Triatlon nije bauk, to može svatko, no za Ironman je potreban klik u glavi

»Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem!«, mantra je glavnog junaka poznatog filma »Sjećaš li se Dolly Bell?«. I baš je to tematika ove naše priče, konstantna želja za napretkom i pomicanjem vlastitih granica. Nekom je pomicanje vlastitih granica prošetati 100 metara dalje, nekome pojesti dva hamburgera više, no zadarskoj triatlonki Mirjani Poljak Luštici te su granice puno fleksibilnije. Dok je triatlon (1,5 km plivanja, 40 km bicikla i 10 km trčanja) za »obične smrtnike« tek nešto o čemu možemo sanjati da možda jednog dana uspijemo napraviti, za Mirjanu je to »običan dan u uredu«. S time u svezi u rujnu prošle godine odlučila se za utrku Ironman (3,86 km plivanja, 180 km bicikla i 42 km trčanja) i završila ju kao šesta u svojoj kategoriji, odnosno ukupno 117. od 309 žena koje su se natjecale.

– Uvijek sam mislila da je to nemoguće, da neću moći zbog posla, tko će dati 20 sati tjedno treninzima… Ali vukla me želja odraditi ga. U jednom trenutku se dogodi neki klik u glavi i kreneš. Općenito sam jako društvena, no shvatila sam da ako stvarno želim odraditi Ironman, moram krenuti sama sa sobom trenirati jer tako najmanje vremena trošim. Ipak, trebao mi je netko da me kontrolira i onda sam se dogovorila s Ivanom Tutom, trenerom iz Triatlon kluba Zadar. On ima ogromno iskustvo i u triatlonima i u Ironmanima pa sam ga tražila da mi piše kako trenirati, jer bih ja sama sa sobom vrlo vjerojatno »brljavila« – započinje Poljak Luštica dodajući kako nije dugo trebalo prije nego se potpuno »zakači«.

Ramones

– Krenulo je s dnevnim treninzima, trajalo je to neko vrijeme i onda kad je shvatio da sam se zakačila krenuo mi je raditi tjedni režim. Šest dana tjedno sam trenirala, jedan dan odmor. Naravno da bi se dogodilo da ponekad ne odradim nešto, na to bih odmah kukala da je gotovo, da ništa ne valja, itd…. Kako to obično i ide, ali zato je Ivan tu bio da me vrati psihički »unutra«.

Mentalna priprema

Nekome tko nije nikada probao takvo nešto, ne može baš shvatiti pripremu na 12 sati takvih napora u komadu.

– Pripreme su mi trajale šest mjeseci. Kako se fizički pripremate, tako i mentalno. Smatram da kada odlučite ići i i završiti, imate trenera kojem vjerujete, morate uspjeti. Treninge na tjednoj bazi povećavate i »hranite« se tim malim uspjesima. Sportovi izdržljivosti ne pridonose samo dobrom fizičkom stanju, puno se razvija i mentalna snaga koja nam je prijeko potrebna, pogotovo u današnjim okolnostima života. Na dugim triatlon utrkama natječemo se zapravo sa sobom. Svaki put nastojimo pobijediti samog sebe i ostvariti sve bolji rezultat.

S približavanjem datuma utrke u Cerviji (Emilia-Romagna), počela se javljati trema.

– Kad krenete razmišljati koliko kilometara morate odraditi, smrznete se, ali znate da kad ste došli do tu, nema nazad. Još su nam se dogodile i velike poplave u toj pokrajini, vagalo se hoće li biti utrke ili ne. Dan prije utrke došli smo na plažu gdje je start, a tamo more puno balvana. Ne znam kako su preko noći to sve sredili, ali drugo jutro krenuli smo s utrkom.

Mirjana je taj Ironman u konačnici odradila za 12 sati i 58 sekundi.

– Ustali smo u 3:30 ujutro, a kretali u 8 ujutro. Morate sve pripremiti jer jednom kad krenete to je to. Najveća mi je briga bila pronaći svoj bicikl, jer zona s njima je jako nepregledna. Zapamtila sam natpise na kafiću i na nekoj reklami tako da sam otprilike znala gdje je. Tisuće ljudi, glazba trešti s nekog pontona i adrenalin vas samo počne »pucati«. Čekala sam sat vremena u gužvi na startu, kad sam trebala krenuti svirao je Blitzkrieg Bop od Ramonesa. Mene je tu puknuo adrenalin skroz, ne znam koliko jako, ali znam da je jako dobar osjećaj, ha, ha, ha – objašnjava triatlonka.

Razmišljanje

Od tri različita segmenta sastoji se triatlon, a onaj prvi (plivački) najomraženiji je kod ove bodulice.

