OSVRT NA DRUGI NASTAVAK GLADIJATORA: Original? Nedostižan!

Sredina je svibnja 2000. godine. Gotovo su nepregledni redovi pred kino blagajnama. Svi dijele istu neutaživu želju – pogledati povijesni spektakl ‘’Gladijator’’ velikog ‘meštra od režije’, Ridleya Scotta. Nekih dva i pol sata kasnije, to isto mnoštvo izlazi iz kino dvorane s velikim osmjesima na licima. Svi su oni (uključujući i potpisnika ovih redaka), naime, svjedočili filmu koji će im se trajno urezati u pamćenje i koji će se u filmskim analima ubuduće voditi pod rubrikom – bezvremenski klasik. Gotovo četvrt stoljeća kasnije, Scott nam u kina nakon pustih bezuspješnih pokušaja donosi njegov nastavak. Spomenutih redova (premijerne večeri je po mojim informacija čak i bilo nešto ljudi) ovaj put nema, nema niti neke pretjerane euforije. Mlađu se publiku nije moglo izdvojiti niti na prste, ali se zato mogao zapaziti pokoji gorljiv fan prvospomenutog filma. Ušao sam u dvoranu s velikom strepnjom i malim očekivanjima.

FOTO: GLADIJATOR II

15 godina kasnije

Radnja ‘’Gladijatora II’’ nas odvodi nekih 15 godina nakon raspleta viđenom u prvom nastavku. Rimska vojska pod vodstvom generala Akacijusa (Pedro Pascal) nastavlja s prljavom rabotom i bolesnim ambicijama carske braće – Gete (Joseph Quinn) i Karakule (Fred Hechinger) – pokoravanju svih krajeva svijeta i ujedinjenje s njihovim korumpiranim carstvom. Na Akacijusovom pohodu ovaj put se tako našla Numidija, posljednja slobodna zemlja Nove Afrike. Njezini mještani, uključujući Hana (Paul Mescal) i njegovu voljenu suprugu Arišat (Yuval Gonen), spremni su ‘skupo prodati svoju kožu’ te pruže žestok otpor Akacijusovoj nadmoćnoj vojsci, no plemenska krv na kraju biva uzalud prolivena i dobar dio njih, uključujući i Arišat, okonča tragično. Shrvani Hano s druge pak strane završi među zarobljenicima koje ponude trgovcu robljem i vlasniku gladijatora – Makrinusu (Denzel Washington). Već prilikom krvave inicijacije Hano demonstrira svoje ratničke vještine uz pomoć kojih upadne u oko svojem novom vlasniku, a dočim svoj akumulirani bijes do kraja iskaže u borbi pred carevima, Makrinus mu obeća kako će udovoljiti svakoj njegovoj želji ako se nastavi boriti kao njegov gladijator. Hano poželi glavu generala Akacijusa. Da stvari neće ići baš tako glatko Makrinus zaključi kad otkrije Hanov pravi identitet…

FOTO: GLADIJATOR II

Khmm. Oni koji su gledali izvorni film mogli bi kroz ovaj sinopsis iščitati nebrojene sličnosti u radnji pa čak i u prezentaciji likova, no tome se vratim dočim vam prvo ispričam kratku štoriju o višegodišnjim pokušajima snimanja nastavka. I dok dobar dio holivudskih studija, pohlepnih producenata i polu propalih redatelja nakon desetljeća bezidejnosti iz očajničkih razloga odluči ‘uništiti’ svoj legitimitet uz bespotrebne rimejkove ili nastavke, Scott i produkcija koja je stajala iza prvog ‘’Gladijatora’’ imala je ideju nastaviti priču promptno nakon njegova zapaženog financijskog i inog uspjeha. Postojao je samo jedan mali problemčić. Glavni junak Maksimo (besprijekorno ga je dakako odglumio Russell Crowe) je mrtav, a upravo je on i bio najveći razlog uspjehu filma.

