Sociolog religije: ‘Hrvatska je plodno tlo za radikalne vjerske sljedbe’

Koliko marginalne vjerske zajednice, posebno one kolokvijalno prozvane vjerskim sektama, mogu negativno utjecati na svijest i ponašanje pojedinca i koliko je njihov stvarni utjecaj u Hrvatskoj, neka su od pitanja koja su posljednjih dana ponovo aktualizirana.

Otkriće zastrašujućeg slučaja tijela dviju beba koje su preminule u obiteljskom domu zbog grubog zanemarivanja, a čiji su roditelji bili članovi jedne međunarodne vjerske sljedbe, prvotnu percepciju o zločinu pod utjecajem sekte preusmjerilo je primarno na stanje psihe majke i oca i moguću patološku reinterpetaciju načela religiozne zajednice.

O konkretnom slučaju u pravosudnom postupku tek se trebaju očitovati sudski vještaci. U širem kontekstu dio odgovora o utjecaju vjerskih zajednica u društvu nudi znanost.

U Hrvatskoj su visoki potencijali za širenje manjih vjerskih skupina i za to je više razloga, naglašava sociolog religije dr. sc. Krunoslav Nikodem, redoviti profesor na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu kojeg smo kontaktirali u vezi s ovom problematikom.

Socijalna interakcija

Vjerske sekte apriori imaju negativan prizvuk i u medijskom diskursu uopćeno se poistovjećuju s manipulativnim i radikalnim poimanjem vjere, a neke od njih s ekstremističkim stavovima u odnosu na svjetovnu državu ili pak kao »sotonističke«. Možemo li odrediti jasnu distinkciju između slobode vjeroispovijesti i situacije kada i kako država treba zaštititi život i egzistenciju pojedinca i obitelji članova zajednice?

– U istraživanju i analizama učenja i djelovanja različitih religijskih skupina i pokreta uglavnom se koriste nazivi »sljedbe« i »novi religijski pokreti«, a jedan od razloga je upravo izbjegavanje negativnog prizvuka naziva »sekte«.

Ni to nije najbolje rješenje jer dio tih skupina nije nov, neke nisu pokreti, a manji dio nije ni religijski. Religija u općem smislu daje odgovore na važna ontološka i egzistencijalna pitanja i time je, između ostalog, vrlo plodno područje za različite oblike manipulacije i radikalizacije.

To se posebno odnosi na manje religijske skupine, odnosno sljedbe. S obzirom na to da se radi uglavnom o manjem broju članova, a često puta i javnosti nepoznatom učenju i djelovanju, doista je teško odrediti trenutak ili situaciju kada državne institucije trebaju djelovati u smislu zaštite pojedinaca, članova sljedbe i njihovih obitelji.

Je li domaće zakonodavstvo jasno definiralo pravo i zaštitu od pogubnog djelovanja indoktrinirajućih grupacija koje po izlikom vjere ili sektaških načela ugrožavaju duhovni i materijalni položaj pojedinca i njegovo normalno funkcioniranje kao ravnopravnog člana društva?

– Djelovanje religijskih institucija, organizacija i skupina uglavnom je zakonski solidno regulirano, kako u RH tako i u EU-u. No, društveni život u općem smislu, kao i svakodnevne socijalne interakcije između pojedinaca i skupina, izrazito su složene i nije moguće, a nije ni poželjno, baš svaki aspekt tih odnosa zakonski odrediti.

Svaka skupina, organizacija i institucija, u bilo kojem području djelovanja a ne samo u religijskom, može u određenim situacijama biti indoktrinirajuća za nekoga ili za neke, te imati negativne posljedice.

Koliko je mučni slučaj iz okolice Varaždina u korelaciji sa psihičkim stanjem inkriminiranih roditelja i njihove reintepretacije vjerskih obaveza iz vjerske skupine koja se, po javno dostupnim informacijama, zapravo i ne čini opasnom za državu?

– Ne znam. To je pitanje za psihijatra i možda psihologa.

