Neistraženi svjetovi kroz objektiv Jurice Galića Juke

Povodom obilježavanja Dana Grada Biograda na Moru, Gradska knjižnica Biograd na Moru ugostila je Juricu Galića Juku, putopisca, profesionalnog fotografa i svjetskog putnika, koji je održao predavanje i izložbu pod nazivom »Svijet kroz moj objektiv: najbolje putopisne reportaže«. Galić Juka, s gotovo stotinu svjetskih i nacionalnih nagrada u fotografiji, strastveni je putnik koji je snimio reportaže u više od sedamdeset zemalja.

Posljednjih osam godina suradnik je časopisa Meridijani, a radovi su mu objavljeni u gotovo svim regionalnim putopisnim časopisima, uključujući i hrvatski National Geographic, s jednom objavom i u američkom izdanju. Nedavno je i vijest o njegovoj nagrađenoj fotografiji prenio i britanski The Guardian.

Njegova specijalnost je dokumentarna i putopisna fotografija, a u svojim radovima najviše voli portrete, ulice, pejzaže i ostatke drvenih civilizacija. Tijekom predavanja podijelio je najzanimljivije trenutke svojih putovanja, koja za njega nisu samo fizička putovanja, već istinsko poslanje.

Njegove avanture, koje često vode »manje utabanim stazama«, uključuju u prvom redu posjete egzotičnim i ekstremnim lokacijama poput Uskršnjeg otoka u Čileu, nuklearke Černobil u ukrajinskom Pripjatu, Danakilske depresije u Etiopiji i planinskih crkava Tigraja.

Kroz svoje foto-priče uvodi nas u živote tajanstvenih etničkih skupina, kao što su Mundari stočari iz Južnog Sudana ili Konyak lovci iz Nagalanda, te nam pokazuje kako izgleda svijet koji je još uvijek nedostupan većini.

Dječački snovi

– U djetinjstvu sam sanjao upravo ovo što danas živim – da budem istraživač, putopisac, novinar National Geographica – maštao sam o avanturama nalik onim iz filmova o Indiani Jonesu, kao što to može osmogodišnji ili desetogodišnji dječak.

Jurica Galić Juka

Naravno, stvarni svijet je daleko drugačiji od filmskog svijeta – okolnosti, nemogućnosti i razne preporuke dovele su do toga da u prvom dijelu svog života nisam mogao ostvariti te svoje dječačke snove. Živio sam život u kojem sam se iscrpljivao, bavio poslovima koji su često uključivali noćni rad, umor i stres, prisjeća se Galić Juka.

Prekretnica se dogodila 2012. kada je završio na operacijskom stolu zbog fibrilacije atrija. Iako više nema zdravstvenih problema, taj trenutak mu je pružio trenutak spoznaje i došao mu, kako navodi, kao »opomena«.

– To me navelo na razmišljanje je li vrijedno živjeti život koji me troši ili onaj o kojem sam sanjao kao dječak.

Iste te godine sam stavio ruksak na leđa i kupio prvi fotoaparat, iako sam fotografijom bio zaokupljen i ranije, te započeo putovanje sa svrhom i strašću što traje sve do danas, priča nam ovaj pustolov koji se prije dva tjedna vratio s putovanja iz Gvatemale i Hondurasa.

Jedno od često postavljanih pitanja u školi fotografije jest je li fotografija istina ili ne. Na to pitanje većina odgovara potvrdno. Kao primjer, pokaže im fotografiju na kojoj se vidi dina u pozadini, glava Sfinge, te dvoje ljudi, i postavi isto pitanje.

Većina odgovori da je to istina. Zatim im pokaže uvećan kadar u kojem se vidi još stotinu, pa čak i tisuću ljudi, i ponovno postavi isto pitanje. Istina, zapravo, kako kaže, ovisi o tome kako se na to gleda – u oba slučaja može biti točno.

– To me vodi do današnje konzumerističke površnosti uslijed koje ljudi putuju svijetom. Naime, još jedno od često postavljanih pitanja jest oplemenjuju li nas putovanja, odnosno čine li nas boljima. Moje odgovor je – kako koga, mene zasigurno oplemenjuje.

