Skladbe s otoka, priče s Učke i energija iz Pazina ispunili su Zadar

Zadarski ljubitelji folk glazbe došli su »na svoje« koncertom jednog od najznačajnijih etno/world glazbenih sastava ovih prostora – grupe Veja, u organizaciji Koncertnog ureda Zadar. Tijekom petnaest godina djelovanja članovi pazinske Veje inspiraciju pronalaze u istarskoj tradicijskoj glazbi, u kojoj se prelamaju različiti utjecaji, pristupajući joj kroz suvremenu prizmu.

Premda neumorno proučavaju arhive, adaptirajući već postojeće napjeve, svojevrstan odmak od tradicije jasno se osjeti i u šarolikom odabiru instrumenata. Mih, mandola, harmonika, sopele spajaju se s bubnjevima, gitarom i basom, kreirajući jedinstven zvuk koji osvaja publiku diljem Hrvatske, ali i Europe.

Osvojili su i onu zadarsku svojim prvim gostovanjem u ovom gradu za koji su priredili pjesme s prvijenca Dolina mlinova, kao što su: Marija, Anka i Zelen bor, ali i nešto »svježije stvari« s posljednjeg izdanog albuma, Škura ura. Posebno iznenađenje bile su izvedbe još neobjavljenog materijala – triju novih pjesama koje će se naći na trećem albumu.

S druge strane Učke

Uz pamtljive izvedbe, glazbenici su okupljene zabavljali prepričavanjem priča koje prate pjesme i govore o načinu života ljudi s druge strane Učke.

Bilo je tako govora o obiteljskim tajnama, nemoralnim ponudama, pijanim muževima koji se pokušavaju opravdati pred bijesnim ženama, rađanjima i umiranjima ljubavnih odnosa… a svoj dijalog s publikom bend je rado nastavio i nakon bisa, kroz neformalan razgovor.

Polivalentna dvorana Providurove palače preuzela je tako ulogu »oštarije« u kojoj se opušteno razglaba o glazbi, tradiciji i inspiraciji.

– Bio je oštarski filing, bilo je super i baš mi je drago da smo prvi put u Zadru. Bilo je na nivou i baš smo uživali, kazao je nakon koncerta Goran Farkaš, vokal i multiinstrumentalist, najavivši i lagan glazbeni odmak od strogih okvira istarskog poluotoka.

– Napravili smo tri nove pjesme koje ste večeras čuli, malo širimo repertoar. Držali smo se uglavnom geografskih granica Istre, makar taj melos ne prevladava samo u tom trokutu, tu su i otoci i Kvarner. Bacili smo se na istraživanje i tog područja pa je jedna pjesma sa otoka Suska, izjavio je Farkaš, a publiku su posebno zaintrigirali različiti instrumenti kojima grupa raspolaže.

– U prvom albumu imali smo puno instrumenata koji ne dolaze iz Istre. Recimo, kaval je makedonski, bile su tu i slavonske gajde. Tu je i mandola koja je gotovo nestala. Sve triještinske pjesme koje su dolazile u Istru svirale su se na mandolinu, mandolu i gitaru.

Toga više nećete vidjeti nigdje, samo u gradu Rovinju, otkrio je Farkaš, podijelivši i nekoliko zanimljivih činjenica o tradicijskim instrumentima; između ostalog, da je razlika između dalmatinskog i istarskog miha tek u jednoj rupici te kako su čuvene istarske sopele svoj uzlet u popularnosti doživjele tek iza Drugog svjetskog rata kada postaju ikonom poluotoka iz političkih razloga.

Percepcija etna

Razgovor je brzo otišao u smjeru hrvatske etno glazbene scene koja je nerijetko zanemarivana i koju se neopravdano povezuje sa zastarjelim praksama. No, frontmen Veje ipak smatra kako se percepcija etna kreće u pozitivnom smjeru.

– To je scena koja, na svu sreću, raste, ima puno izvođača. Izvođači rastu, i što je najbitnije, raste i publika koja reagira, kazao je vokalist, spomenuvši brojne festivale specijalizirane za ovu vrstu glazbe.

Publika je saznala i da je grupa sastavljena od petorice posve različitih individualaca koje je spojila ljubav prema glazbi pa tako u bendu ima IT-evaca, arhivista, slobodnih umjetnika, a ni glazbeni ukusi im se ne poklapaju savršeno. Ipak, upravo su različiti utjecaji utkani u Veju ono što ju čini jedinstvenim sastavom na domaćoj glazbenoj sceni.

– Na širokom smo spektru, od nekih laganih folk i i akustičnih stvari, do elektronike. Spojila nas je glazba kao entitet, je li nešto malo žešće ili nije, to su detalji. A mi u Pazinu, svi smo kao klinci bili mali punkeri i metalci. Na tom smo odrasli, tako da ove primjese rifovanja dolaze od toga.

Lažemo da sviramo folk i onda sviramo stoner doom, kroz smijeh govori bas gitarist Sebastijan Demark, a njegov kolega gitarist i dizajner zvuka Marijan Jelenić otkriva kako su im različitosti zapravo najveća snaga.

– Nas je spojila glazba, a sve što slušamo doma samo je dio nas i to donosimo u našu glazbu. Goran je donio tu cijelu priču oko Istre jer je živio folklor s roditeljima koji su se time bavili. Njegova moć da to pretvori u glazbu koja je svima dobra je i nama bio okidač da to sve skupa oplemenimo.

Jako smo različiti, ali ta različitost nam je snaga i energija koja nas gura dalje. Poanta je da volim ono što radim i da su uz mene ljudi koje cijenim, koje volim i koji to isto misle o meni, zaključio je Jelenić, poznat i kao osnivač grupe Nola.

Autor: Antonia Vodan