Mnogo manjih skupina

Od liječnika i članova obitelji osoba sa psihičkim tegoboma koji ne prakticiraju vjeru mogu se čuti pritužbe da državne psihijatrijske bolnice dugi niz godina obilaze vjerski aktivisti koji mimo znanja obitelji pacijenta dolaze u kontakt s psihičkim bolesnicima unutar ustanova, nakon čega se liječeni vraćaju u dom obitelji kao radikalni katolički vjernici, nerijetko s mizoginim stavovima. Je li ovdje riječ o prešutnom kršenju zakona i etičkih normi, odnosno, iskorištavanju stanja bolesnika vulgarnim pristupom širenja vjere?

– Nisam upoznat s takvim slučajevima, no ako se to doista događa, onda je svakako riječ o kršenju etičkih normi, a moguće i o kršenju zakona.

Možemo li se osvrnuti koliko su manje vjerske organizacije, prije svega indoktrinirajuće vjerske sekte, stvarno prisutne u Hrvatskoj s obzirom na to da u prvi plan dolaze pri otkrivanju nekih tragičnih slučajeva i veza počinitelja nedjela s takvom organizacijom. Na koji način se, posebno mlađe generacije, mogu othrvati pogubnom zovu takvih zatvorenih kružoka?

– U Hrvatskoj danas prema registru postoje 53 vjerske zajednice, a koliko je manjih vjerskih zajednica i sljedbi, doista ne znam. U javnosti se mogu naći brojke od 500 i više sljedbi koje su na neki način aktivne.

Naizgled to je relativno velik broj, no riječ je uglavnom o vrlo malim skupinama koje, barem za sada, nemaju izraženiju društvenu važnost. No, važno je naglasiti da u hrvatskom društvu postoje vrlo veliki potencijali razvoja sljedbi i manjih religijskih skupina.

Tome je nekoliko razloga. Prvo, rezultati empirijskih istraživanja u posljednjih 30-ak godina jasno ukazuju na proces sekularizacije, odnosno smanjivanja važnosti religije, koji se više odnosi na crkvenu, institucionaliziranu religioznost, a manje na osobnu, individualiziranu religioznost.

Drugo, unutar Katoličke crkve, kao najveće religijske institucije i zajednice, postoje brojni pokreti, skupine, manje zajednice, čije djelovanje a i učenje nerijetko izlazi izvan okvira učenja i djelovanja Katoličke crkve.

Pitanje je koliko je takvo stanje dugoročno održivo i neće li u skorijoj budućnosti doći do odvajanja dijela tih pokreta i manjih zajednica od Katoličke crkve. Treće, rezultati istraživanja također pokazuju da su u hrvatskom društvu, iako većinski katoličkom društvu, prisutni i različiti oblici i sadržaji religioznosti i duhovnosti koji su povezani s drugim religijama kao što su hinduizam i budizam, te nekim predkršćanskim tradicijama.

I četvrto, procesi razvoja hrvatskog društva, osim pozitivnih posljedica kao što su povećanje materijalne dobrobiti, stupnja formalne obrazovanosti, međunarodne integracije i sl., donose i negativne posljedice kao što su velika socijalna očekivanja, nesigurnost, nepovjerenje u institucije i ljude, jačanje autoritarnih sklonosti, pomanjkanje solidarnosti, rastuća socijalna nejednakost i bešćutnost.

U takvom sociokulturnom kontekstu dio građana će tražiti sigurnost i stabilnost vlastitog života uz »velikog vođu« i/ili unutar nekih zatvorenih skupina i zajednica.

Razvoj civilnog društva, kulture povjerenja i solidarnosti, razvoj obrazovanosti, a pritom ne mislim samo na formalno obrazovanje, i razvoj jedne opće kulture koja je gotovo u potpunosti nestala, važni su čimbenici otpora »sirenskom zovu« zatvorenih kružoka bilo koje vrste.

Kod mlađih generacija opća kultura nije se ni razvila.