Zorica Buljanović: 'Mladi danas sve manje uzimaju knjigu u ruke, mobitel je alfa i omega života'

Jedna poznata latinska izreka glasi Verba Volant, Scripta Manent (Riječi lete, a ono što je napisano ostaje zauvijek). Naime, ovih dana je Zorica Buljanović, učiteljica u mirovini koju njeni đaci pamte kao strogu i pravednu, izdala svoju drugu zbirku poezije pod nazivom »Luč života«. U njoj Zorica, kako ističe recenzentica prof. Marija Ivoš, piše o svom malom mikro svijetu koji je ranjiv i bolan, ali isto tako zapaža i sve ljepote oko sebe. Više o zbirci te njezinoj kvaliteti ispričala nam je sama autorica.

Izdali ste drugu zbirku poezije, možete li objasniti odakle naslov »Luč života«?

Luč života je izvor života, svjetlost. Moje ime Zorica je zora, rađanje nečega, tako su i te pjesme stvarane u trenucima velikih emocija. Osim toga, jako volim zalazak sunca i posjedujem puno fotografija tih trenutaka koje su me zapravo inspirirale za naslov moje druge zbirke. Pisana je u pet poglavlja s različitim temama, a koje su pretežito more, obiteljske teme, događanja u gradu, i priroda koju obožavam.

Ostavljen otisak

Izdati zbirku u današnje vrijeme krize veliki je izazov, nekima nezamislivo skupo, komplicirano i dugotrajno. No, uspjeli ste iza sebe ostaviti još jedan svoj otisak i osebujan stil pisanja. Vjerujem da ovo nije zadnja zbirka?

Kad sam 2012. završila prvu zbirku »Od žute kuće do kuće žute«, nakon promocije sam rekla kako sam ispunila svoju želju pisanja prve i zadnje zbirke. Tada mi je tiskar rekao da se varam i da će sigurno uslijediti i druga. Eto, ipak je bio u pravu, iako je prošlo dvanaest godina između prve i druge zbirke. Trebao mi je netko tko će me potaknuti, trebali su mi ljudi koji me podržavaju i ohrabruju. Iako ključ uspjeha leži u našoj volji i odlučnosti, meni je osobno otvoreno ohrabrivanje dalo potreban vjetar u leđa, a rezultat je »Luč života« s ukupno 76 pjesama. Dalje ću pisati po potrebi, s obzirom na to da je ugašena pjesnička udruga »Riječi iznad svega« u kojoj sam do sada bila, a hoće li te napisane pjesme vidjeti svjetlo dana – za sada mi nije toliko važno. Živim iz dana u dan i sretna sam što imam podršku obitelji i prijatelja te što mogu pisati za svoju dušu u kutku svoje intime.

Pretpostavljam da ste u tom razmaku od dvanaest godina možda i promijenili stil pisanja? Poznavajući Vas, mislim da ste originalna, koliko s pričom, toliko i s načinom pisanja.

Promjena je u tome što sve više pišem pjesme u prozi. U prvoj zbirci su uglavnom bili stihovi u rimi, svaki drugi stih se rimovao, dok sada toga više nema. To je neko moje novo otkriće, da se pjesma može pisati kao i priča koja ima svoj početak, sredinu i završetak, odnosno poruku. Mislim da ću nastaviti i dalje tako pisati.

Nedavno ste održali promociju zbirke »Luč života«, kakva je bila atmosfera i jeste li zadovoljni?

Promocija se održala 10. listopada u prepunoj multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar, a atmosfera je bila fenomenalna. Svirali su mi prijatelji Igor Lokas i njegov kum, duo Kumovi, a pjesme su bile – po mojoj želji. Svi su bili zadovoljni, a pristizali su i komentari poput »da je barem još malo potrajala promocija«. Ovim putem zahvaljujem prof. i pjesnikinji Mariji Ivoš koja je bila voditeljica programa, a također je i pročitala svoju recenziju zbirke. Sudjelovao je i prof. i pjesnik Franko Sorić koji je također napisao svoj osvrt na moju zbirku. Lekturu i korekturu je radila Draga Vranješ Vargović koja je nažalost bila spriječena doći, pa je njezinu recenziju pročitala Elvira Katić. Grafičko oblikovanje odradio je mag.art. Marijan Kocijan, a tiskana je u tiskaru Donat Zadarska tiskara. Za naslovnicu zbirke i crteže unutar zbirke pobrinula sam se ja, izdana je u vlastitoj nakladi, a CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Znanstvene knjižnice Zadar. Ovim putem se beskrajno zahvaljujem i mom zetu Ivanu Kostoviću te Zadarskoj županiji na (su)financiranju zbirke.

Ponos i sreća

Kakva je reakcija Vaše obitelji na »Luč života«?

Ponosni su i pucaju od sreće. Moja unuka Ana je čak čitala pjesme na promociji i pokupila veliki pljesak. Ona ide bakinim stopama jer također piše pjesme, a sudjelovala je i tri puta na poetskom maratonu Millenium stih u sv. Donatu.

I za kraj, koja je Vaša poruka mladom naraštaju koji ima talenat pisanja, a možda ga skrivaju? Da li smo im kao društvo dobar poticaj i ulažemo li dovoljno u mlade?

Nažalost, mladi danas ne uzimaju često knjigu u ruke. Mobitel je alfa i omega u njihovim životima. No, ja sam na predstavljanju svoje zbirke primijetila da je bilo petnaestak mladih srednjoškolaca. Dakle, ipak ima onih koji čitaju. Smatram da je općenito slaba promocija, odnosno da ih se slabo poziva na ovakva događanja, bilo kroz školu ili neku drugu instituciju. Da su češće dijelom ovakvih okupljanja, možda bi i sami dobili želju da nešto napišu, ili da se makar druže u takvom okruženju. Nažalost, kao učiteljica i sama primjećujem da mladi sve manje vole knjigu. Možda bi bilo korisno da ima ozvučen način prenošenja pjesme ili poglavlja iz neke knjige, možda bi im se na taj način malo više približio ovaj svijet. Znam da takvih audio knjiga ima u Zadru, no samo za slijepe osobe, međutim možda bi se moglo tako nešto pokrenuti i za mlade pa da oni slušaju knjige tako što će staviti slušalice u uho – ipak mladi danas tako žive. Moja poruka mladima je: »Knjigu u ruke, volite prirodu, volite ljude, volite svoj grad, volite svoju domovinu, sebe, obitelj!«.