Staklene periske - novi zadarski suveniri i službeni darovi Ministarstva mora

Zvonimira Karavida, 32-godišnja zadarska kiparica nadahnuće za svoj rad pronašla je u moru, u periskama. Ono što je izdvaja od velikog broja umjetnika njezine generacije je ljubav prema staklu kao glavnom materijalu za njezine morske skulpture. Svoje staklene periske, koje su jednako oduševile i struku i publiku, prvi put je predstavila krajem 2020. godine, i od tada interes za njima ne prestaje.

Od završetka studija Karavida se do danas kontinuirano bavi kiparstvom, a ponajviše istraživanjem medija stakla u kojem je ostvarila i nekoliko izložbi. Jedinstvena kulturna institucija u Hrvatskoj, Muzej antičkog stakla u Zadru (MAS) prvi je ugostio njezine periske koje su već godinu dana i službeni darovi Ministarstva mora, prometa i infrastrukture.

Staklene periske različitih formata nastaju kao dio autoričina osobnog identiteta, njezine povezanosti s morem, životom u njemu i oko njega, a mogu se prevesti kao i svojevrsni hommage najvećim školjkašima Jadranskoga mora kojima prijeti, gotovo pa i potpuno, izumiranje.

Krhke i monumentalne

– Periske su me privukle svojom dualnošću jer su krhke i monumentalne u isto vrijeme. Likovno me najviše privukao njihov oblik i tekstura njihove površine koja je puna različitih biljnih i životinjskih organizama. Sve te karakteristike dale su se lijepo opisati staklom.

Periska i staklo dijele neke slične karakteristike, osjetljivost, krhkost, ali i otpornost jer iako smo svjedoci izumiranja našeg najvećeg školjkaša i endema Mediteranskog mora, svako malo čitamo vijest kako su se negdje pronašle zdrave i žive jedinke tako da vjerujem i nadam se da će se s vremenom ipak obnoviti.

O umjetnicima stakla često se govori kako oblikuju svjetlost. Ta sposobnost upijanja i odbijanja trenutne svjetlosti nadovezala se na moj interes prema prirodi. Iako sam svoje prve periske napravila prije svega jer sam bila inspirirana likovno, kasnije se na to nadovezala i potreba da se kroz staklenu perisku senzibilizira javnost o izumiranju one prave.

U suradnji krhke i monumentalne sa zadarskim znanstvenicima sa Sveučilišta u Zadru održano je i predavanje o plemenitoj periski na mojoj prvoj samostalnoj izložbi u Muzeju antičkog stakla, objašnjava Karavida svoju fasciniranost periskama i staklom.

Od kada su predstavljene širokoj javnosti interes za periskama od tada ne jenjava. Postale su još jedan u nizu od zanimljivih zadarskih suvenira. U prosincu 2022. godine u sklopu akcije »Nasmiješeno sunce« kojom se nagrađuju najuspješniji u ostvarenju turističke sezone »staklena periska« nagrađena je u kategoriji novog suvenira.

– Jako sam zadovoljna kako je publika prihvatila moj rad jer je, rekla bih, na prvi pogled prihvatila periske. Uglavnom se ljudi brzo poistovjete s mojim skulpturama, posebno s periskama jer se prisjete trenutaka kada su ih ugledali u moru i uživali u tom prizoru.

Često ih vrati u djetinjstvo i nose ih sa sobom, kao podsjetnik na djelić djetinjstva i domovine, u razne dijelove svijeta. Osim toga, reakcije na periske su za sada jako pozitivne jer su se do sada rijetko i susreli sa staklenim skulpturama, a ono je materijal kojim su okruženi svaki dan pa vjerujem da im je zanimljivo vidjeti ga u nekom drugom obliku od uporabnoga.

Također, iako je periska postala svojevrstan zadarski suvenir, ona je ipak prije svega skulptura i jedna autorska poetika koju ljudi prepoznaju i cijene, a vidim to i kada mi šalju slike gdje i kako su ih smjestili na posebna i vidljiva mjesta u svome domu. Jako sam im zahvalna na tome, kaže Karavida.

