"Dnevnik jedne narkomanke" upozorio na današnje izazove odrastanja

Svijet postaje sve okrutnije mjesto za odrastati, a svako vrijeme nosi svoje izazove. No, čini se kako je danas mladima teže nego ikada ostati svoj i ne pokleknuti pred porocima, a sve zbog želje za bijegom od surove stvarnosti ili pak potrebe za potvrdom vršnjaka.

Teme su to o kojima bi trebalo govoriti jasno i glasno, no nažalost neke su stvari i dalje tabu tema. Kao da će nestati ako ih se ne spominje…

Daleko je to od istine i baš je zato hvalevrijedna predstava Kazališne udruge Igrajmo se koja, pod vodstvom Matije Šango Šimurine, konstantno upozorava na probleme i sve što tišti mlade, gradeći tako, malo po malo, neko bolje društvo.

Sasvim iskreno

Ovaj je put predstava “Dnevnik jedne narkomanke” nastala iz potrebe mladih izvođača da potaknu razgovor o ovisnosti, temi koja, iako često prešućena, ostaje bolno prisutna.

Redateljica Matija Šango-Šimurina adaptirala je tekst prema istoimenoj knjizi čija je autorica nepoznata petnaestogodišnjakinja, koja u obliku dnevnika dokumentira svoje iskustvo s ovisnošću. Djevojka tragično umire samo dva tjedna nakon posljednjeg zapisa.

U naslovnoj ulozi nastupila je maestralna Antonija Mašina, dugogodišnja članica skupine, koja je i sama vršnjakinja glavne junakinje. Na sceni se pojavljuje 50 mladih izvođača u dobi od 7 do 18 godina, a publiku vodi kroz dirljivu, brutalno iskrenu i duboko ljudsku priču.

A ova ljudska priča započinje potpuno nevino, razgovorom dviju djevojčica o simpatijama, nadolazećim ljetnim praznicima i dosadnim roditeljima s kojima uopće ne mogu razgovarati.

– Kao da je lako biti 15-godišnjakinja, zaključak je te scenu uz napomenu koliko je teško ispuniti očekivanja okoline, od roditelja do prijatelja.

Prekretnica je tulum što je fantastično dočarano kadrovima na videozidu i glazbom. Na tom tulumu glavna glumica radila je samo ono što i drugi rade, pa je tako uzela drogu.

Dalje pratimo kako od plahe djevojke u bijeloj širokoj haljini korača putem do ponora, a sve zbog želje da napokon bude prihvaćena.

Istaknuta je ta želja u više navrata, nizom retoričkih pitanja, dugim monolozima, a na koncu i snažnom mimikom i gestama.

Dodatno, likovi u zlatnim dugim haljinama, prekrivenih lica, sjajan su prikaz unutarnje borbe ili, recimo to tako, unutarnjih demona. Multimedijalnošću, videozapisima prikazane su epizode, a izvedbom glavne glumice ono što slijedi nakon tog transa; tuga, strah, sram.

Lepeza emocija

Svakako, bila je to zahtjevna uloga, od euforije do potpune bezvoljnosti u samo nekoliko sekundi, stoga valja pohvaliti mladu Antoniju koja je vjerno oslikala čitavu lepezu emocija.

Važni čimbenici ove priče su i obitelj, simbol podrške, ali i društvo koje ne pokazuje razumijevanje, već koje želi povući i druge na dno, kako bi se osjećali bolje, da bi oni prividno bili u manjoj kaljuži.

U predstavi smo pratili razne epizode, isječke teškog života ovisnika, istovremeno pune i kajanja i nemoći. Pokazale su to i različite teške životne priče u sceni iz komune. Pokazatelj je to kako nije ništa crno-bijelo i da, umjesto osude, treba svima u potrebi pružiti ruku podrške.

A na kraju, maleni polaznici igrali su simpatične anđela koji su se ljuljali, a uz zabavnu igru riječi, kao što je ponavljanje da se ne mogu skinuti (s ljuljačke u ovom slučaju) napravljena je poveznica s ostatkom predstave.

Isto tako, anđeli su plašljivom anđeli govorili fraze koji su prva stepenica ka opasnosti, a to su: ako možemo mi, možeš i ti; ne bismo ti mi govorili da to radiš da nije dobro.

Drvo se, zna se, savija dok je mlado, stoga je iznimno korisno da mladi pogledaju ovu predstavu i shvate da je tanka linija između isprobavanja i potpunog rasula. Život nije ono što prezentiraju društvene mreže, a na umjetnosti je da podučava i spašava.

No, iako je ova predstava prvotno namijenjena mladima, odrasli itekako imaju što za naučiti. Podsjeća nas, između ostaloga, da svi možemo i trebamo biti ono što glavna glumica želi biti kad poraste – savjetnica mladima.

Mi imamo mogućnost svojim primjerom pokazati koliko je ljepote u životu, ali i poticati prihvaćanje, bez obzira na razlike. Ispod kože svi smo isti, rođeni samo da željom da budemo voljeni.

Autor: Doris Babić