No, primjećujem da danas mnogi ljudi putuju iz snobovskih razloga, bez stvarnog interesa za kulturu zemlje koju posjećuju. Putuju samo da bi objavili fotografiju na društvenim mrežama, što je u redu, ali smatram da putovanje treba biti puno više od toga, uviđa Galić Juka.

Jurica Galić Juka

Priče iz svakodnevice

U svom albumu bilježi mnoge fotografije iz različitih zemalja svijeta, a upravo su priče iz svakodnevnog života, kako naglašava, ono što privlači najviše pozornosti.

– Na rijeci Mekong u Laosu fotografirao sam ribara dok lovi ribu. Mogao sam biti zadovoljan i otići – kako bi to većina ljudi učinila. No, upravo ta razlika između površnog i uspješnog fotografa leži u upornosti. Ostao sam sat i pol čekajući bolji trenutak.

Popeo sam se na obližnje brdo i uhvatio scenu u zlatnom satu, gdje je sve bilo spaljeno od svjetlosti, a ribar u silueti. Iako su tehnički obje fotografije dobre, druga je bolja jer sam imao strpljenja, ističe ovaj nagrađivani fotograf.

Ovakvih primjera ima mnogo. Snimao je na Uskršnjem otoku, u depresiji Danakil u Etiopiji – jednom od najekstremnijih mjesta na svijetu, u pustinji Atacama, napuštenom Černobilu, te mnogim drugim lokacijama.

– Kada o tome pričam, ljudi se često pitaju kako pamtim sve te informacije. Satima mogu dijeliti znanje koje sam prikupio, govori ovaj pustolov kojem je suština putovanja upravo dublje razumijevanje svijeta, a ne samo puko skupljanje fotografija.

Kako kaže, ne postoji agencija koja će vas na svijetu odvesti u ratnu Etiopiju 2022. godine ili vas organizirano povesti kroz južni Sudan, barem ne u velikim skupinama. To su dijelovi svijeta gdje ceste uopće ne postoje – umjesto toga, prolazite kroz korita rijeka po ekstremnom terenu, nekih 260 kilometara bez traga asfalta.

– Zato ne putujem s turističkim agencijama. Umjesto toga, oslanjam se na lokalne fixere – ljude od povjerenja koji poznaju teren i njihova je zadaća pregovarati na lokalnim jezicima, dobiti potrebne dozvole i omogućiti mi pristup mjestima koja bih sam teško dogovorio, pojašnjava Galić Juka.

Do njih je isprva dolazio preko preporuka putem foruma, izravnih upita na TripAdvisoru i slično. No, danas je već izgradio mrežu poznanstva s ljudima, koji poput njega putuju svijetom na ovakav specifičan način. Tako se posljednji put u Gvatemali spojio s nekoliko putnika kako bi podijelili troškove leta helikopterom u potrazi za izgubljenim gradom El Mirador.

Dijelio je troškove i ranije s dvoje Amerikanaca i jednim Kinezom za put u Danakilsku depresiju u Etiopiji, zato što je ta ekspedicija zahtijevala dva vozila, čovjeka naoružanog puškom, šatore i kompletnu logistiku, što ne bi mogao sam, budući da se sam financira, a takva putovanja su nerijetko skupa.

Jurica Galić Juka

Ostao je svoj

Svima onima koji žele raditi isto što i on savjetuje da jednostavno krenu, jer vjeruje da se putovati može bez ikakvih problema, čak i uz ograničene materijalne resurse.

– Evo mene, na primjer – osoba koja sada razgovara s vama ima stambeni kredit, dvoje djece i nemam nikakvu ostavštinu. Pritom nisam član niti jedne stranke niti kriminalne organizacije. Ipak, uspio sam stvoriti život koji mi omogućuje putovanja.

Najvažnija stvar koju objašnjavam ljudima je da se putuje zahvaljujući upornosti i radu – plaćate sami, ne očekujete da netko drugi financira vaše avanture. Ja pišem već osam godina za časopis Meridijani, imam YouTube kanal, Patreon, te održavam izložbe i predavanja.

Kada sve to zbrojim zaradim dovoljno za putovanja koja želim i kamo želim. Nisam još u fazi da živim sto posto od tih prihoda, stoga radim i drugi posao koji financijski podupire moju obitelj. No, hoću reći, poanta je u tome da se sve može postići. Upornost i strast najvažniji su saveznici u svemu tome, naglašava nam Galić Juka.

