Utorak, 30. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

26 C°

Rajko Bulajić Buba

Cijeli život sam bio pun ljubavi i volio. Umijem se potući, ali ne umijem mrziti

Autor: Đurđa Baljak

14.01.2023. 16:32
Cijeli život sam bio pun ljubavi i volio. Umijem se potući, ali ne umijem mrziti

Foto: Đurđa Baljak



Rajko Bulajić, poznatiji pod nadimkom Buba, osebujna je i svestrana ličnost koja je obilježila Zadar i njegovu kulturu tijekom 20. stoljeća. Zaslužan je za prvi rock Open Air festival »Sun fest« u Zadru, otvorio je jednu od prvih videoteka na području Jugoslavije, menadžerirao je brojne jugoslavenske bendove i izvođače, a uz sve to pisao je pjesme te se bavio fotografijom. A sada se ovaj svestrani rocker zlatnog kova ponovno vraća na velika vrata sa svojom novom zbirkom poezije pod nazivom »Oči mi za pticama luduju«.


– Najviše sam radio s Oliverom Dragojevićem i praktički, osim Bijelog dugmeta i Azre, ne postoji tadašnji bend s kojim nisam surađivao. Međutim, najviše sam uživao s Buldožerima zato što su bili otkačeni, baš kao i ja, i nije ih toliko zanimao novac koliko dobra svirka i provod. Negdje oko 1978. godine sam im organizirao turneju po Jadranu te smo odradili oko 60 koncerata. Tadašnji časopis Polet je čak objavio dvije duplerice o tome, kazao je Bulajić i osvrnuo se na tadašnju zadarsku rock scenu.


– Zadar je uvijek slabo stajao po pitanju rock ‘n’ roll-a, ljudi su više preferirali glazbu koja se izvodila na talijanskom Sanremu. Zbog toga mi je sinula ideja da ja organiziram prvi rock Open Air festival na bazenu Kolovare. Pritom mi je financijski pomogla turistička zajednica Santurist, dok sam ja sve organizirao. Uz to mi je trebala i podrška tadašnje vlasti, odnosno dozvola komiteta. U to vrijeme menadžeri nigdje nisu bili evidentirani, to je bilo još u povojima, tako da se većina poslova obavljala na crno, rekao je Bulajić i istaknuo kako su plakatirali cijelu bivšu Jugoslaviju.


Prva videoteka




– Na tom sam festivalu okupio sve značajne jugoslavenske bendove, od grupe Smak, YU grupa, Atomsko sklonište, Vatreni poljubac, zadarska grupa Šaka glazbe i mnogi drugi. Trebali su nastupiti i Bijelo dugme i Parni valjak, ali je te godine njihova karijera bila zamrznuta. Festival je trajao dva dana na bazenu Kolovare, dok je noć bila rezervirana za jam session u Maxi baru u Piniji. Imao sam u planu organizirati drugi festival i dovesti strane izvođače, primjerice Pink Floyd, ali je došlo do svađe s tadašnjim establišmentom, prisjetio se Bulajić.


Bulajić je otvorio prvu videoteku u Zadru koja je nosila naziv »Buba«, baš kao i njegov nadimak po kojem je mnogima poznat.


– Posljednju turneju sam odradio 1984. godine za Riblju čorbu. Nakon toga sam odlučio prestati s menadžerskim poslom zato što sam imao potrebu da se smirim i osnujem obitelj. U tom poslu ste uvijek na cesti, živite po noći i jednostavno nemate svoj život, a sve moje kolege koji su nastavili s takvim načinom života su na koncu ostali samci. Tako da je vrijeme pokazalo da sam dobro odlučio, objasnio je Bulajić te nastavio kako je iste godine otvorio i svoju prvu videoteku.


– Nakon menadžerskog posla sam uz pomoć oca, koji je bio fotograf, otvorio fotografski atelje na Meladi. Nabavio sam strojeve za izradu fotografija u boji, ali sam to vrlo brzo zamijenio s prvim videorekorderom i kazetom. To su bile godine kada su pomorci počeli donositi videorekordere. Ubrzo se po gradu pročulo kako posjedujem dosta kazeta, pa mi je jednom prilikom jedan poznanik predložio da prebacim sve to na mjesto gdje mi je fotografska radnja. Poslušao sam ga i tako je sve krenulo, kazao je Bulajić te nastavio kako je nabavljao filmove iz Zagreba.


– Imao sam dosta veza s obzirom na prirodu posla kojim sam se bavio, pa sam pronašao ljude sa Zagrebačke televizije koji su imali telekino. Oni su tada uzimali najnovije filmove iz kina te su ih presnimavali. Potom bih ja to umnažao i prodavao dalje. To je zapravo bila prva videoteka u Zadru i općenito na području Jugoslavije. Videoteka se zvala »Buba« i postojala je od 1984. do 2000. godine. Prestao sam raditi zato što sam konstantno bio u prekršaju zbog piraterije te sam imao mnogo krivičnih prijava, no sada je sve riješeno, kazao je Bulajić.


