Pavel uoči nastupa u Zadru: Neke od naših najdražih pjesama su one koje prođu - ispod radara

Već gotovo dva desetljeća, zagrebački Pavel osvaja publiku svojim prepoznatljivim glazbenim izričajem koji uspješno balansira pop, americanu i suvremene trendove. Na čelu benda stoje Aljoša Šerić, osnivač i glavni autor, te pjevačica i dugogodišnja suradnica Tonka Šerić, koji su zajedno kroz godine oblikovali jedinstveni zvuk i priču benda, a koju će zadarskoj publici predstaviti 22. ožujka u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar u sklopu turneje »Teatar Tour 2025.«.

Zadrani će tako imati priliku uživati u presjeku najvećih hitova Pavela, ali i u pjesmama s njihovog najnovijeg, šestog po redu albuma »FM/AM«. Osim glazbenog, Aljoša i Tonka su i bračni par, a mi smo iskoristili priliku te povodom nadolazećeg koncerta razgovarali s njima o njihovim počecima, izazovima glazbene karijere, kreativnom procesu, važnosti umjetničke slobode…

Rana karijera

Kako je nastao bend Pavel i što vas je inspiriralo na osnivanje? Kako ste odabrali ime za bend, ima li neko posebno značenje?

Aljoša: Davne 2007. dok je moj bivši bend Ramirez još bio postojeći imao sam potrebu okušati se u nekom drugom žanru, slušao sam dosta singer songwritera, americanu i sličnu »sobnu« muziku, ne sjećam se kako sam se dosjetio imena, ali Pavel mi je oduvijek bilo lijepo muško ime, zvučno je i ima nešto sjete u sebi.

Glazbene kritičare i publiku ste brzo osvojili, već prvim albumom iz 2007. godine, no kako je rana faza glazbene karijere izgledala za vas osobno? Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočili?

Aljoša: Nije bilo ništa posebno izazovno budući je Ramirez bio živući i svirajući bend, Pavel je u tom trenutku bio samo sporedni projekt, više kao moj alias, bile su neke uglavnom lijepe recenzije, par koncerata i to je to. Tada je zapravo najteže bilo usklađivati moj dnevni posao odvjetnika s glazbom, ali iskreno, aktivnosti vezane uz glazbu su ionako bile minimalne, pa eto, čak ni tu nije bio potreban neki poseban trud. Lijepo je bilo, tek sam friško ugazio ozbiljnije na glazbeno tržište, prvu pjesmu s glavom i repom sam napisao tek s 26 godina, prvi album mi je izašao kad sam imao 28, već sam bio odrastao čovjek, nezreo, ali odrastao. Nisam imao pojma što radim, ali ok, ne znam ni danas.

Aljošu je glazbena javnost upoznala preko Ramireza, dok je Tonka prije nekoliko godina zaplovila i solo vodama. Koliko vam je važno imati i samostalne glazbene projekte uz bend, te kako takve aktivnosti doprinose vašem osobnom razvoju i boljem upoznavanju samoga sebe u glazbenom svijetu?

Tonka: Ozbiljnije se bavim glazbom od 2012. godine i svako otkrivanje sebe u tom smislu pridonosi glazbenom sazrijevanju, svaka suradnja me je nečemu naučila, a solo album Važne stvari na kojeg sam iznimno ponosna mi je dao vjetar u leđa, te se ne mislim zaustaviti na tome, u planu je još mnogo toga što će me tek definirati i izgraditi.

Aljoša: Kad mi postane dosadno, šaram, ne opterećujem se žanrovima, čak ni u Pavelu, doduše, već smo stvorili određeni image, i ne znam koliko smisla ima rastezati pojam benda u svijesti ljudi, pa se stoga lako odlučim na izlete. Imao sam i ja solo album, nešto se vjerojatno spremamo opet raditi po pitanju Tonkinog drugog albuma, oboje volimo i moderni pop i plesnu glazbu, osobno obožavam Moloko, Roisin Murphy, francuskinju Christine and the queens, Caroline Polachek, nešto takvoga bih volio dalje.

Žanrovski kolaž

Kao glavni akteri ove glazbene priče, vi – Aljoša i Tonka – ste i životni partneri. Kako je došlo do glazbene suradnje? Uspijevate li balansirati privatni i poslovni život; ima li uopće potrebe za tim?

Tonka: Aljoša me pozvao da uđem u bend kao back vokal, za potrebe koncerta u Tvornici kulture. Do tada je imao suradnje s Majom Posavec, Ivom Visković, pa je rekao da bi mu dobro došao ženski vokal koji bi pokrivao te visoke lage i duete. Prvo sam ga stavila na čekanje, rekla sam da moram diplomirati na Akademiji likovnih umjetnosti, što se njemu činilo kao odbijanac, no ipak našli smo se u svibnju 2012. i vrlo brzo skužili te započeli suradnju koja traje evo već dobrih 13 godina. Iza nas 11 godina braka, dvoje djece, nekoliko albuma, nekoliko Porina, nije loše (smijeh). Balansiramo, čini se, jako dobro.

Aljoša: Dobro mi to hendlamo, slažem se, nitko od nas nije pretjerano tašta osoba, pa relativno lako prihvaćamo kritike, u egu je kvaka, valjda.

Vaš najnoviji, šesti po redu album »FM/AM« ima ukupno čak 16 pjesama te, kako sam pročitala, donosi kolaž raznih utjecaja u glazbi, a opisan je i kao »soundtrack djetinjstva«. Možete li nam ispričati nešto više o ovom albumu, stihovima koje sadrži te o pjesmi »Nek ide kvragu sve« kojom ste ga predstavili?

