BORBA PROTIV NASILJA Ekonomski ovisne i u strahu - žene trpe svog zlostavljača

Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 22. rujna u spomen na nezapamćen zločin iz 1999. godine, kada su život izgubile tri žene, a četvrta je teško ranjena tijekom brakorazvodne parnice na Općinskom sudu u Zagrebu. Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama ima za cilj senzibiliziranje društva na problematiku nasilja nad ženama, želi se poslati jasna poruka da se nasilje ni u kakvom obliku ne tolerira, baš kao i ukazati na posljedice.

Također, bitno je znati da se nasiljem u obitelji smatra svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja, a osobito tjelesno nasilje, odnosno primjena fizičke sile bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda ili nije.

U četiri zida

– Nasilje nad ženama najčešće se događa unutar četiri zida, skriveno od očiju javnosti, možda samo susjedi sumnjaju, ali ne znaju što napraviti.

Upravo zato, važno je govoriti o onom o čemu se ne priča, a osobit naglasak treba staviti na prevenciju nasilja poručila je Gordana Markulin Ježina, dopredsjednica Udruge za pomoć ženi i djetetu Duga i koordinatorica Skloništa za žrtve obiteljskog nasilja Mala kuća.

Inače, Duga je nevladina, neprofitna udruga građana koja djeluje na području grada Zadra i Zadarske županije od 2000. godine, što ih čini prvom organizacijom u cijeloj Dalmaciji. Dosadašnji rad udruge prvenstveno se odnosio na psihološku i pravnu pomoć te informiranje putem SOS telefona te kroz individualne razgovore s korisnicima u savjetovalištu, na njihov zahtjev.

Sklonište za žrtve obiteljskog nasilja Mala kuća djeluje na tajnoj adresi, u kojoj je trenutno smješteno šestero korisnika, četiri majke i dvoje djece. Inače, kapacitet Male kuće je 11 korisnika, a prostor je zaštićen videonadzorom, pod budnim okom 24-satnog dežurstva.

– Kolegica i ja smo 24 sata u dežurstvu, pratimo ih i tu smo za što god im je potrebno. Kroz prvo vrijeme kad nam žena dođe, pustimo ju da se malo sredi, da odahne. Kasnije počinjemo sa savjetovanjem, terapijom, da spoznaju da nisu više pod čizmom zlostavljača, da ne mora biti onako kako kaže zlostavljač, a to su mahom njihovi partneri.

Kad to osvijeste, počinju biti sigurne i samouvjerene, osnažuju se i jačaju. Većina žena izlazi nakon 6 do 9 mjeseci iz našeg skloništa, a maksimalno mogu ostati do godinu dana.

Međutim, onda dolazi do problema jer većina partnera ne plaća alimentaciju, a njena primanja nisu dovoljna za podstanarstva i skrb za dijete, naglasila je Markulin Ježina.

SOS telefon

– Kad žena dođe kod nas, ne prijavljujemo nasilje dok ona ne bude spremna na posljedice tog čina. Jer, ako tako razorenu ženu ne spremite na ono što je čeka, ona će se, takoreći, pogubiti. Kroz razgovore i savjetovanja pripremimo ženu da se odluči na prijavu zlostavljača.

Odvoji svoje stvari, kofere, dokumentaciju i sve što joj treba. Tek onda ide na prijavu i zavrti se kolo i proces kroz institucije. Ako želi, ide u sklonište, a ako ne, bira svoju obitelj ili prijatelje tko joj je od povjerenja. Žalosno je da žena s djecom mora odlaziti iz svog doma, a zlostavljače se još uvijek, bez obzira na zakon, tretira na način da se obave razgovori, donesu presude, a nakon izvršenja kazne zlostavljač se ponovno vraća u tu obitelj.

Tu je druga problematika! Gdje s tim zlostavljačima? Na tome se također treba raditi, napominje Markulin Ježina dodavši da žene uvijek odlaze iz svoje kuće, a nakon skloništa najčešće moraju u podstanarstvo, gdje se susreću s problemima nemogućnosti pronalaska stana na dugoročno u našem turistički orijentiranom gradu pa nerijetko s djecom i napuštaju isti.

