Napokon stigao prvi nosač zvuka Baby Lasagne: Album koji će mu uvećati slavu

Agresivno plesno, razigrano, ritmički, melodiozno, feštarski, ali sa smislom i porukama – dojmovi su nakon preslušavanja debitantskog albuma Marka Purišića zvanog Baby Lasagna, svima poznatog po sjajnom i zamalo ukupno pobjedničkom nastupu na prošlogodišnjoj Euroviziji. Najavljujući album koji je danas ugledao svjetlo dana Purišić je rekao da je oduvijek »želio eksperimentirati u glazbi i raditi na projektima izvan okvira žanrova«, a njegov prvijenac nazvan »DMNS & Mosquitoes« potvrda je tih riječi.

Četrnaest pjesama

Već na Dori, a potom i na Euroviziji, Baby Lasagna iznenadio je sve koji ta pjevačka natjecanja potcjenjuju zbog prevelike bliskosti s pop izrazom. Jer, »Rim Tim Tagi Dim« moćnim je ritmom i scenskim nastupom te pomalo ironičnim monipajtonovskim tekstom, itekako odudarao od mainstream produkcije. Baš su stoga mnogi koji vole rock i čvršći pristup glazbi bili sretni zbog uspjeha ovog Istrijana koji je na europozornici dokazao da se i na ovim prostorima može stvoriti pjesma koja po svemu korespondira s aktualnim glazbenim kretanjima.

Na svu sreću iste te dojmove donosi i Lasagnin prvijenac koji nudi čak 14 pjesama, sedam već znanih video/singl uradaka te sedam potpuno novih. Nedvojbeno, bit će to prava fiesta za ljubitelje Lasagnina zvuka! To pak znači da će uživati svi skloni crossover pristupu glazbi. Jer »DMNS & Mosquitoes« nude one za Lasagnu već znane a la Rammstein agresivne ritmične udare, tu je i pop punk koji se nadopunjuje s metal režanjem i techno vibracijama te EDM ritmom, tu su i tračci popa, a javlja se i latino, pjeva se na engleskom, ali i talijanskom i španjolskom… Ukratko, ima tu svega i ma koliko raznoliko bilo, djeluje skladno te, prije svega, poletno i plesno pa Baby Lasagna sada ima dovoljno materijala za duže koncerte.

O sebi i svijetu oko sebe

Album otvara minijaturna ali paprena »Hypocritical« kroz koju progovara o dvoličnosti najavljujući kako mu na albumu na umu neće biti samo zabava i ples. Potom to i potvrđuje pjevajući o svijetu oko sebe pa je tako odlična i već znana »IG Boy« priča o Instagram Boyu, odnosno ovisnosti o društvenim mrežama i činjenici da mnogi mladi postaju igračka društvenih medija. Purišić ne stvara samo stihove o svijetu oko sebe, već i o sebi, pa tako u »Good Boy Lasagna« slušamo duhovito samopredstavljanje kroz razarajući plesni ritam u kojem bitnu ulogu imaju gitare i klavijature, ali i suvremeno brbljavo hip hop nabrajanje svega i svačega. Slilčan humorističan pristup statusu zvijezde vlada i u odličnoj lepršavo ljubavnoj »And I« u kojoj koristi i talijanski. »Stress« nije tako agresivna i u njoj je lako povući poredbu s nekim suvremenim britanskim kantautorima kao što je Ed Sheeran, a tome odgovara i tekst kroz koji je jasna poruka o nužnosti borbe protiv vlastitih demona i to najbolje s dozom humora. Edukativni pristup osjeti se i u vrlo dobroj i jako plesnoj »Don’t Hate Your Self, But Don’t Love Your Self Too Much« čiji naslov je i poruka. U ovaj niz, ajmo ih nazvati self help pjesama, svakako ide isto tako vrlo dojmljiva »Catch Me If You Can« u kojoj se odlično spajaju rock i elektronika da bi se kroz zanosni plesni ritam slušateljima uputila poruka kako treba ostati svoj i vjerovati u sebe ma koliko bio drukčiji od okoline. Teme ljubavi Baby Lasagna se dotaknuo u neobičnoj i pažnje vrijednoj »Again« koja kroz techno rock udare i podosta synth podloge govori o mladiću koji je u ljubavi bio »žrtva«, zatočenik koji nije bio u stanju, a nije se baš ni želio, oduprijeti toj ovisnosti.

Nepristajanje na poraz

Okrenutost plesu u nekoliko je pjesama albuma uočljiva već i u naslovu. »Baila« traži ples od naslova do izraza, a dodani su i dašci orijenta te, naravno, snažna plesna podloga plus završetak na španjolskom jeziku. Već klasična »Rim Tim Tagi Dim«, idealna za koncerte, sva je u žestokom plesnom ritmu, a slična joj je i također već nam znana »Biggie Boom Boom« u kojoj je poigravanje riječima i ritmom još uočljivije, a krajnji cilj je plesanje, plesanje, plesanje… Za sam kraj albuma ekipa ostavlja dojmljivu »Doopamine« koja, kako Purišić na početku i kaže, nije pohvala opijatima, već tužna pjesma o ovisnosti, bliska po nekim glazbenim elementima čuvenom hitu Billyja Joela »We Didn’t Start the Fire« iz 1989. godine. Album zatvara naslovna »Demons and Mosquitoes«, nešto sporija od ostalih i okrenuta završnoj i najbitnijoj poruci albuma vezanoj uz nepristajanje na poraz i spremnost da se boriš sa svojim manama, negativnostima i demonima.

Sve u svemu, Baby Lasagna ostaje na visokoj razini ostvarenoj sada već svjetski znanim debijem na Euroviziji. »DMNS & Mosquitoes« odličan je debitantski album koji će mu uvećati slavu, privući nove slušatelje, a sigurno je i da će ga kritika hvaliti jer definitivno ide u red onih autora i izvođača koji se uspješno razvijaju i stvaraju svoj glazbeni svemir nastojeći biti što originalniji i – svoji.