’Ukleti’ projekt

Scenarist David Franzoni se dosjetio kako bi radnju mogao pomaknuti nekih 15-ak godina unaprijed i u fokus radnje staviti Lucijusa, Lucilinog sina, dok će Maksima vratiti iz mrtvih kroz fantastičan obrat. Od takve ideje se odustalo, a novu priliku za pisanjem scenarija su pružili ni manje ni više već samom ‘princu tame’, legendarnom glazbeniku, pjesniku, ali i vještom scenaristu – Nicku Caveu. Ovaj je pak odlučio priču posve usmjeriti u fantastične vode gdje bi Maksima pratili u zagrobnom životu gdje postaje oružje osvete rimskih bogova te se vraća na Zemlju kako bi provodio njihovu volju, a prva je ubijanje Isusa i njegovih učenika. Maksima bogovi učine besmrtnikom koji nastavlja s njihovom borbom kroz nadolazeća stoljeća. S vremenom je tako postao i akter Prvog svjetskog rata, onog u Vijetnamu i mnogih slavnih okršaja, a na kraju bi ga zatekli u samom Pentagonu. Caveova suluda, ali svejedno intrigantna ideja nije pala na plodno tlo i od tog se projekta na kraju nažalost odustalo. Želja za snimanjem nastavka tu ipak nije nestala. Kroz nadolazeće godine su se na tom ‘ukletom’ projektu izredali nebrojeni scenaristi, prava filma su se s jednog prebacila na drugi filmski studio, miješale su se kojekakve ideje, a na kraju je prihvaćena ona Scottovog recentnog suradnika – Davida Scarpe (zajedno su radili na biografskom krimi trileru ‘’Sav novac svijeta’’ i povijesnom spektaklu ‘’Napoleon’’).

FOTO: GLADIJATOR II

E tu sad konačno stižemo i do naše priče. Scarpa je još jednom ‘išao niz dlaku’ evidentno pogubljenom Scottu i kalkulantskom studiju te je složio scenarij kojeg bi slobodno mogli nazvati i reciklažom onog za izvorni film. Da ne bi pobjegli od nezahvalne zadaće usporedbe dvaju nastavaka, Scott i Scarpa su se pobrinuli gotovo bolnim ponavljanjem sličnih prizora, zapleta i raspleta pa čak i likova, i malo mi je nedostajalo da ga proglasim blijedim rimejkom originala. Počelo je doduše obećavajuće. Kroz uvodnu špicu gdje je rotoskopskom tehnikom animirao sve najznačajnije kadrove iz originalnog filma, Scott nas je podsjetio na radnju i likove, no nije prošlo suviše vremena, a on nas već bombardira gotovo identičnim prizorima!? To naravno nije bio jedini problem. Gladijatorski put Mescalova lika Hana složen je gotovo na identičan način kao što je bio Maksimov. Washington je uletio u ‘postole’ pokojnog Olivera Reeda s tim da je kasnije njegov Makrinus ipak doživio određenu evoluciju u glavnog antagonista, dok su Joseph Quinn i Fred Hechinger ispali loši duplikati Phoenixova psihopata Komoda. Carska krvožedna braća Geta i Karakula su doista postojali, no prava povijest njih dvojice ovdje je potpuno iskrivljena i prilagođena Scottovoj viziji manijaka na poziciji moći.

Preskupi spektakl

Scottova intencija možda i jest bila simbolički usmjerena ka komparaciji s današnjim svijetom i diktatorima pod čijom čizmom svijet iznova strahuje. Njegov Hano ovdje predstavlja malog čovjeka koji se uspijeva oduprijeti i suprotstaviti, ali Scarpin ziheraški složen scenarij takve ideje nije znao dramaturški popratiti. To se najbolje može uočiti u slabim dijalozima koji nerijetko evociraju patetiku meksičkih sapunica i/ili gore, a Scott se nažalost pobrinuo da ih dodatno naglasi uz orkestriranu glazbenu podlogu kojoj još samo nedostaje vijorenje američke zastave u pozadini. U Rimu ih tada dakako još nisu imali, ali netko je trebao reći Scottu kako nisu imali niti papirnate novine koje je konzul Treks u filmu tako nervozno listao. No, naviknuli smo mi i na veće holivudske gluposti i povijesne netočnosti kakvih u ovom filmu evidentno ne manjka. Bio bi ipak grijeh reći kako je Scottov film negledljiv. Dapače, iskusni redatelj je još jednom odlučio pokazati kako dramaturški dio uspješno podređuje spektakularnim prizorima, a njih ovdje ne manjka i doista izgledaju epski. Glumački odabir također nije bio loš. Mescal, Pascal i Washington svakako odskaču od drugih, spomenuti Quinn i Hechinger osciliraju iz izvrsnosti u preglumljivanje, a siroti veteran Derek Jacobi je pak totalno potraćen s loše ili bolje rečeno, nikako napisanom ulogom. Nielsen? Kako tako. Što još valja istaknuti? Glazba Harryja Gregson-Williamsa je dobra, ali prečesto kopira onu Hansa Zimmera i Lise Gerrard koju svi i dan-danas pamtimo iz originala. Summa summarum? Mogli smo i bez ovoga, ali ako već želite potratiti dva i pol sata svojeg života na preskupi holivudski spektakl, onda ćete se dovoljno dobro zabaviti. Original? Nedostižan.