike s kokošima ili lancuni nastaju iz istog izvora koji se često smije izvanjskim stvarima. Isto vrijedi i za pjesme koje sam pisala za izložbu »Oja-noja-metanoja« – skupljale su se u meni, a ja sam ih samo zapisala kad su odlučile izaći. Pjesme su glasovni nastavak vizualne priče i razbijaju ozbiljnost slika humorom, što mi je jako važno. Svi moji radovi opisuju mene, što je normalno za svakog autora. Volim estetiku ružnoće u svojim ekspresionističkim djelima, ali uz to mora biti i humor – on je ključan za zdrav život. Nije mi cilj šokirati, iako su neki radovi možda bili šokantni, poput slike razbacane utrobe. Upravo su pjesme, svojom duhovitošću, ublažile te reakcije i bile jako dobro primljene.

Ogledalo naroda

Kada govori o umjetničkim uzorima, priznaje da ih nema u klasičnom smislu, premda pamti da ju je tijekom studija snažno dojmio apstraktni ekspresionist Asger Jorn kao i slikar »novog realizma« Otto Dix.

– ​Dix mi je bio blizak – kritizirao je društvo, koristio karikaturalne likove, ironično i realno, i volim umjetnike sličnog senzibiliteta. Ipak, nikad nisam imala potrebu kopirati nečiji rad. Iskreno, ne zanima me kako drugi rade. Cijenim kad vidim iskren i kvalitetan rad, i to me veseli – kao da sam se nahranila zdravim obrokom. Ali nemam potrebu zadržavati tuđi stil u sebi, niti raditi na način kako to radi netko drugi. To sam ostavila još u srednjoj školi. Kopiranje i učenje kroz tuđe radove važni su za svladavanje tehnike, ali kasnije cilj mora biti pronaći sebe – svoj glas, svoj originalni rukopis. Ne spadam među one koji imaju jasno definiran stil. Iako najviše uživam u ekspresionizmu, to ne znači da ću raditi samo to. Ne mogu se ograničavati ni stilovima ni tehnikama. Nisam čak ni planirala raditi lancune– oni su se jednostavno dogodili i otvorili novu, neplaniranu priču.

Tako njezini lancuni vise kao tihi svjedoci vremena i naroda, ali ne nude samo vizualni doživljaj, već poziv na aktivno sudjelovanje, na dijalog, na povratak korijenima kroz riječ. A na samom izlazu, na vratima Kapetanove kule stoji ogledalo, također ukrašeno tipičnim hrvatskim ukrasom, koje čeka da se posjetitelji kao aktivni sudionici izložbe ogledaju u njemu. Dakle, izložba znakovitog naslova »Ogledalo naroda« nije zatvorena i dovršena priča, ona predstavlja živi organizam koji raste sa svakom novom – zapravo starom – poslovicom upisanom u bilježnicu postavljenu za posjetitelje. Ta bilježnica, već sada debelo načeta, polako se pretvara u pravu malu kroniku narodne (ne)svijesti, prostor u kojem se sabiru kolektivne mudrosti, gorčine, (auto)ironije i zaboravljena svakodnevna filozofija mediteranskog podneblja.

– Prikupila sam već veliki broj poslovica, i sada mi ih ljudi spontano šalju – i to mi je predivno. Zanimljivo mi je bilo saznati da Grci također žele da susjedu crkne, ali ne krava, nego koza! Što sad već vodi do nekih daljnjih istraživanja i otvaranja nekih novih vrata. Želja mi je složiti jednu veliku, sveobuhvatnu izložbu koja bi obuhvatila poslovice iz svih krajeva Hrvatske. Kontinentalne izreke su blaže, često vezane uz vrijeme, dok su dalmatinske oštrije, izravne, katkad i brutalne, zaključuje autorica Lidia te dodaje kako je posebno intrigiraju poslovice iz Istre, koje tek treba otkriti.

A u planu je i nešto što bi dodatno začinilo izložbu – psovke. Jer i one su dio narodnog govora, sirove, ali iskrene, i kao takve savršeno će se uklopiti u njezino »ogledalo« kojim nimalo ne uljepšava stvarnost, naprotiv – pomaže razumjeti istu tu stvarnost.

Društveni apsurdi

Lidia van okvira svoje nastavničke svakodnevice u svom umjetničkom izrazu uvijek polazi od osobnog iskustva – ono što proživljava, što je pritišće ili nadahnjuje, mora se, kako sama kaže, »izbaciti« na platno, ili u ovom slučaju – na lancun.

– Osim lancuna, koji su me doslovno »strefili« u životu, u svom radu njegujem dvije paralelne struje. S jedne strane bavim se intimnim temama, poput onih koje sam predstavila prošle godine u izložbi »Oja-noja-metanoja« u Kapetanovoj kuli. S druge strane, razvijam ciklus slika s motivom gumene kokoši – popularne igračke za pse – kojom komentiram društvene apsurde. Te slike doživljavam kao male ironične pošalice o svakodnevnim situacijama koje nas izluđuju. Kokoš pritom simbolizira potrošače, turiste i slične figure našeg vremena. Taj je ciklus zapravo nastao kao reakcija na objavu jednog zadarskog slikara amatera koji je davao savjete kako slikati da bi se slika prodala – uključujući i »emociju«. To me toliko nasmijalo da sam naslikala sliku »Emocija s Kalelarge«, namjerno u stilu amatera. Odabrala sam lik kokoške jer je apsurdan, smiješan i prepoznatljiv. Prva slika mi je uspjela u toj imitaciji, ali kasnije nisam uspjela sakriti vlastitu vještinu – moj način slikanja uvijek bi isplivao na površinu, pa je sve izgledalo neprirodno, priča Lidia.