Pjesme u aoristu


Bulajić je do svoje 19 godine izdao dvije zbirke poezije, a potom je nastupila pauza, ali je nastavio i dalje pisati u kontekstu pjesama za tadašnje zadarske bendove. Trenutno priprema promociju svoju treće zbirke poezije koja nosi naziv »Oči mi za pticama luduju«.


– Ovu zbirku pjesama sam htio simbolično upotpuniti s 22 pjesme zato što sam rođen 22. dana, a pjesme su nastale tijekom 2022. godine. Prije ove zbirke izdao sam dvije zbirke poezije tijekom srednje škole. Nekako sam ostavio poeziju po strani zato što kao estradni menadžer nisam imao vremena za to i kad ste mladi, novac i zabava vas povuku, pogotovo ako ste iz skromne obitelji. Međutim, pisao sam pjesme za svoj bend Grimizni netopir u kojem je svirao Čičo, Bulde, Momo Beduin, Grego Maksov, Ivan Ivanić… Najbolja postava glazbenika je svirala u tom bendu, zaključio je Bulajić te se osvrnuo na svoj stil pisanja.


– Volim se igrati s riječima i tražiti arhaične riječi. Ponekad mi čak treba cijela noć kako bih pronašao odgovarajuću riječ. Jezik kojim pišem je jezik kojim se pričalo nekad davno kada su ljudi bili pismeniji i kada nije bilo digitalnih tehnologija. Pjesnici su prije uglavnom držali do svog jezika i nastojali su izbjegavati tuđice. Primjerice, u pjesmama Tina Ujevića nećete pronaći tuđice, pa isto tako niti kod Matoša ili Nazora. Oni su namjerno tražili arhaične riječi, a isto to i ja radim. Tako da je ljudima pomalo neuobičajen moj način pisanja. Pored toga, naslovi mojih pjesama sadržani su u posljednjim stihovima. Uz to, često pišem u aoristu jer su moje pjesme prošlo svršeno vrijeme, one su doživljene i više ne traju, to sam ja. Doživljavam ono što je stvarno i što je oko mene, rekao je Bulajić te nadodao kako poezija prvenstveno nastaje iz patnje.


– Većina mojih prijatelja, s kojima sam odrastao, su pod zemljom. Tako da kad čovjek uđe u moje godine onda ga sve više počinje zanimati ono što je prošlo. Znam da se vrijeme ne može vratiti, ali mi se sviđa tugovati jer se u tuzi može pronaći tolika ljepota. Imate za primjeru Švicarsku u kojoj ljudi žive visokim standardom, ali u umjetnosti ne predstavljaju ništa jer im je dobro. Ako nemate grč u sebi, onda nemate što izbaciti, zaključio je Bulajić te istaknuo kako su mu prijatelji financijski pomogli s tiskanjem zbirke.



Podrška i priznanje


– Uz Zadarsku županiju su mi pomogli prijatelji, vlasnici lokala, i na tome sam im neizmjerno zahvalan, ne zbog novca, nego zbog prijateljske podrške i priznanja. Danas je prava rijetkost pronaći prijatelje, pogotovo ako je interes u pitanju, rekao je Bulajić te se osvrnuo na svoje umjetničko nadahnuće.


– Lirika mi se uglavnom odnosi na maglovitu prošlost u kojoj su žene. Neke od njih vjerojatno ne bih prepoznao i ne znam jesu li žive. Godine naprave svoje… Ne znam koja je veća inspiracija od ljubavi. Imao sam tu sreću u životu da sam volio. Većina ljudi žele biti voljeni, ali to je paradoks. Da bi bio sretan moraš voljeti i davati sebe, a ne biti voljen. Koliko sam ja imao neuzvraćenih ljubavi u svom životu, ali su mi isto ostale u sjećanju jer je meni bilo bitno da sam ja njih volio. Možda zato koji put tugujem za neuzvraćenim ljubavima u svojim pjesama, ali i u tome ima ljepote. Umijem se potući, napraviti glupost, ali ne umijem mrziti. Cijeli život sam bio pun ljubavi i volio. I to me drži! Većina ljudi oko mene je puna mržnje i gorčine, a ja to nisam, kazao je Bulajić opisujući odakle crpi inspiraciju.


– Moje pjesme su strukturirane jer ne umijem slobodno pisati. Najslobodnije pišem kada sam u svom filozofskom kavezu. Potaknutim tom mišlju smislio sam naslovnicu na kojoj možete vidjeti prikaz neba s pticama u letu i saće. Uzeo sam stilizirani oblik saće zato što simboliziraju pčele koje se uvijek vraćaju svom kavezu u kojem stvaraju nešto najljepše, a to je med, tako i ja svoje pjesme, zaključio je Bulajić.