Miro Gavran: Ostvario sam dječački san, hobi iz mladosti sad mi je poziv

U Ogranku Matice hrvatske u Zadru nedavno je gostovao predsjednik Matice hrvatske, akademik Miro Gavran. Tijekom tog prigodnog posjeta uručio je zahvalnicu predsjedniku Ogranka, dr. sc. Radomiru Juriću, kao znak priznanja za njegov dugogodišnji, iznimno uspješan rad na ostvarivanju programa u okviru Matice hrvatske.

Tom je prilikom Gavran izrazio zadovoljstvo okupljanjem u svečanom ozračju te podsjetio kako je Matica nedavno obilježila 183. obljetnicu svoga postojanja. Uz naglasak na kontinuitet djelovanja, istaknuo je i značajan porast broja članova, napomenuvši kako je u posljednjem razdoblju u ograncima Matice zabilježeno oko 2.000 novih članova, među kojima je, kako navodi, i velik broj mladih. S druge strane, govoreći o profesoru Juriću, Gavran je naglasio kako je riječ o jednom od onih matičara koji su se nesebično davali i neumorno radili kako bi Ogranak u Zadru zasjao punim sjajem i postao jedan od najvažnijih u Hrvatskoj i šire. Njegov rad i predanost prepoznati su i u Središnjici u Zagrebu, a kako je naglasio, takav primjer može poslužiti kao nadahnuće i uzor mlađim članovima.

Decentralizacija

Iskoristili smo ovaj prigodni posjet kao priliku za intervju s ovim nevjerojatno plodonosnim, svestranim i nagrađivanim suvremenim hrvatskim književnikom koji je rođen 1961. godine Gornjoj Trnavi u središnjoj Slavoniji.

Kao predsjednik Matice hrvatske, kako biste ocijenili ulogu i značaj pojedinih ogranaka?

– Za Maticu hrvatsku presudni su njezini ogranci. Još između 1934. i 1936. godine krenulo se s idejom osnivanja ogranaka, tada nazivanih »pododborima«. Vizija je bila jasna – hrvatska kultura ne smije biti zagrebocentrična, što ja cijeli život ponavljam. Duša Matice hrvatske su upravo njezini ogranci. Danas imamo 133 ogranka – 104 u Hrvatskoj, 19 u Bosni i Hercegovini te desetak diljem svijeta. Ogranci su ključni, osobito u manjim sredinama, gdje su nerijetko jedini nositelji kulturnog života. U takvim mjestima, da nema Matice, ne bi bilo pjesničkih večeri, književnih susreta, koncerata, tribina… No, i u većim gradovima poput Zadra veseli nas vidjeti kako ogranci postaju promotori istaknutih i predanih ljudi kojima je stalo do hrvatske kulture, tradicije i znanosti.

Vaša biografija obiluje impresivnim brojem djela, a vaše drame prevedene su na više od 40 jezika, dok je prema vašim drama i komedijama nastalo više od 400 kazališnih komada diljem svijeta. Kako pronalazite balans između univerzalnosti svojih tema i specifičnosti hrvatske kulturne baštine? Kako vaš nacionalni identitet oblikuje vaš rad u kontekstu međunarodne scene?

– Kao i svakog pisca i mene je odredila moja obitelj, moj zavičaj i pripadnost hrvatskoj književnosti te hrvatskom identitetu. Pišući o lokalnim slavonskim i hrvatskim temama, vjerojatno sam uspijevao iskazati i neke univerzalne poruke tako da su i ti romani, drame i komedije, iako vezani uz naše podneblje, bili zanimljivi prevoditeljima i inozemnim izdavačkim kućama i kazalištima. Kada mi se javi ideja za novi tekst ne razmišljam o tome je li to lokalna ili univerzalna priče, usredotočen sam samo na to kako što sugestivnije svoju ideju prenijeti na papir.

Univerzalni likovi

Sinonim ste za hrvatsku dramu, a vaša djela često se bave dubokim psihološkim i egzistencijalnim pitanjima. Što vas najviše motivira prilikom stvaranja likova koji su suočeni s unutarnjim konfliktima? Smatrate li da su ti konflikti univerzalni ili su duboko povezani s vremenom i prostorom u kojem živimo?

