Trodnevna planinarska avantura na veličanstvenoj planini u susjedstvu

Rujanski trodnevni planinarski izlet na Durmitor rezultat je suradnje dvaju planinarskih društava – PD Paklenica iz Zadra i PD Kličevica iz Benkovca, čija je suradnja započela prije dvije godine i nastavljena je ovim zajedničkim međunarodnim izletom sa svrhom promicanja planinarstva i kulture. Naime, cilj ove godine bio je najviši vrh u Crnoj Gori – Bobotov kuk, koji se uzdiže na 2.523 metra nadmorske visine, vrh koji postavlja izazov i pred iskusne planinare.

Korak po korak

Nakon dugog i iscrpljujućeg puta iz Zadra stigli smo i smjestili se u domaćinstvu »Neviđeno«, skrivenom dragulju u selu Pitomina, nadomak Žabljaka. Već prvi dan očarao nas je topao, domaći ambijent drvenih kuća, a posebno iskustvo imalo je nekoliko članova naše skupine koji su noć proveli u drvenoj kućici na stablu – jedinstveni doživljaj koji je savršeno upotpunio ovaj pitoreskni planinski krajolik.

Nakon odmora, iskoristili smo dan za avanturistički uspon do Savinog kuka, impresivnog vrha na 2.305 metara nadmorske visine. U podnožju smo utažili žeđ čistom izvorskom vodom, a s vrha se pružao zapanjujući pogled, s Crnim jezerom koje se posebno isticalo u daljini.

Nakon kratke okrjepe i nekoliko fotografija, laganim smo hodom krenuli nazad, jer žičara nije više radila. No, hod nije bio bez izazova – sipar na pojedinim dijelovima zahtijevao je dodatnu pažnju i spretnost, predstavljajući pravi test pred ono što nas čeka sljedećeg dana.

U ranim jutarnjim satima, naši ljubazni domaćini odvezli su nas u podnožje Sedla, odakle je započeo naš uspon prema impozantnom Bobotovom kuku. Pod stručnim vodstvom iskusnih vodiča – Marka Radočaja, Ivana Klarice, Tatjane Bračanov, Vesne Knežević i Katarine Delač, s opremom pažljivo pripremljenom za tehnički zahtjevne dijelove staze, dovoljno hrane i vode, krenuli smo u pohod prema vrhu.

Korak po korak, napredovali smo kroz planinski teren, a nakon nekoliko sati napora, stigli smo pred podnožje grandiozne stijene Bobotovog kuka. Stijena se u svom veličanstvenom sjaju uzdizala visoko iznad nas, podsjećajući nas koliko smo zapravo maleni naspram moćne prirode koja nas okružuje.

Taj trenutak, kad smo stajali pred tom impresivnom planinskom masom, ispunio nas je osjećajem strahopoštovanja.

Jedna od naših vodiča, gorska spašavateljica Tatjana Bračanov, iskusna HPS-ova instruktorica AB i ABD standarda prema UIAA klasifikaciji, članica PD Belvedere iz Biograda na Moru, prije početka uspona detaljno je objasnila težinu staze.

Zahtjevan uspon

Njezino iskustvo i stručnost, kao i detaljno objašnjenje pomoglo je svima da bolje shvate izazove koji su nas čekali. S njenim savjetima, uspon na Bobotov kuk postao je puno jasniji i sigurniji, iako je zahtijevao maksimalnu koncentraciju i tehničku spremnost svih onih koji su se odvažili na to.

– Staza i uspon na Bobotov kuk osigurani su sajlama na tri ključna mjesta, a posljednja sajla nalazi se neposredno ispod samog vrha. S obzirom na to da na osiguranim dijelovima nije moguće zaobići te tehničke sekcije, staza odgovara tzv. »D« standardu prema UIAA klasifikaciji.

Na tim dijelovima koristi se tehnička oprema – penjački pojas, kaciga i ferata set, upozorila je Bračanov, nakon čega je demonstrirala kako se koristi oprema.

Istaknula je i važnost da svi koji se ne osjećaju potpuno sigurnima dobro razmisle jesu li spremni za ovaj izazov. Nekolicina članova skupine, svjesna težine terena, odlučila je odustati od uspona na najviši vrh, ali su iskoristili priliku da posjete susjedni, manje zahtjevan Lučin vrh na 2.396 metara nadmorske visine.

– Uspon je bio organiziran u tri manje skupine radi veće sigurnosti, no dodatni izazov, osim strmog terena i sipara na završnim dionicama, predstavljala je gužva na stazi. Bobotov kuk, kao popularna destinacija, privlači planinare iz cijelog svijeta.

Čekanje na sajlama i tehnička složenost pojedinih dijelova staze zahtijevali su veliku spretnost, strpljenje i mentalnu stabilnost, istaknula je Bračanov.

Pomicanje granica

Jedan od sudionika izleta, Mario Morić zvani Komarac iz Planinarskog društva Belvedere, podijelio je svoje dojmove nakon uspona na Bobotov kuk.

– Crnogorska uzvisina koja ponosno prkosi svim razdobljima, godišnjim dobima, brojnim obožavateljima i posjetiteljima, pa tako i meni – malom čovjeku koji se divi pomalo načetim stazama, utabanim od ljudskih čizama. Laganim koracima sam s nekolicinom istomišljenika uz iskusne vodiče krenuo prema Bobotovom kuku – naglašenoj i isturenoj stijeni koja traži poštovanje i divljenje.

