Sestra Vilma u povodu dolaska sestara milosrdnica u Zadar: 'Izlazimo među ljude čineći dobro...'

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog svoje djelovanje u Hrvatskoj započinje 5. rujna 1845. godine, kada je na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika iz austrijskog Tirola stiglo u Zagreb šest sestara, da bi kao učiteljice preuzele rad u zagrebačkim katoličkim školama i kao bolničarke u bolnicama koje se planiralo osnovati. Pomoć pri radu, osim u zagrebačkoj, bila je potrebna i u zadarskoj bolnici pa su tako 1874. godine u Zadar stigle prve sestre milosrdnice. Povodom ove velike obljetnice 150 godina djelovanja, 7. rujna će se znanstvenim skupom i misnim slavljem u katedrali sv. Stošije, podsjetiti na dolazak sestara milosrdnica u Zadar koje su svoje talente i sposobnosti, između ostaloga, stavile i u službu zdravstvenog sustava u Zadru, i tako služeći ljudima i cijelom društvu.

Samostan sestara milosrdnica sv. Vinko Paulski, a koji se nalazi u istoimenoj ulici lijepo je uklopljen u okoliš i ne ističe se previše tako da neki pored njega prolaze ni ne sluteći da se iza ograde nalazi mjesto mira i molitve. Doduše, njihovu prisutnost nerijetko odaju prizori časnih sestara u šetnji, koje se na ulici susreću s ljudima, baš kako je zagovarao sv. Vinko. O radu sestara milosrdnica i samim počecima djelovanja u Zadru, razgovarali smo s časnom sestrom Vilmom Šurjak, koja nam je širom otvorila vrata samostana.

Dolazak u bolnicu

– U našem arhivu postoje zapisi kako je Zemaljski odbor Dalmacije tražio od centrale u Zagrebu, časne sestre za rad u Zadru. Bolnica je bila tamo u gradu, desno od ulaza gdje i danas stoji spomen-ploča. Brzo su im uslišili želju tako da je za par mjeseci, točnije 1. rujna, u Zadar došlo 12 sestara koje su započele s radom. Imale su dva pomoćna bolničara i dvije servirke, uz tri liječnika. Ta suradnja je išla jako dobro, a ubrzo se pokazalo da je taj prostor postao premali tako da se počela graditi nova bolnica na sadašnjem mjestu. S vremenom se povećavao i broj sestara, preselile su se u novu bolnicu i preuzele su čak i gospodarstvo. Bolnica je imala vrt i životinje, tako da su one hranile i bolesnike i sve potrebite. Jedan dio sestara je bio u bolnici, kao jedine školovane medicinske sestre, a drugi dio se brinuo za gospodarstvo. Sestre su u bolnici imale stan, kapelicu, sve u prostorijama sadašnje uprave bolnice na katu. Jako lijepo su djelovale do trenutka kada Zadar Rapalskim ugovorom pripada Italiji.

Svi liječnici su otišli iz bolnice, a sestre su ostale još do 1924. godine. Onda su i one morale otići, ne zato što nisu bile dobre i vrijedne, dapače, imamo pisane pohvale Talijana koji su ih hvalili. Međutim, bile su strankinje u svom gradu pa nisu smjele raditi. U trenutku kad su odlazile bilo ih je trideset, ali imale su ovdje i sjemenište i zadarsku ubožnicu pa su sve do 1929. godine bile na ovim prostorima. Nakon toga slijedi pauza, ali bile su jedno vrijeme i u Sv. Filipu Jakovu gdje je bio dom za djecu, a od 1934. su bile i u Benkovcu koji je pripadao Šibeniku, ne Italiji. Godine 1949. vraćaju se u Samostan sv. Frane, ispričala nam je časna sestra Vilma dodavši da su prve sestre koje su doselile u Zadar nastanile bolnicu, dok su neke bile u podstanarstvu.

Prva kuća, koju su sestre kupile nalazila se u Ugljanskoj ulici, a onda nakon toga, 1965. godine za njih je izgrađena kuća u kojoj su i sad smještene. Kroz sve ovo vrijeme, u samostanu uvijek ima oko dvadesetak sestara. Najmanje je bilo 18, a najviše 28 sestara koje su smještene u trideset soba na katu, dok su u prizemlju dnevne prostorije, kuhinja i kapelica i vrt u cvijeću.

Časna sestra Vilma Šurjak

Vrtić »Blagovijest«

Mnogima je ovaj samostan dio svakodnevice, s obzirom na to da je u sklopu samostana i Dječji vrtić Blagovijest koji djeluje već dugi niz godina.

– U ono doba, bio je tu i vrtić koji nije bio legalan. Vrtić nije bio ciljano osnovan, nego su roditelji samo počeli dovoditi djecu pokojnoj sestri Kimeri koja ih je čuvala. Ljudi nisu znali gdje će s djecom, pa eto kod nas. Godine 1993. smo onda postali legalni i u dvorištu sagradili vrtić. Od ove godine, administrativno ovaj vrtić više nije naš, već smo ga iznajmili drugim privatnim vrtićima. Ovdje smo mi sestre sada sve u mirovini, sve smo starije pa nam dobro dođe malo dječje igre, kroz smijeh nam je kazala sestra Vilma koja nam je i potvrdila kako opada broj osoba koje idu za ovim pozivom.

