Kroz sortirnicu Hrvatske pošte dnevno prođe i preko 100.000 paketa: 'Bez čovjeka se ne može ništa...'

Kolbaba! Eto kako se zvao poštar nad poštarima koji je spasio veliku ljubav u onoj bezvremenskoj »Poštarskoj bajci« Karela Čapeka. Čast modernoj tehnologiji, SMS-porukama i sumanutom tipkanju po mobitelu, ali ta je bajka zapravo jedina istina o tome kako od pisama bolje nema. Jer, ako niste znali, kad udari ponoć, patuljci su ti koji razvrstavaju pisma. Štoviše, s njima se kartaju i to tako da po dodiru, po toplini što je pismo odašilje svojim sadržajem, znaju koje je pismo adut, a koje obična lišina što punta ne nosi. Čista ljubav najjači je adut, a ako pošiljatelj onako zaljubljen zaboravi napisati na kuvertu adresu, tu je Kolbaba da nađe ljubav njegova života i uruči joj pismo makar godinu dana trajalo. Ah, »Poštarska bajka« i vrijeme kad su pisma bila važna. Samo, važna su ona i danas, i pisma i paketi, taman toliko da s veseljem čovjek u ovo blagdansko doba krene u sortirnicu Hrvatske pošte pa da na licu mjesta vidi tko to razvrstava pisma i može li se još uvijek po dodiru pogoditi kriju li ona u sebi čistu ljubav, ili tek kurtoazne neke rečenice.

Sortirni centar Hrvatske pošte smješten je u Velikoj Gorici. Eno ga u Poštanskoj ulici, dakako. I bome ogroman je, već kad ga se izvana gleda. Guglalo se malo prije posjeta tek da se nauči kako je sortirnica otvorena svečano 2019. godine. Prošlo je pet godina od otvaranja, a sve se čini kao da je jučer izgrađeno. Dočekuje nas Nikola Baras iz odjela za odnose s javnošću. Dočekuje nas sa smiješkom u zgradi u kojoj samo živost stalna jest. Kako i ne bi bila, kad je u sortirnici zaposleno nekih 520 ljudi, a u cijeloj zgradi u koju je Pošta smjestila još službi ima njih više od 1.700. Doda li se ovome da sortirnica radi non-stop, 24 sata 365 dana u godini, jasno je da je tu kao u košnici, dobro organiziranoj košnici. A što bi bila košnica da nema kantinu. I kakvi bi to bili poštari da, sve ovisno o tome koja ih je smjena zapala, ne blaguju u svako doba dana. Ponuda dobra, prava menzaška, a radnice na traci lojalne firmi.

– Je li dobar apetit u radnika Pošte – pitamo.

– Dobar – na to će jedna od njih, ali tek nakon što nas je odmjerila od glave do pete.

Sezona do kraja siječnja

Prvo smo odjenuli žute radne prsluke, a onda eto i izvršnog direktora Sektora sortiranja Davora Barišića da nam se pridruži za obilaska sortirnice, da je tu ako što zatreba. Jer, prosinac je, mjesec kad je em najviše paketa i pošiljki da ih razvrstati treba i transferirati put krajnjih adresa, em najviše pripadnika sedme sile koji bi čudo od sortirnice željeli vidjeti. A čudo, bome, jest. Jer kad se iz hodnika uđe u onaj centralni prostor velik nekih 11.000 metara četvornih u kojem pokretne trake ne staju voziti pošiljke naokolo, nema putnik namjernik što nego ostati u čudu. Paketni stroj, tako se to zove.

– Ima on mogućnost razrade od 15.000 pošiljaka u sat vremena. Ako mu pošiljke odgovaraju što se tiče dimenzija, može on razraditi i više od 15.000 pošiljaka – u glavu će naši domaćini.

Mudar je, zapravo, ako ne i vizionarski bio onomad potez da se gradi sortirnica. Da tog ne bi, pošta bi propala, kaže Nikola. Ovako je na sasvim stabilnim nogama sada, kada svijet više život ni zamisliti ne može a da ne naruči kakav paket, dostavu, odjeću, obuću, ama sve. Jednostavno ne bi ‘stara’ pošta mogla obraditi današnji broj pošiljaka da je tehnološki ostala kakva je bila.

