Četvrtak, 5. rujna 2024

Weather icon

Vrijeme danas

22 C°

VELEBIT

JEDINSTVEN OBIČAJ Mirila su kameni podsjetnik na težak život starih stočara

Autor: Nina Vigan

03.09.2024. 15:48
JEDINSTVEN OBIČAJ Mirila su kameni podsjetnik na težak život starih stočara

Foto: ANDREJ BRAŠNJIĆ



Život na Velebitu oduvijek je bio život vezan s prirodom, a stočarski način života određivao je svakodnevicu. Velebitski čovjek oduvijek se, ovisno o godišnjem dobu, kretao sa svojim blagom u potrazi za bogatom ispašom, od mora do najviših planinskih vrhova. Život na dvije lokacije oblikovao je i krajolik u kojem su obitavali, tako da su na vrhovima planine nicali »stanovi« u kojima se čuvalo »blago«, muzlo mlijeko i stvarao sir, sve do početka zime kad su se stočari vraćali u toplije krajeve uz more. Uz planinske puteve, kao kameni podsjetnik na težak život i vjerovanja starih stočara Velebita, gradila su se mirila. Specifična je to pojava duhovne i materijalne kulture, spomenici pogrebnim običajima na kojima su duše pokojnika nalazile mir.


Zaštićena baština


Naime, kako su stočari svoje pokojne, koji su preminuli u planinskim zaseocima, prenosili do groblja koja su se nalazila u priobalju, tako su se na određenim lokacijama zaustavljali i tijelo spuštali na posebno mjesto. Na tom se mjestu gradilo mirilo. Mirila se sastoje od uzglavnog i uznožnog kamena s popločenjem između njih. Položeni se mrtvac »izmjerio« po dužini tijela i mjera bi se »zabilježila« s dvije kamene ploče, a vjerovalo se kako se tad istovremeno duša odvajala od tijela i vezivala uz kamenu miru. Ritual je trajao petnaestak minuta, nakon čega bi pogrebna povorka produžila prema groblju na moru gdje se tijelo pokapalo. Groblje kao takvo gubilo je na važnosti i nije se obilazilo do sljedećeg ukopa, dok je mirilo postalo sveto mjesto na kojem je uklesan pokojnikov znak, simbol ili inicijali.


Ovaj jedinstven običaj bio nam je dovoljan povod da ga obiđemo i razgovaramo s direktoricom Turističke zajednice Općine Starigrad, Marjanom Marasović, koja nas je povela na lokaciju s koje je počela priča očuvanja i prezentacije ovog vrijednog kulturnog dobra. Marasović nam je objasnila kako izgradnja mirila prestaje 60-ih godina prošlog stoljeća kada se stanovništvo iz velebitskih zaseoka seli na obalu, okreće turizmu i napušta težak i oskudan život stočara nomada. To nam je govorila upravo u trenucima kada smo se automobilom penjali uskom vijugavom cesticom do jednog od danas rijetko naseljenih zaseoka, do Ljubotića gdje smo posjetili jedan od ukupno deset lokaliteta mirila koji se nalaze na širem području oko zaseoka Ljubotić.




– Cijela priča oko očuvanja i obnove započela je baš na tom lokalitetu, gdje živi i naš Šime Gazić koji je uz Lepu Petri, a koja je radila u Konzervatorskom odjelu u Zadru, puno govorio o mirilima. Ovdje ih nekako ima najviše, zato što se tu nije toliko gradilo. Sačuvana su bolje tu gore u planini, a sveukupno na području Općine Starigrad imamo dvadesetak očuvanih lokaliteta. S ciljem očuvanja i kulturno-turističke valorizacije baštine, mi smo samostalno započeli sa sanacijom prvog lokaliteta nakon čega smo nastavili uz potporu Ministarstva kulture RH. Neki lokaliteti su bili posve zapušteni i gotovo nevidljivi u okolišu, uzglavnice prevrnute, mirila prekrivena nanosima zemlje i niskim raslinjem. Paralelno smo radili na interpretaciji i prezentaciji pa smo tijekom godina oblikovali dvije pješačke poučne staze (Ljubotić i Starigrad), izradili turističku kartu, izdali monografiju, uspostavili virtualni muzej, u suradnji s JU NP Paklenica i Galerijom Klovićevi dvori postavili izložbu »Mirila u suvremenoj interpretaciji znanstvenika i umjetnika« u etno-kući Marasović. Godine 2011. TZO Starigrad je dobila priznanje Zadarskog lista i TZŽ Zadarske za projekt Mirila kao najbolju turističku ponudu ili zanimljivost. U cjelokupnom procesu veoma je važna bila uloga prof. Mirjane Trošelj koja je iznimno puno vremena i truda posvetila istraživanju i proučavanju mirila na Velebitu. Također smo surađivali s akademskim slikarom Josipom Zankijem kojemu su mirila i Velebit bili česta inspiracija u umjetničkom radu. Usporedno s time, pomalo su se senzibilizirali i stanovnici i shvatili njihovu vrijednost, kazala je Marasović dodavši da je običaj izgradnje mirila postao zaštićena nematerijalna kulturna baština RH.