– Opada broj svugdje u svijetu, ali to ništa ne znači. Isus je započeo s njih dvanaest pa vidite što je napravio. Nas je u početku i ovdje u Zadru bilo 12, a sad nas je barem duplo. U našem djelovanju, bitno nam je da djelujemo u duhu sv. Vinka, u radu s bolesnicima, djecom, siromasima. Mi imamo svoj dnevni red, a najviše boga molimo, što je možda i najvažnije. Mi nismo klauzurni red, nama je u duhu naše karizme izaći na ulice. Nama je sv. Vinko rekao da su ulice naši samostanski hodnici, da trebamo izaći među ljude i raditi dobro. U ovom času nije ni bitan više taj broj, uvijek je kroz povijest bilo oscilacija. Nas je sada manje, manje se djece rađa, društvo nam je sve starije, a mladi odlaze vani, objasnila nam je sestra Vilma dodavši kako mladi ipak pokazuju interes za sudjelovanje, za radionice i humanitarne akcije pred blagdane.

Sestru Vilmu smo upitali kako se netko odluči za određen red, u koji će se uključiti i u njemu provesti život.

– Danas svi pretražuju informacije na internetu. Mi imamo isto svoju stranicu, ali puno manje je to radi interneta, više je radi susreta. Najvažniji su susreti, možemo bilo što čitati, ali susret ne može ništa nadomjestitI. To vam je kao i susret s Bogom, dok ga ne sretnem ja osobno, ništa mi ne znače tuđe riječi, kazala je sestra Vilma koja je relativno rano osjetila Božji poziv i već nakon osmog razreda pošla u samostan. Osim službe u ovom redu, časna sestra Vilma radila je 42 godine u bolnici kao laboratorijska inženjerka.

FOTO: MISLAV KLANAC

Molitva u 6.30

– Nama dan započinje jutarnjom molitvom, a nakon toga izlazimo vani jer uvijek nekoga sretnemo, popričamo s ljudima kojima treba pomoć, kazala nam je sestra Vilma i povela nas u kapelicu gdje se sastaju u 6.30 na molitvi, u 7 na misi i meditaciji poslije mise. U podne se moli srednji čas, krunica božjem milosrđu i opet u 6 popodne susreću se na večernjoj, na molitvi krunice. Tri puta na dan se okupljaju u kapelici i mole, a druge aktivnosti ovise o potrebi i kako kaže sestra Vilma »molimo o svom trošku« misleći na samostalne molitve.

Za vrijeme našeg boravka u samostanu, bilo je poprilično živo i u znaku priprema za proslavu. Zajednička molitva u rano jutro je bila gotova, pa se već pripremao ručak, a neke su se sestre vraćale iz jutarnje šetnje, susreta s ljudima. Najstarija je u samostanu časna sestra Antica koja je ove godine proslavila 100 godina, a najmlađa časna sestra Gracija ima 57 godina. Nju smo i susreli u kuhinji gdje je pripremala fin ljetni đuveč i ponudila nas prefinim domaćim kiflicama s pekmezom.

Sestra Gracija bit će zaslužna i za subotnji jelovnik prilikom slavlja ove značajne obljetnice. Prolazeći hodnicima, nismo mogli ne zamijetiti slike i kipove sv. Vinka Paulskog, ali i njegove suradnice sv. Lujze. Na putu do dvorišta vrtića, na vratima su bili prekrasni vitraji akademske umjetnice, časne sestre Zdravke Milić, koji su prikazivali Gospu, čudotvornu medaljicu, logo njihove splitske provincije i grb sv. Vinka. U unutarnjem dvorištu samostana, prostor je u potpunosti prilagođen djeci koja pohađaju vrtić, tako da je lijepo uređen s toboganom i ljuljačkom, a za potpunu sigurnost i obložen u tartanu.

U vanjskom dijelu dvorišta, dvije časne, sestru Stjepanku i sestru Anku zatekli smo u problemu, točnije rješavanju problema s roletom koja je zapela visoko gore. Nakon koje pošalice o mladima i starima, jedva su pristale da im kolega popravi roletu i odnese skale…

FOTO: MISLAV KLANAC

Program kolokvija

Povodom 150. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Zadar (1874. – 2024.), u subotu, 7. rujna, održava se Znanstveni kolokvij u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa Zmajević u Zadru s početkom u 9 sati.

Na kolokviju sudjeluju predavači: s. M. Andrijana Mirčeta, provincijalna poglavarica, pozdravni govor; s. M. Gracijana Gracin: »Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga s Kućom maticom u Zagrebu i njezina karizma«; prof. dr. don Zdenko Dundović: »Društvene i crkvene prilike u Zadru u drugoj polovici 19. stoljeća«; s. M. Blaga Bunčuga: »Dolazak sestara milosrdnica u Zadar i njihovo djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji« te prigodni govori. Završnu riječ će uputiti s. M. Jelena Ikić, vrhovna poglavarica.

Kolokvij će početi pjesmama koje će izvesti s. M. Cecilija Bašić: »Zov milosrdne ljubavi« (V. Šurjak) i Zbor sestara milosrdnica: »Sto pedeset ljeta« (V. Šurjak – Š. Marović).

U 12 sati, svečano zahvalno misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Događaj organiziraju Provincija Navještenja Gospodinova – Split i Samostan sv. Vinka Zadar.

FOTO: MISLAV KLANAC