– Dok smo bili u Branimirovoj uzimali smo do 15.000 pošiljaka. To bi nam sada bilo premalo. Evo smo nedavno za Crni petak imali 113.000 pošiljaka – ističe Barišić.

E da, prosinac, a bome i studeni, to su mjeseci kad se obaraju rekordi.

– Nemojte nam samo reći da je Crni petak jači od Božića – velimo.

– Tu su vam oni negdje. Studeni i prosinac su nam onako u egalu – odgovara Barišić.

– Sezona traje sve do kraja siječnja iduće godine. Jer u siječnju su zimske rasprodaje – dodaje Baras.

Sortirnicom nas je proveo Nikola Baras iz odjela za odnose s javnošću

U pošiljkama svega

Eto je već došlo vrijeme za iskreno novinarsko priznanje.

– Poštarska bajka, patuljci… Kraj ove trake, ovako brze, nema šanse da patuljak opipa pošiljku, ili ipak ima – pitamo pomalo razočarano, pa što bude.

– Po noći vam oni rade, ali to ne smijete nikom reć’ – konspirativno će naš dvojac.

I eto smiješka na licima sedme sile, makar da nikada ne uspjeli po noći svratiti u sortirnicu. No, bitno je tu ipak nešto drugo, to da svaki paket ode prema svom primatelju. To je i cilj, i bit, i svrha i poslanje. A stroj, kako to radi stroj!?

– Imamo pet indukcija, preko tih pet indukcija pošiljke idu na glavnu traku, preko te glavne transportne trake spuštaju se po 55 izlaznih tobogana. Znači sortira se na 55 izlaznih tobogana i 90 drugih izlaza – sipaju se tu podaci.

Tu su i dva tunela, ključna tunela, jer kad pošiljka prođe kroz tunel, tu se s pošiljke očitaju svi podaci. Očita mudar stroj sve što treba preko bar koda, pa se upare ti podaci s adresnom bazom podataka taman da pošiljka krene tamo gdje treba. Odnosno, odavde pošiljke idu prema ispostavnim područjima. Može li tu išta zapeti, štono bi se reklo, teoretski dakako!?

– Može se, recimo, dogoditi nešto sa strojem, ali imamo mi svoje tehničare i naše suradnike tako da smo i s te strane pokriveni od 0 do 24 sata. Još nam se nije ništa dogodilo – jednostavno će Barišić.

Proždrljiv je taj stroj, kako paketi dođu, tako ih on ‘guta’. Tu na tim trakama gužve ne može biti ni kad realno doba od gužve jest. Ne da nam taj savršen sklad mira, pa u šali pitamo šalje li tko danas kobasice i rakiju u paketima k’o nekad. »Prerano je. To će tik pred Božić krenuti iz Slavonije«, prihvaćaju šalu naši domaćini. Ima, naime i bogu hvala, u pošiljkama svega. Jedino što se kraj ovako automatiziranog i efikasnog stroja čini da tu potrebe za ljudima, za radnicima i radnicama, i nema.

FOTO: DAVOR KOVAČEVIĆ

Ljudi nikad dosta

– Vama ljudi i ne trebaju – velimo.

– Trebaju! Čovjek nam je bitan. Bez obzira na našu automatizaciju, mi bez čovjeka ne možemo ništa. Čovjek nam je ključan, čovjeka poštujemo, do čovjeka držimo. Mora netko taj paket, pošiljku, staviti na traku, netko je mora skinuti s trake – rezolutno će Barišić.