Iako na društvenim mrežama broji preko 170 tisuća pratitelja, ističe kako ne profitira značajno od toga jer nije netko tko je spreman »prodati dušu za novac«.

– Nisam tip koji će govoriti ono što drugi žele čuti niti ću praviti budalu od sebe da bih zabavio publiku ili postao popularan. Krenuo sam težim putem, dosljednim i bez preskakanja stepenica. Zato mi je trebalo deset godina da dođem do toga da mogu putovati gdje želim i kako želim.

Nikad nisam podcjenjivao nikoga, radio sam prema doktrinama kvalitete, stilom kakav se njeguje u National Geographicu. Ne prilagođavam se trendovima generacije Z koliko bi se možda očekivalo – primjerice, koristim vertikalni format za videozapise – ali nisam zatvoren prema njima.

Jednostavno, radim ono što volim. Nikada nisam putovao zbog svojih pratitelja niti sam sadržaj objavljivao zbog njih. Sve što dijelim, činim jer u to vjerujem, jer to živim. Naravno, iz poslovnih i logičnih razloga, podijelim svoje iskustvo s drugima.

Zašto bih, primjerice snimio dokumentarac u Gvatemali i držao ga samo za sebe? Zato su moji radovi dostupni na YouTubeu, Instagramu, izložbama, časopisima. Imam preko 100 tisuća pratitelja, a sve što im nudim činim iz dobre namjere, besplatno.

Ipak, esencija svega ostaje ista – putujem zbog sebe, naglašava ovaj putopisac i fotograf.

Mali milijun pozitive

U Etiopiji je snimao prizore i priče s juga zemlje dok je na sjeveru zemlje buktio rat. Međutim, prva opasna situacija s kojom se suočio dogodila se za vrijeme građanskih prosvjeda u Sjevernom Sudanu.

– Snimao sam povijesne teme, no situacija se zakomplicirala kad su me u glavnom gradu Khartoumu uhitili ljudi koji nisu imali nikakve vojne ili policijske oznake, pod sumnjom da sam špijun zato što nitko nije dolazio u te krajeve. Zavezali su mi ruke, stavili povez preko lica i uperili puške prema meni.

Smjestili su me u pickup – dvoje ljudi naprijed, dvoje sa strane, ja u sredini, s četiri puške uperene u moje noge. I nekoliko njih u stražnjem otvorenom dijelu, pretražuju mi slike, vrište na meni nepoznatom jeziku. Nisu našli nikakve kompromitirajuće slike jer nisam snimio prosvjed.

Srećom, lukavo sam obavio poziv dok sam još mogao, pa me na kraju fixer oslobodio. Objasnio im je da nisam zapravo ono što su mislili da jesam, pokazao im je moje društvene mreže i fotografije koje nisu imale nikakve političke ili vojne konotacije.

Srećom pustili su me, iako sam naknadno čuo da je tada uhićeno na tisuće ljudi, a neki od njih su čak ubijeni, priča Galić Juka, dodajući kako je u tako opasnim područjima važno imati osobu od povjerenja, koji razumije situaciju i može pomoći kada stvari krenu po zlu.

S druge strane, nastoji više pamtiti pozitivne strane putovanja, kojih, kako navodi, ima mali milijun. Upravo te pozitivne strane ruše sve stereotipe i predrasude prema nepoznatim kulturama, što je upravo jedno od najvažnijih moći putovanja.

– Kada sam 2013. godine putovao s jednom ekipom zaustavili smo ljude u okolici Tehrana u Iranu i pitali ih kako doći do jednog mjesta udaljenog 75 kilometara. Navigacija nije radila tada kao danas, teško smo se sporazumjeli s njima.

Međutim, oni su nas bez ikakvog problema posjeli u auto, odvezli nas do toga naselja, vratili i pritom inzistirali da nas počaste ručkom.

Isprva smo bili skeptični kada smo sjeli u auto i svašta nam je prolazilo kroz glavu, govori Galić Juka, ističući kako ovaj primjer definitivno ruši stereotip o »zlom iranskom narodu«, jer, kako govori, Iranci su jedni od najboljih ljudi na svijetu, ako stavimo po stranu njihovu vjersku policiju i vladu.