FOTO: ANDREJ BRAŠNJIĆ


Doza mističnosti


O vrijednosti ovog spomenika u tom segmentu kulturno-turističke ponude govori i interes mnogih koji u Turističku zajednicu dolaze po informacije o lokalitetima. Namjera TZO Starigrad bila je sačuvati mirila od propadanja i zaborava te stvaranjem jedinstvenog kulturno-turističkog proizvoda oplemeniti turističku ponudu podvelebitskog kraja. Marasović smatra da su u tome uspjeli kao i da je ostalo još prostora za istraživanja, zaštitu i razvoj s obzirom na neodgovorena pitanja vezana uz ovaj jedinstveni običaj.


– Zadovoljni smo zato što se u početku to nije smatralo vrijednim ulaganja vremena i sredstava. Nije se ni govorilo puno o tome, ali kako smo krenuli s aktivnostima tako je i interes javnosti porastao. Ljudi su shvatili vrijednost ove pojave. A kako je to sve na terenu, na planini, ljudi su nam znali doći reći o nekim lokalitetima, o potrebi da se uredi i očisti. Priča o ovom običaju je ljudima zanimljiva, a ima i dozu mističnosti s obzirom na tumačenja o vjerovanjima da su mirila počivališta duša, istaknula je Marasović dok smo hodali prema lokalitetu, uz vrijesak i kadulju, bilje koje raste na putevima kojima se nekad davno svakodnevno gazilo.


Marasović nam je također kazala kako se ovaj običaj izvodio, barem prema informacijama koje imaju, od 17. do 20. stoljeća. Mirjana Trošelj u svojim je istraživanjima zapisala kako je ovaj posmrtni običaj vezan uz zagrobni život duše koja luta, a mirilo je zadržava u svojim granicama odakle će lakše poletjeti na drugi svijet. Također, kad se bude vraćala, vratit će se na mirilo ne ometajući žive. Prepoznat će ga po svojoj mjeri i šarama na uzglavnoj kamenoj ploči.


Marjana Marasović


Simbolika


– Na svaki od lokaliteta nedavno je postavljena i ploča koja sadrži naziv lokaliteta te roda kojemu pripadaju. Ovdje smo na lokalitetu gdje su zapisani rodovi Trošelja i Sjauša. Na samim uzglavljima vidljivi su simboli, datacije i inicijali pokojnika. Najviše se susreće urezan oblik križa, a na nekim je napisano »boga pomilova« (bog ga pomilovao). Na mirilima na starigradskom području više je simbola, a manje natpisa. Osim križa u različitim varijantama, čest je i simbol solarnog kruga. Između ostalog, vjerovalo se da je to posljednji pozdrav pokojnika sa suncem. O toj bi se simbolici dalo dodatno istraživati jer neki simboli nisu protumačeni, istraženi u potpunosti. Puno je tu tumačenja, različitih viđenja i neodgovorenih pitanja. U svakom slučaju, za vrijeme samog rituala stavljao se kamen do glave, kamen do nogu pa bi se nakon samog pogreba na groblju, nakon nekog vremena vraćali na mirilo i ako su si mogli priuštiti obradu kamena, obrađivali su uzglavne ploče i polagali dodatne ploče između uzglavne i podložnog kamena. Vjerovalo se da duša tu nalazi svoj mir. Sama riječ mirila tumači se na dva načina. S jedne strane označava mir koji je duša pronašla, a s druge strane to je »mira« – mjera pokojnikova tijela, kazala nam je Marasović, a mi smo našli malena i velika mirila, što je znak, točnije podsjetnik na vremena kada se i rađalo i umiralo puno više djece.


Neka mirila su obrađena, a neka neobrađena. Na jednom od mirila vidjeli smo uklesanu 1898. godinu, 1882. godinu, imena pokojnika i druge natpise. Kako smo se kretali sredinom puta, uz mirila, tako nam je pogled lutao po okolišu i otkrivao u daljini još uzglavlja, koja se u ovom sivom krajoliku teško i uoče. Marasović nam je kazala kako nije neuobičajeno da prođete kraj mirila, a da ga ne uočite jer se lokaliteti nisu nikada ograđivali već su bivali uklopljeni u okoliš. Održavaju se koliko je moguće, ručno radi prirode samog spomenika, a kako se nalaze u prirodi i dalje su izloženi vremenskim prilikama i vegetaciji. Obišli smo i jedan od lokaliteta u Starigradu do kojega se dolazi cestom kroz mjesto, kako se kaže ubrdo, a nakon što smo se zaustavili na brdu iznad Starigrada oduševili smo se pogledom na Podvelebitski kanal.


POVIJESNI RITUAL


Kako su stočari svoje pokojne prenosili do groblja, tako su se na određenim lokacijama zaustavljali i tijelo spuštali na posebno mjesto. Na tom se mjestu gradilo mirilo. Položeni se mrtvac »izmjerio« po dužini tijela i mjera bi se »zabilježila« s dvije kamene ploče, a vjerovalo se kako se tad istovremeno duša odvajala od tijela i vezivala uz kamenu miru. Ritual je trajao petnaestak minuta, nakon čega bi pogrebna povorka produžila prema groblju na moru gdje se tijelo pokapalo