Dan kao stvoren, sunčan i topao. Ranim satima smo krenuli prema vrhu i uz pokoju fotografiju, zdravicu, i zafrkanciju, nismo osjećali taj strmi zahtjevni uspon do samog zida te predivne uzvisine. Nakon sunčanja na njegovoj livadi, na obronku Bobotovog kuka uz najljepši pogled prema njegovim kotlinama i strminama, jezerima i susjednim vrhovima, krećemo na iščekivani uspon.

Opremljeni pojasevima i karabinerima, ferata setovima uz pratnju iskusnih vodiča, prelazimo takozvanu Via Ferrata i nakon kratkog vremena dolazimo na najviši vrh Crne Gore. Izbezumljeni ljepotom krajolika, okolnih vrhova, Škrčkih jezera u nizini i pokoju divokozu uživamo ispunjenim srcima.

Uzdihani od sreće i pomalo od umora, shvaćamo da ga moramo napustiti, ostaviti ga da stoji i dalje prkosi svemu navedenom i krade uzdahe i divljenje budućim posjetiteljima i ljubiteljima te ljepote i slobode. Silazimo u njegove kotline i uhvaćeni mrakom, gazimo staze prema naselju i našem sjedištu, ispunjenog srca i zadovoljni što smo imali sreće da nas je primio i obgrlio svojom ljepotom, ali i dao do znanja da će nas čekati i ubuduće.

Sretni što smo se okupili svi zdravi i živi u našem smještaju, opraštamo se od durmitorskih vrhova. Obećavamo im da ovo nije zbogom, već da već iščekujemo njihov ponovni zagrljaj, zaključio je Morić.

Ivan Klarica, vodič iz Planinarskog društva Kličevica iz Benkovca istaknuo je kako su svi sudionici na ovom izletu pomaknuli vlastite granice.

– Sudionici su pomicali vlastite granice, a neki nisu ni bili svjesni svojih mogućnosti. Iako smo na stazi proveli šesnaest sati, a za drugu skupinu čak osamnaest sati, zadovoljstvo na licima svih nas nakon što smo osvojili vrh bilo je neprocjenjivo, istaknuo je Klarica.

Nakon cjelodnevne avanture na Durmitoru, treći dan prije povratka u Zadar posjetili smo Crno Jezero u Nacionalnom parku Durmitor. Tu su neki iskoristili priliku za osvježavajuće kupanje, dok su drugi šetali oko jezera ili se opuštali uz kavu u obližnjem kafiću.

Na povratku se stalo u hercegovačkom gradiću Stolac, gdje smo kušali poznate ćevape u lokalnom hanu i uživali u spoju istočnjačke i zapadne kulture. Od džamija i crkava do simpatičnih česmi, Stolac nas je očarao svojom bogatom poviješću. Poseban doživljaj bio je isprobati svježu vodu iz česmi uz cestu, koje crpe vodu iz rijeke Bregave.

Novi izazovi

Naš glavni vodič, Marko Radočaj iz PD Paklenica, podijelio je s nama nekoliko zanimljivih činjenica o ovom veličanstvenom planinskom masivu.

– Durmitor je drugi po veličini nacionalni park u Crnoj Gori i jedan od onih koji su pod UNESCO-vom zaštitom kulturne i prirodne baštine. Njegova površina je nešto veća od površine našeg najvećeg nacionalnog parka, Plitvičkih jezera, te se prostire na gotovo 400 kvadratnih kilometara.

Posebno je zanimljivo što se nalazi na visoravni visokoj 1.500 metara, a ima gotovo pedeset vrhova koji prelaze 2.000 metara nadmorske visine. Za usporedbu, Hrvatska nema niti jedan vrh iznad te visine, istaknuo je Radočaj.

Dodao je i kako Durmitor ima osamnaest ledenjačkih jezera, poznatih kao »gorske oči«.

– Najveće među njima je Crno jezero, koje smo posjetili treći dan, s dubinom od pedesetak metara. Također, s Bobotovog kuka smo imali priliku vidjeti Škrčka jezera. Reljef Durmitora je krški, što znači da ga čine vapnenačke stijene, a prepun je vode, podzemnih špilja, vrtača i rupa.

Jedna od najvažnijih rijeka u ovom području je rijeka Tara, čiji kanjon je najdublji i najduži u Europi, s impresivnom dubinom od 1.300 metara. Ovaj kanjon je drugi po veličini na svijetu, odmah iza poznatog Grand Canyona u SAD-u, kazao je.

Na kraju je Radočaj najavio buduće planinarske izlete za sve one koji s nestrpljenjem čekaju nove izazove.

– Tijekom listopada planiramo organizirati međunarodni izlet u Bosnu i Hercegovinu, a više detalja o tome objavljeno je na našoj službenoj stranici PD Paklenice, rekao je ovaj glavni vodič te iskoristio priliku da čestita svima jer su, kako ističe, svi pomaknuli vlastite granice, što će zasigurno ostati kao izlet za pamćenje.

Hrabrost ili ludost?

Na putu smo sreli planinare iz Beograda, Skoplja, pa čak i iz Južnoafričke Republike, što svakako potvrđuje međunarodnu privlačnost ovog planinskog vrha. Međutim, među tim hrabrim planinarima bilo je i onih koji su izazivali sudbinu. Tako smo sreli jednu obitelj s troje male djece koja se, bez ikakve zaštitne opreme, odvažila na uspon po sajlama, što nas je sve ostavilo u šoku.

Još neobičniji bio je slučaj jednog 60-godišnjaka koji je, nestrpljiv zbog gužve na sajlama, odlučio presjeći put i penjati se vertikalno bez osiguranja. U slučaju pada, svi smo bili svjesni kakav bi mogao biti ishod tog ludog pothvata. Srećom, sve je završilo dobro, ali ostaje kao primjer onoga što se nikako ne bi smjelo raditi!