Izrada traje tri dana

Proces izrade skulptura autorica doživljava kao svojevrstan dijalog s materijalom. Izvodi skulpture staklenom fuzijom i svakoj posebno udahnjuje osobnost pomno odabranim detaljima nađenih neposredno uz obalu – dijelovima biljaka, školjkama, kamenjima, koje potom utiskuje na staklenu površinu.

Kako staklo kao materijal u kiparstvu nema dugu tradiciju na našim prostorima, Zvonimira je puno toga o tehnici njegove obrade naučila sama. Atelje joj se nalazi u sklopu obiteljske kuće, a središnje mjesto u njemu, dakako, zauzima peć za staklo.

– Za jednu perisku mi treba najmanje tri dana od početka do kraja izrade. Skulpture periske variraju od 30 do 100 cm. Voljela bih još naglasiti da su sve skulpture napravljene od recikliranoga stakla i kamena. Skulpture izrađujem tehnikom staklene fuzije (točnije slijeganjem).

Izrađujem ih od običnog prozorskog stakla od 4 mm debljine. Prvo dijamantnim nožem i kliještima za staklo izrežem željeni oblik, a zatim brusim višak i oštre dijelove stakla. Nakon toga pripremim podlogu u peći za staklenu fuziju. Podlogu radim od praha za odvajanje (koji služi da se staklo prilikom visokih temperatura ne bi zalijepilo na određene podloge).

U taj prah utiskujem različite predmete koje sam pronašla u šetnji uz more, ali i zgužvani papir. Također se koristim i kistom kojim radim određene poteze i sl. Tako pripremljen prah služi poput kalupa za teksturu, a s obzirom da svaki put moram ponoviti taj postupak pripreme praha nemoguće je dobiti dvije iste teksture na skulpturi.

Kada jako dobro očistim izrezano staklo polažem ga na pripremljeni prah i ono se u peći zagrijava do 800 stupnjeva i zatim hladi, a cijeli proces pečenja zna potrajati i do 18 sati. Nakon što su skulpture dovoljno hladne za vađenje iz peći čiste se i lijepe za kameno postolje, otkriva nam Karavida.

Planira edukativne radionice

Ističe kako su joj nagrade i priznanja koja sve više osvaja njezina »staklena periska« poticaj za daljnji rad te znak da je to što radi i stvara vidljivo te da je na dobrom putu.

– Nagrada »Nasmiješeno sunce« mi je lijepo zaokružila ovu poslovnu godinu i iznimno sam sretna što je Grad prepoznao moj rad. Takvo priznanje je definitivno poticaj za daljnji rad. Većinu vremena provodim u svojoj radionici i radim, družim se s malim krugom ljudi pa ponekad nisam svjesna koliki broj ljudi poznaje i voli moj rad. Svaka potvrda izvana, poruka ljudi i narudžba mi daje poticaj, a posebno ovakvo priznanje, ističe Karavida.

Osim mora, za njezin životni put najzaslužnija je obitelj. Roditelji su joj kreativci: majka je odgojiteljica predškolske djece, a otac se dugo bavio fotografijom i videom. Uz roditelje najviše ju je oblikovala i bjelina zadarskog Poluotoka.

Teško je pobjeći od jednostavnosti oblika i forme kada se odrasta na Forumu, kao što je teško i pobjeći od mora i specifične svjetlosti koja krasi Mediteran. Sve se to sjedinilo u prozirnom staklu koje oživi tek pod svjetlošću.

– Želja mi je dodatno istraživati i učiti o staklu i mogućim tehnikama. Definitivno nastavljam raditi u staklu i plan za sljedeću godinu je napokon pružiti mogućnost mojoj publici da se i sama okuša u stvaranju staklenih predmeta u tehnici staklene fuzije.

Zamislila sam nekoliko zanimljivih i edukativnih radionica i jako se veselim takvom kontaktu s ljudima. Mimo toga, moja najveća želja je nastaviti nesputano stvarati te da ljudi i dalje prepoznaju moj rad kao nešto vrijedno čime žele obogatiti svoj prostor, zaključuje mlada umjetnica.