– Kod svakog junaka mi je najvažnije da je životan i uvjerljiv. Jednako tako mi je važno da moj junak nije isti na prvoj i na zadnjoj stranici romana ili u prvoj i u zadnjoj sceni drame. Svaki konflikt i svaki junak doimlje se poseban i neponovljiv, kao i svaki živi čovjek, ali u konačnici svi mi na ovome svijetu, htjeli to ili ne, prolazimo kroz slične situacije vezano uz naše odrastanje, sazrijevanje i samoostvarivanje te upadamo u slične zablude, razočaranja i konflikte s bližnjima… Otud valjda univerzalnost i mogućnost poistovjećivanja sa svakim čovjekom i svakim književnim likom.

Ponekad pišete o kompleksnim odnosima između muškaraca i žena, s posebnim naglaskom na ženske likove koji su snažni, samosvjesni i emocionalni. Koje osobne ili društvene vrijednosti želite prenijeti kroz takve likove i odnose?

– Muško-ženski odnosi su mi iznimno dragi i nadahnjujući, jer nas se svih tiču i određuju našu sreću i našu nesreću. Neki kritičari i teatrolozi su pisali da sam vješt u oslikavanju kompleksnih ženskih likova. Doista sam puno i često pisao o ženama – dovoljno je prisjetiti se mojih romana »Judita« i »Klara«… ili, pak, drama »Ljubavi Georgea Washingtona«,»Sve o ženama«, »Sladoled« i tako dalje, pa i ovaj moj zadnji roman »Portret duše« ima sedam poglavlja naslovljenih po imenima sedam žena koje pripovijedaju svoje živote uz koje je vezan glavni muški junak. I danas, u 21. stoljeću, žene su suočene s puno više prepreka na putu svoga samoostvarivanja, a junak pred kojim je puno prepreka zahvalan je kao književni lik. Vjerujem da kroz moje priče o ženama dajem realan uvid u kompleksnost ženske sudbine te pozivan na uzajamno uvažavanje i razumijevanje muškaraca i žena.

Između žanrova

Osim dramskih djela, vaš opus uključuje romane, zbirke kratkih priča i književne tekstove za djecu. Kako se vaša kreativnost mijenja kada prelazite s jedne književne vrste na drugu? Koje biste razlike izdvojili u pristupu pisanju romana, u odnosu na pisanje za kazalište ili djecu?

– ​Hegel je govorio da je najteže pisati drame… Meni je to najlakše. Neusporedivo sporije pišem romane nego kazališne tekstove. Kao kazališni čovjek imam izobilje ograničenja – u drami i komediji sve mora biti zgusnuto, nema prostora za raspjevavanje i opširnost. Kod pisanja proznih tekstova osjećam bezgraničnu slobodu, pa i unatoč tome pisanje drama sa svim tim ogradama mi ide puno brže, valjda zato što se ne upuštam u ispisivanje prve verzije prije nego li osmislim svoje junake i ne »čujem« glas kojim će govoriti moji junaci. Meni prelazak iz književnog roda u drugi književni rod iz jednoga žanra u drugi pomaže da se nikada ne zasitim pisanja. Pisanje za djecu i mlade, također mi je u jednom trenutku došlo kao osvježenje… A onda kada bih se zasitio toga imao sam pauze od po pet ili šest godina. Ali što god pisac pisao uvijek su isti gradbeni elementi u pitanju – morate osmisliti zanimljivu fabulu, zanimljive junake i morate znati kojim i kakvim rečenicama to trebate ispisati. Moj prvi roman »Zaboravljeni sin«, čiji je glavni junak lakše mentalno uskraćeni mladić od dvadeset godina i moj roman nadahnut Biblijom »Krstitelj« u stilskom i jezičnom smislu potpuno su različiti i bilo je logično da svaka od tih fabula i ti junaci traže bitno različite rečenice.

