Zbirka Zorane Vekić istražuje ljubav u svim pojavnostima i značenjima

Ogranak Matice hrvatske u Zadru predstavio je zbirku pjesama Zorane Vekić pod dvojezičnim naslovom »Il silenzio rumoroso dell’ amore/Glasna tišina ljubavi«. U programu su sudjelovali, pored autorice Vekić, i recenzentica Nedjeljka Balić-Nižić, te Milan Bešlić, Ante Žužul, Gabrijela Meštrović Maštruko i Irena Bausović Tomljanović. Predsjednik Ogranka, profesor Radomir Jurić, obratio se na samom početku te rekao nekoliko prigodnih riječi.

Govoreći o autorici Zorani Vekić, recenzentica Nedjeljka Balić-Nižić predstavila ju je kao povjesničarku umjetnosti, profesoricu engleskog jezika i predsjednicu Ogranka Matice hrvatske u Metkoviću, koja je, kako navodi, kulturnoj javnosti poznata i kao ugledna slikarica te aktivna suradnica književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost »Vijenac«.

Ovom zbirkom, Vekić se predstavlja i kao pjesnikinja.

Mediteranski motivi

– Radi se o dvojezičnom, talijansko-hrvatskom izdanju, a posebnu vrijednost djelu daje prijevod autorice, koja stihove izvorno napisane na talijanskom jeziku – usvojenom dugogodišnjim učenjem – sama prevodi na materinski hrvatski jezik. Rezultiralo je to rijetko uspjelim samo-prijevodom, u kojemu je, uz vjerni, tek povremeno slobodniji i hrvatskom jeziku prilagođeniji prepjev, autorica uspjela prenijeti najvažnije sadržajne i poetske elemente izvornika.

Dok u svojim slikama pokazuje sklonost svim temama (uz ipak prevladavajuće mediteranske motive), u pjesničkom izričaju, u svom književnom prvijencu, posvećena je samo jednoj temi – ljubavi kao univerzalnom motivu u osnovi svega postojećeg, pa time i inspiraciji njezina vlastitog tjelesnog i duhovnog bića.

Ljubav koja, prema Danteu, »pokreće Sunce i druge zvijezde«, »brzo nježna srca svlada« i »ljubit ljubljenom veli« u 80-ak kratkih, dijelom epigramatskih pjesama Zorane Vekić prikazuje se u svim svojim pojavnostima i značenjima.

– U dinamičnom i ritmičnom diskursu, prožetom nabrajanjem, ponavljanjem i nizanjem kratkih stihova, duhovne, simboličke i metaforičke valencije koncepta ljubavi izmjenjuju se s materijalnim, tjelesnim, povremeno erotskim konotacijama, kao odraz iskustva i doživljaja poetskog subjekta.

Taj svojevrsni repetitorij pojmova i fraza dijelom podsjeća na barokni konceptizam, no ovdje nije riječ samo o vještoj igri riječi, već se stječe dojam neposrednog, istinski proživljenog osjećaja različitih životnih situacija pjesnikinje kao sinegdohe univerzalnog iskustva i svrhe čovjekova postojanja.

Uvjerljivost iskazu daje pisanje u prvom licu i dijaloški oblik obraćanja imaginarnom sugovorniku – voljenoj osobi ili ljubavniku. Pri tome se u pjesmama prikazi realnosti isprepliću sa snovima, a osnovna tema ljubavi nadograđuje se filozofskim refleksijama o smislu života i drugim, neposredno ili posredno povezanim motivima (pjesme »Sjećanja«, »Vrijeme prolazi«).

Te refleksije u nekim pjesmama prelaze u nihilizam (»Moje ništa«), objašnjava recenzentica Balić-Nižić, dodajući kako je autorica Vekić svoju predanost, stručnost i kreativnost, koju pokazuje u svom dugogodišnjem pedagoškom i umjetničkom radu, unijela i u ovu zbirku pjesama, potvrđujući se jednako uspješnom u književnom izričaju i u prevoditeljskom umijeću.

Sjenama ljubavi

Pjesnikinja Vekić otkrila je kako se poezijom bavi cijeli život, a ovom zbirkom napravila je svojevrsni izlet koji reflektira njezin studentski život u Zadru.

– To je kao jedna vrsta reminiscencije, jedne refleksije, zato sam je i posvetila svim svjetlostima i sjenama ljubavi. Budući da sam ovdje u Zadru pohađala tečaj talijanskog jezika, zamislila sam da bi bilo najbolje pisati valentinovskim jezikom – jezikom ljubavi, jer on najviše izražava osjećaj duše žene.

Zatim sam to prepjevala i na hrvatski, kako bi bilo dostupno i onima koji ne razumiju talijanski. U zbirku sam ukomponirala i svoja likovna djela, gdje sam prikazala masline zato što je to biljka koja upija svjetlost, baš kao i žena – dok je njegujete i pazite na njezinu dušu, ona uvijek uzvraća i uvijek je postojana u krajobrazu u kojem se nalazi, dugovječna unatoč vremenskim uvjetima.

Čak i kada je ne njegujete, ona uvijek daje ulje. Dakle, to je žena – uvijek spremna za ljubav i otvorena misteriju erosa, podijelila je Vekić.

Dodala je kako se, osim pisanjem poezije, bavi i slikarstvom cijeli život.

– Diplomirala sam, pored engleskog jezika, i povijest umjetnosti kod dr. Vrančića i Travirke. Spletom okolnosti nisam ostala na katedri, iako mi je bilo ponuđeno – vratila sam se u svoj zavičaj, Metković, gdje sam napravila svoju prvu likovnu zbirku pod nazivom »Zavičaj kao sudbina«.

Htjela sam reći da je ljubav uvijek vječna potraga, da joj nema kraja. Kao što sam napisala u svom prologu, »genere naturae« – dakle, ljubav je sebi dostatna vrijednost kojoj se nema što dodati ili oduzeti i u kojoj se gubi vlastito ja jer zakoni svijeta u ljubavi ne vrijede, zaključuje svestrana autorica Vekić, koja je na dan promocije proslavila i svoj jubilarni 60. rođendan, pokazujući kako se može biti vitalan i mladolik i u sedmom desetljeću života, baš kao stablo masline.