Čovjek je bitan i ljudi nikad dosta. Evo su i u sortirnici zaposlili radnike iz nama prijateljskih dalekih zemalja. Krajem studenog su prvi od njih došli tu raditi i pokazali su se dobrima. Inače, svaki novi radnik dobije u startu svoga radnika mentora koji mu je na dispoziciji. Krene početnik od cikličkih aktivnosti poput skidanja paketa s trake, da bi se postepeno svaki radnik uveo u složenije tehnološke procese. A naš obilazak brzo ide dalje. Nisu tu samo pošiljke u igri. Evo nas sad i do četiri stroja za automatsko sortiranje pismovnih pošiljaka. Mogu oni razraditi do 45.000 te vrste pošiljaka u sat vremena. Tu se recimo razvrstavaju oni računi što nam najčešće poštanske sandučiće zatrpaju, baš kao i druge pošiljke velikih korisnika, baš kao i pisma druge vrste nas ‘malih’. Stroj za pakete, stroj za pisma… Ima li još koji!? Ima, dakako, onaj koji automatski sortira one malo veće pošiljke pismovne, one A4 formata. Pitamo hoće li sve te silne brojke, ti kapaciteti, biti dovoljni za recimo desetak i više godina, s obzirom kojim koracima grabi ovo potrošačko društvo u svijet poštanskih narudžbi svake vrste? Misli se tu i na to, vele nam domaćini dok nam objašnjavaju da su taman u fazi nabave još jednog modernog stroja. Logično je onda nekako da na upit boje li se kakve konkurencije, čelni ljudi sortirnice uz smiješak vele: »Mi smo spremni na sve!« A kad je tako, onda je i logično da smiješka nema na naše šeretsko pitanje može li direktor dobiti kakav paket preko veze da ne mora proći cijelu proceduru i biti očitano robotski sa svih strana.

– Svaki paket to mora proći. Kad stavite paket na traku, svi podaci su očitani. Ne može se tu ništa sakriti – jednostavno će.

Djeca su ponosna na mamu – Laura

Prva smjena najdraža

Nema u sortirnici stajanja, možda tek nešto sitno baš na sam Božić i Uskrs, a i to zato što nema prijema. Dok mi pričamo, radnici rade svoje. Nastoji se posao urediti tako da je fizičkog rada čim manje. I da, stroj što razvrstava pakete, onaj s onim pokretnim trakama i toboganima, ‘trpi’ težinu od 100 grama do 30 kilograma. To se gorepotpisanom i nije baš svidjelo, jer daleko je to od njegove težine, a onda i daleko od mogućnosti da iskamči nekako mogućnost da ga traka vozi onako kako pakete vozi.

– Iskreno, dok pričamo, ja cijelo vrijeme i gledam kako bi se provozao malo. Ma bojim se da traka ne bi moju težinu izdržala – priznajem dječački.

– Mi bi. Kad se radi remont, ljudi šetaju po traci – tješe nas naši domaćini

– Je li vam palo na pamet kad da se provozate!? – zanima nas.

– Samo po noći. Ali ni to ne smijete nikom reći – smiju se oni.

Ovo do sada što smo pričali, pričali smo u podnožju stroja. A onda smo se popeli visoko gore da smo brzim pokretnim trakama blizu. Pogled s tog komandnog mosta puca naokolo, k’o da smo recimo na kakvom tankeru. A paketi trakama jure i trake se stapaju u jednu poput prometnih trakova kakve moderne futurističke autoceste. Barišić kao da je primijetio našu fascinaciju tehnologijom, pa opetuje: »Imate pošiljake koje se ne mogu razradit i onda je tu ponovo čovjek ključan. Ne možete bez čovjeka ništa.« Priznajemo mu kako nam je drago to čuti, to da će čovjeku uvijek i svemu usprkos trebati čovjek. A ti ljudi marno rade, recimo u podnožju onih tobogana dočekuju pakete. Nekako se ne čin pristojno gnjaviti ih, a opet kako i to ne probat’. Laura Ulaga u sortirnici radi od srpnja i, kako veli, zadovoljna je.

– Kolege su u redu, smjene mi odgovaraju. Zadovoljna sam – kratko će Ulaga.

Zaposlenice su, vidi se to, u manjini, ali ima ih. Stignu li popričat štogod, pitamo Lauru. Smješka se ona, kaže stigne se i to kad se obavi svoje, prebace s tobogana paketi u kontejnere, ili skeniraju paketi i stave u vreće.

– A pišete li vi čestitke još uvijek!? – pitamo Lauru Ulaga.

