MISTO MOJE (4) U filmskoj kulisi idiličnog mira Prkosa: Usred mjesta je i dvorac Borne Ćorića

Postoje i dalje, nasreću, mjesta u kojima su dvorišta ispunjena dječjim smijehom i radosnom igrom, gdje se šira obitelj okuplja za stolom uživajući u proizvodima iz vlastitog vrta, gdje se susjedi druže i međusobno si pomažu. Sadržaja nemaju puno, tek trgovinicu, školicu i igralište, ali za sreću im je dovoljan mir koji imaju i ljepota zajedništva.

Jedno od takvih idiličnih mjesta je Prkos pokraj Škabrnje koje broji oko 300 stanovnika i u kojem su svi dobrodošli. Guštali smo i mi u gostoprimstvu, srdačnosti i otvorenosti ovdašnjih ljudi, bilježeći »iz prve ruke« način života u ovom mjestu, prednosti i nedostatke. Najprije smo na cesti susreli gospodina na biciklu koji nam je samo kratko viknuo da je u Prkosu sve dobro.

Snimani filmovi

Nešto rječitiji bio je idući sugovornik koji nam je ispričao kako je mjesto dobilo ovo zanimljivo ime.

– Naselje je bilo u ambaru kod crkve sv. Marije i tamo su se posvađali i jedan je dio utekao ća, naselio se ovdje, iz dešpeta, iz prkosa i evo Prkosa, tako su nam naši stari pričali, kazao nam je mještanin koji je htio ostati anoniman, kako kaže, da ga ne zezaju ovi iz sela.

Susreli smo ga pored najzanimljivijeg dijela mjesta, dvorca Bakmaz, pa smo razgovarajući zaplovili u prošlost došavši do tužne, zapuštene sadašnjosti.

– Tu su živjela dva brata Bakmaz, Bakmaz je prvo prezime koje se spominje ovdje, oni su došli iz Promine. Uglavnom, oni nisu imali djece, nasljednika i loza je izumrla. Poslije je to držala Nerina Ćorić i njen muž Edo, komercijalni direktor Maraske, oni su održavali i obnavljali dok nisu umrli, bilo je to izletište za turiste. Tu se snimao film Što je muškarac bez brkova, a u Prkosu se snimao i film davne 1969. o tome kako su se mještani izborili za željezničku stanicu, priča nam čovjek-enciklopedija i ističe kako je šteta što je danas dvorac zapušten.

– Danas je u vlasništvu tenisača Borne Ćorića, točnije njegovog oca i tete. Možda bi ulagali da smo bogatije mjesto, a možda ne može doteć’ novca za sve, dodaje kroz smijeh.

Sveznajući mještanin nabrojao nam je prezimena u Prkosu; najviše je Gospića, a zastupljena su i prezimena Butić, Modrić, Ivković, Vidić, Bubnjar, Kresoja, Tokić, Klarić, Glavić, Genda, Gulan i Gustić.

Dalo je ovo mjesto i poznate, uspješne ljude, a valja naglasiti da je pokojni glumac Joso Genda rodom iz Prkosa te da je majka Zlatana Ibrahimovića iz zaseoka Gravići.

Nismo propustili ni prokomentirati lokalnu politiku i (ne)zadovoljstvo vođenjem Općine Škabrnja.

– Ovaj mladi načelnik (Ivan Škara op.a.) puno nam je napravio, ja ću za njega glasati dok sam živ, jasan je ovaj mještanin.

FOTO: LUKA JELIČIĆ

Idu u crkvu u Škabrnji

Nastavljamo dalje, u dvorištu susrećemo Željku Vidić koja je naglasila da joj je jako lijepo živjeti u Prkosu i da ga nipošto ne bi mijenjala za život u gradu.

– Imamo dućan, kafić meni ne fali. Mladih ima, ali djece je sve manje. Ljudi su se ovdje prije više bavili poljoprivredom, sad se dosta njih okreće turizmu, imamo desetak kuća za odmor u Prkosu. Turisti uživaju u miru i tišini, more nije daleko, ma prekrasno nam je, govori Vidić i dodaje da je prije ipak bilo više druženja, da su sve radili skupa, a da je sad život postao trka.

Ivan Gospić, idući mještanin kojeg razgovor nije omeo u pripremi guske pod pekom, zajedno s ocem i slatkom kćerkom, prkosi užurbanosti života, uživa u svom vrtu, uređenom »kao u pitaru«, uzgoju životinja, miru, prirodi…

Kao najljepše ističe to što su međuljudski odnosi dobri, a kao nedostatak izumiranje nekad silno uspješne poljoprivrede.

– Poljoprivrede nema kao prije, nema maraški, samo nešto povrća, a prije je bilo svega. Rade stariji, ali mladi ih rijetko naslijede u tom poslu. Iako ima mladih, djece kako kad, jedne godine je u područnoj školi petero prvaša, druge jedno. Razlog slabljenja poljoprivrede su klimatske promjene i propisi države, postalo je neisplativo. Šteta, država smo koja se sama može prehranjivati i još izvoziti, priča Gospić i dodaje da bi, s obzirom na manjak lokalnih proizvoda, veća trgovina dobrodošla.

Škabrnja je blizu, pa tamo odu popiti kavu, a mještani Prkosa i u crkvu idu u Škabrnju.

– Ma sve je dobro, samo što nemamo crkvu. Nije Škabrnja daleko, ali mi bismo da nam je bliže, bar neka mala, kaže jedna gospođa koja nije htjela pred kameru.

– Ma je, slikajte mlađe, di ćete mene, dodaje.

Ako nas pitate, gospođa je u najboljim godinama, a vjerojatno je za mladolikost ključ suživot s prirodom i – mir.

Željka Vidić

FOTO: LUKA JELIČIĆ

FOTO: LUKA JELIČIĆ