– Jako volim i bicikl i trčanje. Prilično kasno sam naučila plivati kraul, vjerojatno je nepravilno i onda dosta gubim u kontekstu utrkivanja, tako da moram nadoknađivati dosta na kopnu. Baš je tako bilo i u Italiji. Činilo mi se da sam dosta brzo isplivala dionicu, a kad sam izašla iz mora prošlo mi je kroz glavu »e sad ću ja lako«. Popela sam se na bicikl i krenula dalje, jako sam se dobro osjećala, išlo je lagano sve. Vrtjela sam sebi u glavi da je ovo sve trening i nisam razmišljala što me još čeka. Srećom na stazi je ukupno bilo jedno brdo, što je puno olakšalo – kaže Poljak Luštica dodajući kako su problemi počeli kada je počela razmišljati.

– Motivira vas svaki puta kad pređete nekog, shvatite da niste tu »bez veze«, nego da pripadate među natjecatelje. Bicikl mi je trajao točno šest sati, namjestila sam si da mi svakih 20 minuta zazvoni sat na ruci da se sjetim pojesti gel ili popiti vode i to je to. Završio taj dio, ostavljam bicikl, stavljam patike i idem dalje. Zeznula sam s gelovima tijekom trčanja, mislila sam da znam bolje od trenera i na 35. kilometru maratona noge su otkazale. Počela sam zbrajati koliko sam prošla i koliko još imam, glava je počela raditi i tu je problem nastao. Glava je jedini »problem«, tijelo može sve, ali glavu morate držati negdje »sa strane«.

A onda oko 20 sati veliki cilj…

– Sanjala sam kako ću pretrčati onaj crveno-crni, recimo tepih, Ironmana u cilju. Na kraju je bilo toliko reflektora da to uopće nisam vidjela i shvatila. Mislim da sam četvrta žena iz Zadarske županije koja ga je završila i vjerujem da će ubrzo doći netko novi.

TK Zadar

Tek nedavno krenula je Mirjanina »veza« s triatlonom, u vrijeme korone.

– Oduvijek sam voljela voziti bicikl, dosta kasnije sam krenula na rekreaciju u Zadru. Zatim je došao Wings for life, pokušala i shvatila da dobro trčim. Nakon toga se otvorila Škola trčanja u Zadru, zatim sam tu krenula malo. Malo poslije sam pristupila u Triatlon klubu TNT, stvorila se neka pozitivna atmosfera, ali zbog posla sam trenirala na napreskokce. Pokazala sam sebi da mogu, međutim došla je korona i klub se raspao. Dvije i pol godine sam se tražila, ali me mučilo jer sam znala da imam »nešto« u sebi oko toga i onda sam u siječnju 2023. odlučila krenuti. Prvo sama, onda uključila Ivana i »heklala«. Znam odraditi i s TK Zadar trening, ali većinom sama treniram.

Obitelj

Prvi svoj maraton Mirjana je odradila u Rimu pred nekoliko godina, no osim činjenice da joj je premijerni, bio je još po nečemu poseban.

– Sa mnom je išao suprug u Rim, a on do tada nije potrčao. Nikada ga nisam vidjela trčati, čak ni za mnom. Prvo je bio skeptičan oko svega, međutim kad je vidio sve to odlučio je početi. Krenuo je trčati malo po malo i u godinu dana je spremio i istrčao maraton. Sada istrči jedan maraton godišnje – ističe Mirjana dodajući da sinovi još nisu krenuli.

– Nažalost još nisu, ali su ponosni i koliko sam čula hvale se svojim prijateljima. Sigurno da je i razlog zašto sam ja to sve uspjela je to što su mi djeca već velika, osamostalila se, tako da mogu izdvajati vrijeme za sebe.

Pridobiti mlade, ali i stare u triatlon nije lako, međutim družina iz TK Zadar radi veliki posao već 16 godina u komadu.

– To se radi iz čiste ljubavi, nema tu novaca. Predsjednik kluba Ivan Gobin trenira djecu, vodi ih na utrke, organizira putovanja i sve radi sa srcem. Djeca se tu razvijaju u tri sporta, kud’ ćeš bolje. Nije jednostavno pridobiti mlade u triatlon, mislim da usmena predaja tu jako puno toga dobrog napravi. Trenirati tri sporta odjednom donosi velike benefite u kvaliteti života. Najviše glede zdravlja, a onda i sve ostalo. Članova u klubu je oko 40, ali po meni ima premalo žena – ističe Poljak Luštica te poziva sve da dođu i probaju.

– Triatlon nije bauk, to može svatko, samo je potrebno malo organizacije. Kad ja mogu uz posao onda može svatko. Zato pozivam sve da dođu u klub TK Zadar, informiraju se i krenu.. Svako za sebe, prema svojim mogućnostima, Klub ima stručne i predane trenere s puno entuzijazma i iskustva u tom sportu – zaključuje Ironmanka.