PRIČA O GRADU Otvorena izložba poznatog fotografa i fotoreportera Vicka Zaninovića

Odjel Muzeja grada Zadra Narodnog muzeja Zadar u Kneževoj je palači priredio izložbu analognih fotografija Vicka Zaninovića pod naslovom »Album o Zadru«. Kustosica izložbe, Ivana Dražić, kazala je kako ovom izložbom donose tek mali dio bogatog opusa Zaninovića, fotografa i fotoreportera koji je svojim radom ovjekovječio bezbrojne trenutke iz života grada Zadra, a koji se čuvaju upravo u NMZ-u. Kako ističe, ovom izložbom žele staviti u fokus komunikaciju grada i ljudi, dijalog između današnjeg društva i prošlosti grada, evocirati nostalgiju, ispričati priču putem fotografije, ali istodobno omogućiti posjetiteljima suradnju i komunikaciju s publikom.

Bilježenje trenutaka

– Ova izložba zasigurno će privući pažnju jer donosi priču o gradu Zadru i njegovim ljudima – onima koji su ovdje generacijama, a neki od njih su i danas među nama. Možda se netko prepozna na fotografijama ili prepozna nekog drugog. Vicko Zaninović, poznati fotograf i fotoreporter, osobito istaknut u sportskoj fotografiji, cijelu je svoju karijeru i život posvetio bilježenju trenutaka ovog grada. Iako ga najviše poznajemo po sportskim fotografijama, njegov opus daleko nadilazi taj okvir, donoseći brojne teme, kazala je kustosica Dražić, te dodala kako u fundusu NMZ-a čuvaju 11.500 negativa i 9.500 fotografija koje su otkupljene 2006. godine zahvaljujući Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske i Zadarskoj županiji.

Kustosica Dražić iskoristila je priliku da zahvali obitelji Zaninović koja je darovala dio fotografija koje je Vicko izrađivao u svom stanu, a od kojih se neke mogu pogledati na izložbi.

– U šest izložbenih prostorija prizemlja Kneževe palače malo smo se poigrali s temama, prikazujući širok spektar Vickovog rada. Mogu se vidjeti različiti aspekti njegova stvaralaštva – od komunikacije između grada i njegovih ljudi, prizora kojih više nema do trenutaka koji su, unatoč vremenu, ostali isti. Fotografije dočaravaju dinamiku života, njegovu promjenjivost i brzinu, ali u njima se osjeti i doza nostalgije koja će sigurno kod nekih posjetitelja probuditi uspomene, izjavila je Dražić te pozvala sve one koji prepoznaju ljude, događaje ili priče s ovih fotografija da im se slobodno jave, jer im je cilj komunicirati s publikom i zajednički rasvijetliti povijesne trenutke koji možda nisu zapisani u knjigama, ali su sačuvani kroz usmenu predaju.

Kulturni identitet

Okupljenima se obratio i Abdulah Seferović, Vickov suverenik i kolega, podijelivši svoja sjećanja o njemu te o njegovom radu.

– Svojedobno sam stanovao na Voštarnici i svakodnevno prelazio tamo-vamo preko ondašnjeg drvenog mosta, pa mi se i sada, kada sam vidio fotografiju svijanja mosta pod udarima juga, sve zaljuljalo u glavi. Ova izložba nije za mene samo vrijedan kulturni događaj, već i svojevrsni emotivni stres. Izravno me podsjeća na davne dane i budi uspomenu na Vicka Zaninovića i sve što znam o fotografiji naučio sam od zadarskih fotografa, među kojima i od Vicka. Dakako, onoj kompliciranoj analognoj, a ne o ovoj digitalnoj koja nam pretrpava mobitele. Posebno, kao novinarskog početnika, zanimalo me što i kako snimati za novine. Sa sportom, za koji je Vicko bio osobit ekspert, nisam imao uspjeha. Jednom prigodom morao sam napisati izvještaj o košarkaškoj utakmici u Jazinama. Sjeo sam na novinarsku klupu pokraj Vicka, pa kad su igrači izašli na teren i počeli se zagrijavati, zapitao ga: »Koji su naši?«. Majko moja, bilo je to šok, jedino što je mogao premrsiti kroz čvrsto stisnute zube bilo je: »Tko te poslao ovamo?«, započeo je Seferović kroz šalu, nastavljajući se prisjećati svog pokojnog kolege.

– Kad se prisjetimo mitskih ‘50-ih godina prošlog stoljeća, doba kada se mali porušeni grad budio iz ratnog mrtvila, naići ćemo među ostalim, na međunarodnu izložbu »Čovjek i more« i afirmaciju takvih fotografskih veličina kao što su braća Brkan, Joso Špralja, ili na obrtnike kao što su bili Ratko Novak i Vjeko Surać. Svi oni, tko manje, tko više, obogatili su dokumentarni zadarski opus, dok su se Brkan i Špralja visoko afirmirali u eksploataciji metaforičkog potencijala fotografije. U tom i takvom ozračju, Vicko biva nagrađen na jednoj od fotografskih izložaba, bilo je to već onda početak onoga što će on ponijeti u zadarsku fotografsku zbirku, pretvorbu ilustrativne u informativnu novinsku fotografiju. Bez informativnog potencijala ne bi ove fotografije mogle biti odvojene od popratnih novinarskih tekstova i uspješno posložene na izložbu. U pitanju je bez dvojbe opus koji vidno nadopunjuje sliku onoga što se naziva zadarskim kulturnim identitetom, koji potiče nostalgiju za spokojem staroga, budi ljubav za imaginativno sjećanje i uvijek zahtijeva nove interpretacije, zaključio je Seferović.