– Teško da bi tako nešto napravio netko u Hrvatskoj, a ako i bi, mislim da bi većina to dobro naplatila. Još jedna anegdota odnosi se na neslužbeni glavni grad Roma – Šutke u Skopju u Sjevernoj Makedoniji. Tamo smo radili intervju s jednom ekipom Roma, žicali su nas novac, stvarno je bilo nezgodno.

Međutim, otišli smo dalje, i kada smo stali na jednom semaforu, primijetimo kako jedan Rom trči za nama. Otvorim mu prozor i pružim nešto sitniša, a on me iznenadi i kaže kako nije došao zbog novca, nego mi pruži moj fotoaparat kojeg sam zaboravio.

Znači on je trčao skoro 300 metara da mi vrati fotoaparat! Možete zamisliti koliko sam se crvenio nakon toga. Mnogi će reći Romi su ovakvi ili onakvi, kao što možemo čuti za bilo koji drugi narod – ali u svakom narodu postoji veći ili manji omjer dobri i loših ljudi, ističe ovaj svjetski putnik.

Život punim plućima

Otkako radi ono što voli – vratio se na tvorničke postavke. Postao je ono dijete koje je oduvijek trebao biti, ali ga je život odnio u nekom drugom smjeru – od rata, neimaštine, škole, navijačkog života, noćnih izlazaka…

– Vratio sam se svojoj pravoj biti. Nije da sam prije bio loša osoba ili činio nešto zlo, ali duhovno sam bio daleko od onoga gdje sam sada. Život koji sam tada vodio bio je ispunjen na mnogo površniji način nego danas. Sada sam konačno tamo gdje trebam biti – na svojim tvorničkim postavkama.

Ovdje sam, živim punim plućima, radim ono što volim i jedino što želim je da me zdravlje služi do kraja. Za mene je fotografija prije svega strast i upornost, nije nužno samo talent. Dakle, vladam fotografijom, videom, logistikom, postobradom i, u konačnici, jako dobro pišem – možda mnogi nisu svjesni da zapravo pišem bolje nego što fotografiram.

A kad već pričamo o fotografiji, važno je spomenuti da sam u 2024. godini imao neslužbeno najbolju i najnagrađivaniju dokumentarnu fotografiju na svijetu – 23 svjetske nagrade i još tri velika priznanja čekaju na rezultate.

Nema nikoga tko je s jednom dokumentarnom, putopisnom fotografijom u prošloj godini postigao ovakve rezultate, i na to sam zaista ponosan. Do sada sam izdao samo fotomonografiju, ali planiram izdati najmanje dvije knjige. Jedna će biti autobiografska, vezana uz moj život i putovanja, prva bi nosila naziv »Splitski mulac«, a druga »Putnik«, Inšallah, kako kažu muslimani – ako Bog da.

Osim toga, već osam godina pišem za Meridijane, i to bih mogao ukoričiti kao zbirku najboljih trideset priča diljem svijeta, podijelio je Galić Juka, te nam otkrio kako će ponovno na put najvjerojatnije u srpnju na Sumatru i Javu.

Tamo će se ponovno otisnuti manje utabanim stazama, a planira posjetiti nekoliko etničkih skupina, koje su malo udaljenije, sudjelovati na festivalima, obići vulkane, i tako dalje.

Ljudi ga često pitaju koliko je zemalja obišao, kaže da ne zna točan broj, ali sigurno negdje između 70 i 80, s tim da se u neke vraćao više puta – u Indiji je, primjerice, bio pet puta, a u Etiopiji i Meksiku dva puta.

– Nisam od onih koji skupljaju pečate u putovnici ili broje u koliko su zemalja točno bili. Prvenstveno idem na putovanja zbog skupljanja priča i iskustava, a ne samo zbog toga da mogu reći da sam negdje bio. Kada negdje idem uvijek istražujem duboko i studiozno ono što radim.

Na primjer, Etiopiju nisam obišao u tri dana, već sam u toj zemlji bio u dva navrata i proveo po četrdeset dana, zaključuje Galić Juka, koji kroz svoje putopise i fotografije otkriva neke nove svjetove, često nepoznate široj javnosti.