Prva drama »Kreontova Antigona« debitirala je u turbulentnim vremenima i progovarala o političkim manipulacijama te ste kroz nju prikazali život kao kazalište kroz postupak »metateatar«. Kako danas gledate na svoju ulogu kao pisca u društvu koje se stalno mijenja? Smatrate li da umjetnost, a posebno književnost, može biti učinkovito sredstvo za promjenu društvenih vrijednosti, ili je vaša umjetnost više usmjerena na refleksiju i kritiku postojećeg stanja?

– Pisac ima pravo pisati i angažirane političke tekstove i potpuno benigne priče koje su miljama daleko od naše društvene stvarnosti i problema s kojima se suočava naša zajednica. Čitateljima i kazališnim gledateljima treba i lagana komedija koja će im pomoći da se odmore od presije neposredne stvarnosti, a treba im povremeno i dramski tekst kojim se »otvaraju oči« i razobličuju mehanizmi društvene i političke manipulacije. Osobno volim i jedno i drugo i kao gledatelj i kao pisac… Ali, od »Kreontove Antigone« pa do danas svakih nekoliko godina ne odolim napisati dramu koja razobličava političku pozadinu i našu društvenu stvarnost… Tako su nastale moje drame i satire »Vozači za sva vremena«, »Kako ubiti predsjednika«, »Glasnogovornik« i druge… Pa čak i u nedavnoj poemi »Obrana Jeruzalema«, napisanoj prije četiri godine dao sam oštru kritiku suvremenosti.

Osobna misija

Vaši kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a vaša djela se proučavaju na brojnim sveučilištima diljem svijeta. Koji su najveći izazovi s kojima se suočavate kao autor koji prelazi nacionalne okvire? Kako, ako uopće, prilagoditi svoje radove različitim kulturnim kontekstima, a da pritom zadrže svoju autentičnost, posebno kada je riječ o prijevodima?

– Kada pišem novi tekst onda ne razmišljam o tome hoće li će se prevoditi, odnosno hoće li će funkcionirati samo u našem prostoru ili će se prevoditi na druge jezike… Na umu mi je samo moja priča i moji likovi i nastojanje da to što imam u svijesti prenesem na papir tako da sve bude logično i zanimljivo…. Tek naknadno, kada mi se neki prevoditelj javi i primjetnim da je nešto od mojih tekstova lakše prevesti, a nešto teže. Kada su u pitanju komedije, ako ih prevoditelj želi prilagoditi zemlji u kojoj će se izvoditi, dopuštam »nježnu« prilagodbu, kako bi gledatelji u toj zemlji lakše ostvarili poistovjećivanje s mojim likovima.

Obilježili ste svoju književnu karijeru kontinuiranim stvaralaštvom i predanošću. Kada se osvrnete na svoj dosadašnji rad, kako biste definirali svoju osobnu misiju kao autora? Postoje li ambicije koje još niste ostvarili u svojoj karijeri, a voljeli biste ih ostvariti?

– Rekao bih za sebe da sam sretan čovjek koji uživa u pričanju priča, a sretan sam što to što napišem mnogi žele čitati ili gledati u kazalištu, tako da sam ostvario svoj dječački san i moj hobi iz mladosti je postao moj poziv kome se mogu posvetiti do kraja. A uvijek ima novih ambicija, novih ideja koje me tjeraju da ih realiziram. Sada je upravo preda mnom rad na novoj verziji scenarija za dugometražni igrani film »Urotnici« u kome su glavni junaci Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i njihove supruge. Film će režirati Bobby B. Grupić koji proteklih trideset godina živi u Americi.

Iz biografije

Miro Gavran hrvatski je dramatičar, romanopisac, pripovjedač, pisac za mlade i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Najizvođeniji je hrvatski dramski pisac. Djela su mu prevedena na 43 jezika. Njegove knjige imale su više od 250 izdanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 400 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od četiri milijuna ljudi. Jedini je živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen izvan zemlje rođenja – GavranFest – na kojem se izvode isključivo predstave nastale po njegovim tekstovima.

Od 6. studenoga 2021. godine predsjednik je Matice hrvatske.