Markulin Ježina nam je također kazala kako su najviše poziva imali za vrijeme korone, a ovo ljeto bi tjedno primili oko tri poziva. Prošle godine, manje poziva je bilo upućeno s ciljem primanja u sklonište, a više poziva je bilo za savjetovanje. SOS telefon aktivan je kroz 24 sata, u bilo koje vrijeme žrtve mogu dobiti psihološku i pravnu pomoć, a Markulin Ježina nam je kazala kako u zadnje vrijeme imaju i sve više upita preko e-maila.

– Na dnevnoj bazi smo prije par godina imali i po desetak poziva. Ove godine imamo manje poziva za savjetovanje, a u skloništu nema prenapučenosti. To je jako dobro, ali nismo sigurni da je tako i u društvu jer to uopće ne znači da se nasilje smanjilo.

Mislim da se čak povećalo. Imam osjećaj da žene trpe nasilje kada su ekonomski ovisnosne o zlostavljaču, od straha da ne izgube djecu, ističe Markulin Ježina.

Ne radi se na prevenciji

– Žene se jako teško odlučuju prijaviti nasilje. Kad prijave i kad ih se skloni, onda znači da je tu stvarno grozna situacija. U našem društvu, još nije dovoljno sazrela situacija da smo osvijestili stanje, da imamo dovoljno skloništa i jedinica gdje možemo skloniti žene i djecu iz kojih bi one mogle normalno egzistirati.

Zakon je izuzetno dobar, ali naš mentalitet, naša sadašnjost i stvarnost uopće ne odgovaraju tome. Zakoni se provode, donekle, ali mi mentalno kao društvo nismo zreli u smislu da pomognemo toj ženi koja je zlostavljana. A zašto se uopće događaju zlostavljanja u ovolikoj mjeri? Zato što zajednica ne radi na prevenciji!

Trebalo bi napraviti jednu jako izuzetnu prevenciju da bi naše društvo osvijestilo činjenicu da se nasilje događa, a i da smo još uvijek jedna patrijarhalna zajednica gdje sve ide kako kaže glava kuće, bez obzira na sposobnosti. Također, kako je već rečeno, zakonska forma je izvrsna, ali sve u praski ide dosta sporo. Jednostavno cijeli sustav je trom.

To je problem koji najviše osjećaju žene koje žele razvod, žele završiti priču s nasilnikom, ali zbog sporosti sudova imamo jedan primjer gdje žena više od godinu dana nije ostvarila razvod. Za ženu, žrtvu nasilja, vrlo mukotrpan postupak, upozorava Markulin Ježina.

– Ponekad ni same žene nisu svjesne koliko daleko i duboko može ići to nasilje. Psihičko, ekonomsko, fizičko, kako god hoćete. Zato kažem, još smo u patrijarhalnom društvu, a žene su podcijenjene u svakom mogućem obliku. Onda se dogodi da djeca te patrijarhalne obrasce i odnose vuku iz svoje primane obitelji.

Zato je prevencija nužna da dobijemo mlade ljude koji će znati da smo mi ravnopravni, da nema razlike između muškarca i žene, kazala je Markulin Ježina koju smo upitali jesu li imali iskustva s muškarcima koji su bili žrtve nasilja.

»Žena ga tukla«

– Proteklih godina smo imali do pet ili šest muškaraca godišnje koji su se javljali s problemom nasilja. Ista stvar, kao i s druge strane. Muškarci koji su se nama obraćali, većinom su se javljali s problemima susreta i druženja s djecom, zbog toga što majka manipulira djecu i ne želi mu dati da ih vidi.

Te muškarce primimo u savjetovalište, većinom su to muškarci koji su bili zlostavljani verbalno, psihički, ekonomski, a jedan je bio čak fizički zlostavljan. Žena ga je tukla i to je žalosno, isto kao što je žalosno kad muškarci zlostavljaju žene, kazala je Markulin Ježina.

Bilo kojoj osobi koja proživljava nasilje, iz udruge poručuju da im se jave, da razgovaraju i pronađu način na koji će prijaviti nasilje i krenuti u postupak.

– Naravno, postupak je takav da se Centru za socijalnu skrb i policiji prijavi nasilje i nakon toga kreću razgovori s inspektorima, savjetnicima i napravi se procjena ima li osoba pravo na boravak u skloništu, a onda institucije odlučuju je li joj potreban ili ne.

U svakom slučaju, osoba koja ima potrebu i smatra da je ugrožena, najbolje da se obrati i Centru i policiji jer su to jedine dvije institucije koje su u ingerenciji da im pomognu baš u tom najgorem trenutku, kazala je Markulin Ježina.