MISTO MOJE (5) Nekad su u Debeljaku rasle "strišnje" i Titova stabla, danas niču vile i bazeni

Do Debeljaka, mjesta u općini Sukošan, kojeg brdo Tustica dijeli od mora, stigli smo za desetak minuta brzom cestom »Kalmetinom«, koja je kako smo saznali, zaslužna za procvat ovog naselja. Iako je nekad mjesto bilo nadaleko poznato po nasadima trešanja po koje su dolazili prekupci iz svih krajeva, danas je poznatije po broju kuća za odmor, vila i bazena.

Tako je ubrzan razvoj ovog mjesta donio i neka nova lica, nova prezimena koja poštar sve teže pronalazi po selu. Na skoro svakom koraku, možete vidjeti novo zdanje koje će primiti, možda već ovo ljeto, nove posjetitelje iz svih krajeva svijeta. A što im Debeljak može ponuditi?

Svi naši sugovornici složni su bili u jednom – mir. I tako, dok smo šetali mjestom, uz zvukove s gradilišta nove vile, začuli samo brujanje traktora.

Međutim, po svemu sudeći, poljoprivredom se ovdje ne bavi mnogo stanovnika, tu i tamo, uz kuću niču sezonske zeljanice, a vidjeli smo i pokoju trešnju.

Vile i čagljevi

Studeno sunce izvuklo je mještane na ulice i u maslinike kako bi pobrali i zadnja stabla. Na ulici smo susreli i Milana Svetu Torbarinu kojeg smo upitali čime se mještani ovdje bave.

– Poljoprivredom se više nitko ne bavi. Mi kad smo se bavili trišnjama bili smo najpoznatiji u Dalmaciji, uz Kaštela. Sve do rata imali smo po 20 vagona trišanja, svaka kuća. Pa i najveća sirotinja je imala po dvadeset komada.

Nema više ni pšenice ni žita što se sijalo prije, to je sve postalo neisplativo. Time se nitko ne bavi, u zadnjih par godina bazeni su ono čime se bavimo. Svi se bave turizmom. Mi smo tu dva kilometra od mora.

Nas ima oko 950 stanovnika, a imamo 100 bazena. Preko lita nas u selu ima oko dvije tisuće. Ima vila, viletina, kuća, apartmana…, kazao nam je Torbarina i poveo nas do kroz selo da nam pokaže jednu od tih vila u blizini.

– Kad nam je došla voda, sve se preokrenulo preko noći. Čekali smo je dugo i kad smo je dobili prije deset godina, došlo je do tog naglog preokreta. Također, prije sedam, osam godina, kad smo se na brzu cestu priključili to nas je preporodilo kao mjesto.

Iako, 30 % kuća s bazenima je prazno, ljudi su izvanka. Znate, prije su se tereni za jako male cijene prodavali. Prije su Sukošanci kupovali terene ako nisu imali dovoljno svoje zemlje, a kupili su i terene da grade kuće i da žive od turizma.

Sad ako ih ima uopće za prodaju, sad su skuplji. Imamo vila, ali imamo i neasfaltiranih ulica. Ima i desetak kuća u mraku, bez rasvjete, bez ičeg. Ne znam kako djeca ta poslije škole idu dole pješke… pa tamo i čagljeva ima, baš tamo svaku večer im uspavanku sviraju.

Treba se to sve osvijetliti kad već toliko novaca ima od turizma, kazao nam je Torbarina.

Igrališta, vrtić, škola

Možda baš radi ovog novog doba za Debeljak, mjesto postaje sve privlačnije mladim obiteljima. U selu imaju dvije trgovine, jedan kafić i fast food. Za nešto malo starije, tu je uspješan Boćarski klub, kraj čijeg zoga je oslikan grb koji nosi jednu malu trešnju.

Za najmlađe, tu je par dječjih igrališta, vrtić, područna škola u koju je ove godine upisano 14 djece, teren za Nogometni klub Debeljak, te Sportski centar »Ivica Jerak«, nazvan po pripadniku najelitnije specijalne postrojbe američke vojske bolje poznate kao Delta Force, a koji je poginuo u Iraku u kolovozu 2005. godine nakon čega je američka vojska sa 130.000 dolara obnovila sportski centar i školu.

Kako smo s Torbarinom došetali do centra, vidjeli smo i Titova stabala koja su zasađena nakon njegove smrti.

– Nakon njegove smrti, 1981. godine bila je naredba da svatko mora posaditi 88 stabala koliko je on imao godina. Svi su morali posaditi! Nema ih više 88, dosta ih je posječeno, al’ ima tamo do škole stabala.