– Pišu moja djeca, pišu Djedu Božićnjaku – kaže.

– Onda je njima srce veliko kad znaju da je mama ta koja ta pisma transferira na pravu adresu – velimo.

– Jesu, ponosni su na mamu – veli nam Laura Ulaga.

I da, pogriješili smo skroz kad smo pretpostavili da joj je ona treća smjena najdraža. Nije nego prva, jer…

– Tko rano rani, više toga obavi – veselo će Laura Ulaga.

FOTO: DAVOR KOVAČEVIĆ

Sustav velikih brojki

Vratila se ona poslu, a novinarsku ekipu suočili su domaćini s još ponečim, recimo s visoko regalnim skladištem s 8.000 paletnih mjesta. Tu je onaj drugi segment poslovanja sortirnice, distribucija za poslovne korisnike po cijeloj Hrvatskoj. A tik uz te visoke regale radi se i robotsko skladište, pa da se roba automatski komisionira i da je kapacitet skladišta višestruko veći.

Sortirnica je, kako god okrene čovjek, sustav velikih brojki. Ali, vratimo se mi na ona bazična pitanja, temeljna reklo bi se.

– A što ako čovjek zaboravi napisati adresu, ili ako je sve nečitko posve – ostade nam pitati i to.

– Dobra je stvar kod skenera što znaju pročitati rukom pisanu adresu. Neuronsku mrežu oni imaju, a to znači da uče i da svakom novom pošiljkom imaju više iskustva da sve znaju pročitati i usmjeriti kako treba – objašnjava Baras.

Strojevi su to koji znaju ispraviti i ljudsku grešku. Ali, ima i opet, ima garant, pisama koje dostaviti zna samo Kolbaba i ta su ona najvrednija. Pa i ako nema u sortirnici sobova, vilenjaka i Djeda Mraza (osim možda po noći opa a.), svejedno je osjećaj nekako svečan, blagdanski, kad god da se tu svrati. Ima pošta taj talent da čovjeka raznježi. Bitno je pritom i opet jedno.

– Znači, valja nam biti dobar sa svojim poštarom – pitamo.

– Uvijek – u glas će Barišić i Baras.

Pa smo iz sortirnice izašli odlučni najbližima poslati čestitku, onako baš kao nekad, onako kako treba, makar o Božiću.

FOTO: DAVOR KOVAČEVIĆ

Manje razglednica, više odjeće i obuće

Pitamo naše domaćine vole li kad u kasliću pošiljku nađu, ili im poštar donese, vole li primati pošiljke?!

– Drago mi je. Meni je drago kad dobijem razglednicu. Moja rodbina kad ode negdje van obavezno mi šalje razglednicu. Volim je i dobiti i poslati – iskreno će Barišić.

Ali da ljudi sve manje razglednice šalju, i to je istina. Šteta, makar bilo k’o Barišiću, da mu služe za suvenir.

Boras će pak tu spomenuti sezonalnost, pa ako se čestitke i razglednice i šalju u manjem obimu, ne daju se one za blagdana ili pak ljeti kad je u nas turista. Ona e-trgovina je pak, kako kaže, dovela do toga da se najviše naručuje odjeća i obuća. »Korisnicima je ključno da oni to sve mogu vratiti, tako da se u ovom pakirnom poslovanju javlja jedna nova vrsta logistike, povratna logistika«, veli Baras.

Milijun pošiljki na dan

Sve se u Sortirnici čini tip-top, a opet kad se uroni međ’ naše medije, ili još gore u bespuća internetske zbiljnosti, dojam je da kritika ne manjka i da se svuda s dostavom kasni.

– Svakoga dana Hrvatska pošta ima oko milijun uručenja svih vrsti pošiljki. Na žalost, na tolike količine može se dogoditi da iz ovog ili onog razloga pošiljke zakasne. Ne postoji dostavna služba koja će savršeno odraditi takve brojke. Ali naravno, tu je naš kontakt centar kojem se korisnici mogu javiti na više načina kako bi provjerili što je s njihovom poštom – ističe Baras.

PIŠE: SINIŠA PAVIĆ