MISTO MOJE (3) Idilični Lisičić u kamenu, ima budućnost, ali kao da je zaspao u davnom vremenu

Nedaleko od Benkovca, nalazi se mjesto znakovita imena – Lisičić. Nakon što smo prošli kroz Benkovac, onih 7 kilometara do Lisičića se pretvorilo u nešto duži obilazak s obzirom na to da se na ulazu u selo odvijaju radovi. Svejedno, nije nam bilo žao jer smo se vozili kroz tako slikovita mjesta koja su nas oduševila. Prošli smo kroz Brušku, pa uskom cesticom dalje do Rodaljica gdje su nas psi čuvari zaustavili nasred ceste režeći i lajući na nas, jer stado ovaca mora biti na sigurnom.

I lisice nađu put do Lisičića

Vozeći se tako kroz mjesto pred nama su se izmjenjivali jesenski prizori, stabla koja su se spremala odbaciti lišće u svim smeđim nijansama, te stabla badema i dunja unutar suhozida. Dalje, kroz Brgud pa cestom do našeg željenog mjesta nerijetko bismo vidjeli i reklame za prodaju kamena, čime ovo područje obiluje. Samo u Lisičiću, djeluje par obrtnika koji se bave iskopom i prodajom kamena, a kamena pročelja i krovovi kuća dokaz su tradicije koja je stoljećima prehranjivala obitelji.

Kad smo nakon duge vožnje stigli u Lisičić, dočekale su nas palete kamena lijepo i uredno složene ispod velikog stabla. Svaka kuća, ako nije u kamen obložena, ima makar neki detalj u kamenu ili suhozidnu ogradu. Osim kamenom, mještani se bave i poljoprivredom, a mnogi odlaze na posao u obližnji Benkovac. U Lisičiću ima oko dvjestotinjak stanovnika, a jedna gospođa nam je kazala kako ima i dosta kuća u kojima nitko ne živi više, u što smo se i uvjerili šetnjom kroz selo.

Petar Pešut, kojeg smo sreli ispred njegove kuće kazao nam je kako je selo staro tristotinjak godina, da knjige tako govore. Nije nam mogao sa sigurnošću reći odakle ime, iako kao i druge životinje, i lisice nađu put do Lisičića.

– Nema tu naroda, nekad je bilo, ali sad više nema kao prije. Ima nešto malo djece, idu u školu tamo u centru. A inače, sela su opustjela. Kuća ima, ali nitko ne živi u njima. Prije 50-ak godina sve su bile ovakvo lijepo kamene, kazao je Pešut pokazujući nam staru kamenu kuću do njegove. Kuća je izgrađena kako on kaže pred više od 200 godina, a čine ju samo kamen, drvene grede i kameni krov.

FOTO: MISLAV KLANAC

U jednoj učionici

– Mi smo blizu Benkovcu, kad sam bio mlad pješke smo išli u školu tamo..i po snijegu, po buri i po ledu. Danas ovdje djeca idu od 1. do 4. razreda u školu. Svi su u jednoj učionici jer nema ih puno. Nekad davno su bila i dva učitelja, kad je bilo dice. Svaka kuća je imala i po petero, šestero, ako ne i više djece. A danas jedno ili nijedno. Hrvatska propada, kazao nam je Pešut a mi smo ga pitali što bi još trebalo napraviti u selu da bi bili zadovoljniji, da se poboljša kvaliteta života.

– Imamo dovoljno, sad nam stavljaju i novi asfalt na glavnu cestu pa je ovdje kroz selo sada malo više prometno. Ali što će napravit kad naroda nema. Imamo jedan dućan blizu crkve, kafića nemamo, ali imamo sad jedan novi društveni dom koji doduše nije otključan. Mladi se druže međusobno, a svi danas imaju auto pa odu i u Benkovac. Tamo dosta ljudi radi, a neki rade i u kamenolomima, a imamo i strane radnike koji rade u tim obrtima. Prije su, znate, svi radili s kamenom, bio je to težak posao. Sve na ruke, na leđa…. Po dva metra velike ploče su iz jame u zemlji vadili čekićima i macama od dva, tri kilograma pa krovove radili s ovim velikim pločama. To je jako težak posao. Osam centimetara je debela prva ploča pa ide redom. A na vrhu su tanji komadi ploča. Gradi se postepeno po šavovima, a iznutra su drvene grede. Treba paziti, jer najvažnije je da gore ne uđe voda, da ne uđe u drvo jer inače propada, kazao je Pešut kojem je ovo mjesto nezamjenjivo jer, kako kaže, nitko te ne smeta, nema kriminala, lipo je i mirno, u prirodi.

Pešut nam je nabrojao i prezimena, obitelji koje stanuju u Lisičiću. Tu su dakle, Pešuti, Baleni, Budani, Golemi, Uskoci, zatim Žilići, Dukići, Kutije i Bačići. Njegova loza, kako nam je kazao, par puta se selila u Liku i okolna sela, ali su se jedino u Lisičiću zadržali. Nakon što smo se rastali, krenuli smo dalje kroz selo i u hodu upijali detalje, većinom kamene, dok su se osim ptičica na stablima čuli i pucnji iz vojne streljane koja je na početku sela.

FOTO: MISLAV KLANAC

Da je autobusna linija…

U šetnji smo sreli još par ljudi, međutim, nisu bili raspoloženi za razgovor. Svakako, sreli smo i dobre domaćine koji su nam ponudili malo lozovače, ali ni oni nisu bili rječiti. Rekli su nam samo da se poslije rata najviše ljudi vratilo u Lisičić, te da mladosti ipak ima, a raduju se kad ih vide svaku večer na igralištu. Svejedno, iako naša dva gospodina nisu bila rječita, ulice i okućnice kao da su govorile za sebe i mogli smo zamisliti svakodnevicu ovdje. Nešto malo više nam je rekla jedna od mlađih osoba koju smo susreli, a koja nam je potvrdila da mladih u selu ima.

– Otkad se izgradio društveni dom, družimo se tamo ispred ili kod nekog doma, u konobi. U tom društvenom domu koji se tek izgradio nema baš nekih događanja, više služi za proslave. Nama je veći problem ovdje to što nedostaje autobusna linija do Benkovca, jer sad ima samo prijevoz za osnovnoškolce i srednjoškolce. To je nešto što treba i starijim ljudima jer bi lako mogli sjesti na bus i poći u spizu ili kod doktora, a ovako uvijek nekog moraju moljakati za prijevoz i snalaziti se. U Benkovcu imamo što nam treba, a ako tamo nema, idemo do Zadra. U biti ništa ni nije toliko daleko. Volim svoje selo zato što se svi poznajemo, uvijek će ti netko pomoći i na svakog možeš računati. Svi se drže zajedno, ljudi su dobri, dok u gradu svi idu svojim putem i nitko ni na kog ne gleda. Ovdje je lijepo, mir je, tu sam rođena i tu mi je super, kazala nam je sugovornica.

FOTO: MISLAV KLANAC

FOTO: MISLAV KLANAC