Općina koja ne može pošteno platiti rad, možda ne bi trebala niti postojati

Učestalo slušamo o plaćama u prosvjeti i njihovom opravdanom buntu i borbama koje vode oko povećanja za taj lavovski posao. Međutim, podjednakom krivnjom sindikata, ali i nas medija, sa strane, pomalo nevidljivi i nečujni ostaju djelatnici dječjih vrtića. Odgojitelji, stručno, administrativno i pomoćno osoblje koje se svakog dana brine za tisuće mališana.

Dječji vrtići, što je pohvalno, danas niču kao gljive poslije kiše, rijetke su sredine koje danas žive bez te zamjene za nekadašnje »baka servise«. Svaki rad s djecom je težak i praktički je nemoguć bez ljubavi prema tom poslu. Međutim, još nije zabilježen slučaj života od same ljubavi, bez financijske podrške, tako da se trebamo zapitati – za što rade naše »tete« u vrtićima? Kako smo detaljnom analizom koeficijenata po Zadarskoj županiji otkrili, dio njih radi uistinu za – kikiriki. Iako je Uredba o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama na snagu stupila prije više od devet mjeseci, a prema kojoj se određuje koeficijent od 2,01, brojnim odgojiteljima je to tek mrtvo slovo na papiru. Osnivači vrtićkih ustanova su jedinice lokalne samouprave – općine i gradovi i oni su ti koji određuju koeficijente i donose odluke o plaćama.

Tako primjerice, odgojiteljice u Preku i Jasenicama rade isti posao, brinu se za jednaki broj djece, ali njihova je plaća sve samo ne jednaka. Odgojiteljici u Preku će na kraju mjeseca na tekući račun »kapnuti« čak 500 eura više nego odgojiteljici u Jasenicama, koja ponavljam, radi isti posao. Preračunavajući razliku u plaćama u nekadašnje kune, dolazimo do iznosa od oko 4.000 kuna. Ovo je još jedan eklatantan primjer besmisla brojnih općina u Lijepoj Našoj.

“Država bi trebala preuzeti veću odgovornost”

Ako neka općina ne može osigurati dostojne uvjete za rad ključnih djelatnika poput odgojitelja, trebamo se zapitati ima li smisla njezino postojanje. Uostalom, svrha općina i gradova trebala bi biti pružanje kvalitetnih usluga građanima, a ne održavanje vlastite administracije.

Jedan od ključnih problema leži u decentralizaciji sustava, gdje lokalne jedinice samouprave imaju preveliku autonomiju u određivanju plaća i financiranju vrtića. Takva praksa rezultira velikim razlikama u kvaliteti uvjeta, a nerijetko i u samom pristupu rada. Ovisnost o proračunskim kapacitetima lokalnih jedinica stavlja mnoge zajednice u nepovoljan položaj, a njihovi djelatnici ostaju zakinuti za plaće koje im po zakonu pripadaju. Sustav koji dopušta tako velike razlike u plaćama između vrtića u različitim općinama i gradovima pokazuje ne samo nepravednost već i duboko ukorijenjene strukturne probleme. Osim toga, mnogi vrtići se danas suočavaju s problemom nedostatka stručnog i pomoćnog osoblja, što dodatno opterećuje postojeće djelatnike. Gledajući primanja i uvjete rada, to uopće nije čudno i nažalost, sve će manje ljudi birati to zanimanje.

Država bi trebala preuzeti veću odgovornost za usklađivanje plaća u vrtićima, osiguravajući jednake uvjete za sve djelatnike, neovisno o tome gdje rade. Jedna od mogućnosti je centralizacija dijela financiranja vrtića ili stroži nadzor provedbe postojećih zakonskih regulativa. Vrijeme je da se glas djelatnika dječjih vrtića jasno čuje. One nisu samo »tete« koje čuvaju djecu dok roditelji rade; one su temelj odgoja i razvoja budućih generacija. Zajednica koja ne cijeni njihov rad, ne cijeni ni svoju budućnost. Stoga, borba za pravedne plaće u vrtićima nije samo borba za odgojitelje – to je borba za bolje društvo.