Moralo se, to je tako vrime bilo, bar je zeleno misto, kazao je Torbarina i pokazao nam i vrtić koji će se radi velikog broja djece uskoro morati i širiti, ali i prostorije društvenog doma, napomenuvši da bi bilo lijepo kad bi postojao program, netko tko bi se brinuo da se prostor čuva i da bude u svojoj pravoj funkciji, za mlade, za zajednicu.

Kad smo se spomenuli zaseoka, i osvrnuli oko sebe, nismo mogli ne primijetiti telekomunikacijske antene i Meteorološki radarski centar Debeljak za kojeg nam je Torbarina kazao da nije drag mještanima.

– Takva su tri od Istre do Dubrovnika, i to je dobro, al’ nije nama dobro za zdravlje. Bunili smo se, al’ nismo uspjeli. Nama je tridesetak, relativno mladih ljudi umrlo….

A sad od čega?….kazao nam je sliježući ramenima Torbarina kojeg smo upitali kako su mještani složni, na što smo dobili odgovor da tu nema problema, svi su ljubazni i druželjubivi, a i kojekakve fešte priređuju na ljeto.

Puno se gradi, ali…

Jedan od mlađih mještana kazao nam je kako je ovo mjesto prije bilo usmjereno na stočarstvo, vinovu lozu i trešnje.

– Promjenom klime, trešnje više nisu isplative. Ljudi su se više manje okrenuli turizmu, ima i tih malih obrta, a dosta njih radi u Zadru. Ovdje je lijepo živjeti, ali dosta stvari bi trebalo još napraviti.

Na primjer, tamo gdje ja živim uopće nema ceste ni nogostupa, nemamo priključak vode iako je mreža prošla. Mjesto ima dosta prednosti i jako puno je ovo mjesto dobilo Kalmetinom, ali ima još dosta mjesta za napredak, kazao nam je naš sugovornik dodavši da ljudi ovdje vode miran život bez velikog stresa. Upitali smo ga i zašto se Debeljak zove Debeljak.

– Ja nemam pojma, iako sam malo proučavao o povijesti. Znam da je Sukošan stariji, da su se ljudi radi stočarstva povukli ovdje iz Sukošana, ali zašto je ime, ne znam.

Imam teoriju, da je to možda spoj dvije riječi, »debel i jak« pa možda je to, kazao nam je kroz smijeh dodavši da je ovo mjesto prije dvadesetak godina bilo baš selo, da su mu se znali smijati kad je išao u srednju školu, za razliku od sad kad je postao privlačniji, razvijeniji, a građevinski tereni atraktivniji.

– Kad dođem u građevinsku trgovinu, pitaju me što se ovdje događa! Kažu da jedan kamion ide u jedno mjesto, a dva u Debeljak i tako već nekoliko godina.

Gradi se puno, ali šteta što to infrastruktura ne prati. A šteta što se tu ne napravi i neka vinarija, prezentira i napravi opet priča o vinu i trišnjama, napomenuo je sugovornik.

Došli i digitalni nomadi

Kasijan Torbarina, koji nosi ime sveca koji se slavi baš 13. kolovoza u općini, također nam nije znao odgovoriti na naše pitanje o porijeklu imena sela.

– To ja ne pamtim. Imam 85 godina, al’ isto ne znam. Znam da su ovo naselili Sukošanci radi stoke, a danas imamo samo kokoši. Svi se bave turizmom, a imamo i malo vrta pa sadimo uz kuću. Nema što nemamo, kazao nam je Kasijan.

Baš samo htjeli saznati malo više o porijeklu imena, ali ni naši sljedeći sugovornici koji su marljivo brali masline nisu znali više.

Pretragom Interneta otkrili smo kako je u doba turskih provala na zadarsko područje u drugoj polovini 15. stoljeća Debeljak potpuno napušten. Stanovništvo se preselilo u Sukošan, na obližnje otoke, pa i dalje.

Konačnim prestankom turskih napada godine 1679., pojedine obitelji iz Sukošana sele se u zaselak nazvan Debeljak po dobrim njivama i pašnjacima. Zanimljivo je i to što smo saznali da se danas Debeljačani i Sukošanci ne vole. Debeljačani Sukošance zovu blitvari, a Sukošanci njih – vlaji.

– Samo znamo da smo iz Sukošana došli ovamo, moj dida još ima zidine pokraj crkve u Sukošanu. Danas ima ovdje ljudi odsvakud, iz Njemačke, Austrije i Kanade. Neki Belgijanci su nam isto došli, rade kao digitalni nomadi, prodali su sve što su imali tamo i došli ovdje živjeti.

U zadnjih 15 godina ovdje ima više prezimena nego u pola Zadra. Debeljak je kao svijet u malom sada. Iako, nije da nam paše to puno. Sad smo kao turističko mjesto, pa su nam cijene u jednom dućanu puno veće za neke stvari nego u drugom. Nemaju svi koristi od turizma, kazao nam je Šime i nastavio s ekipom brati masline.