Tonka: Ovaj album je zapravo žanrovski presjek svega što volimo sami slušati, od popa, country-a, preko disco ritma. Nek ide kvragu sve je zamišljena kao stilski nastavak i epilog pjesama Dobra stvar, Naopaka pjesma. S njom smo utažili želju za plesnijom glazbom pa smo rasplesali setlistu, a onda i zaokružili disko priču. Pjesma je direktna i šalje dosta jasnu poruku kako nam ne bi trebalo biti važno što će netko reći ili misliti kad je riječ o emocijama, dokazivanju i ponekim životnim odlukama.

Aljoša: Dobar je za slušanje u autu, volim glazbu koja se može slušati u autu.

Suradnje i hitovi

Na novom ste albumu surađivali sa Sanjom, Marinkom i Zecom, dok ste u prošlosti ostvarili suradnje s, primjerice, Tedijem Spalatom i Ante Cashom. Kako je to izgledalo te postoje li neki posebni izvođači s kojima biste voljeli surađivati u budućnosti?

Aljoša: Sanja, Zec i Marinko su točno onakvi kakvim sam ih zamišljao, ako ne i bolji, krasno je upoznati idole i biti bez straha da će ti pokvariti uspomene, Tedi je naš divan vanzemaljac, Ante je, pak, ljudina, sve su suradnje imale svoje zašto i zato, ponosan sam na svaku.

Tonka: Mislim da smo ispucali suradnje za sada. Vrijeme je da se okrenemo sebi, no ipak ako bude nekih prilika koje nećemo moći odbiti pregrist ću jezik.

Neki od vaših najvećih hitova su pjesme »Zbog tebe«, »Čuvaj me«, »Poslije nas«, »Autentično osrednji«, i tako dalje. Što mislite zašto se publika najviše povezala baš s tim pjesmama? Postoje li neke pjesme koje su vam posebno drage te za koje biste voljeli da su se više »probile«?

Aljoša: Neke od meni najdražih pjesama su one koje prođu ispod radara, one koje ne bliješte, koje nisu željne pažnje, ne viču i ne mole.

Tonka: Svaka pjesma ima svoj put, no možda Za nju nije dovoljno primjećena koliko bih ja htjela.

Dinamika benda

Kako izgleda dinamika unutar benda? Aljoša piše stihove, kako za Pavel, tako ponekad i za ostale izvođače, no kako izgledaju ostale »odgovornosti« članova? Također, imate li nekakve posebne rituale ili običaje prije nastupa?

Aljoša: Naše pjesme oduvijek imaju nekoliko »check pointa«, prvi je da se meni svidi to što sam napisao ili skladao, nakon toga Tonka nastupa i njen sud prelomi pjesmu, dalje u lancu je bend, ako bend ima problem s pjesmom, pjesma rijetko preživi, ako je bend amenuje idemo u studio i na koncu slijedi faza miksa, gdje i najbolje pjesme znaju izginuti. Što se tiče rituala, jednostavni su, ne znam mogu li se i nazvati ritualima, viski prije nastupa je obavezan recimo.

Tonka: Najvažnije su probe s bendom, rituale nemamo, volimo se družiti, važna je spontana i opuštena atmosfera. Dobro se međusobno slažemo, dečki su sjajni i zabavni pa se ta energija onda prenosi i na pozornicu.

Koji su ključni trenuci ili sjećanja koja vas najviše ispunjavaju kada pogledate na svoju karijeru? Nagrada Porin nije vam strana, a prošle godine ste sudjelovali i na Dori. Kako gledate na priznanja koja ste ostvarili kroz godine, i kako vam ta priznanja pomažu u daljnjem razvoju benda i vaše glazbene karijere?

Aljoša: Lijepo je kad vas primijete, nećemo se lagati, nije baš da se ostvarujem kroz recenzije i Porine, ali godi, naravno da godi, pročitam i taj dan sam si dobar, sutra ujutro upalim kompjuter, uzmem gitaru i opet pomislim kako ništa ne znam, ništa ne valjam i kako ništa više dobrog neću napisati, sumnja je jedina konstanta.

Tonka: Prvi Zagrebački festival ima posebno mjesto u mom srcu, svi live nastupi na dodjelama nagrada Porin uvijek su poseban doživljaj. Dora je bio posebno riskantan izlet kojeg ću se rado sjećati.

Kazališna magija

U HNK Zadar nam stižete 22. ožujka u sklopu turneje »Teatar Tour 2025.«. Što publika može očekivati od tog nastupa? Koje ćete pjesme izvesti?

Aljoša: Svašta lijepog, volimo koncerte u kazalištima, volimo tu gromku tišinu prije nastupa, kad je sva pažnja samo na nama i gdje samo o nama ovisi kako će večer završiti, nema lažiranja, nema umjetnog »higha« jer je pola publike već na trećoj pivi, pa im je eto odjednom fino i zapravo im je nevažno što i kako netko svira, kazališta su opasna za bendove.

Tonka: Izvodimo presjek svih Pavelovih pjesama, od nekih ranijih do aktualnih. Sigurna sam da ćemo uživati skupa s publikom.

Kada ste posljednji put nastupali u Zadru? Imate li neku posebnu povezanost s ovim gradom ili zadarskom publikom?

Aljoša: Svirali smo nekoliko puta i uvijek je bilo lijepo, naš producent Jere Šešelja je vaše gore list, on neće dozvoliti da budemo loši, čak ni osrednji.

I za kraj, koji su vaši planovi i želje za budućnost benda Pavel?

Tonka: Želim nam još puno pjesama koje će ostaviti neki trag i barem dva velika hita da možemo plaćati račune.

Aljoša: Pun Lisinski, napunili smo ga jednom, ali zajedno s prijateljima iz Detoura, dugujemo sebi jedan solo nastup tamo.