Bili smo na satu vožnje s autoškolom. Evo koje greške na cesti Zadrani rade najčešće

Koliko ste puta u vožnji viknuli drugim sudionicima »tko ti dade vozačku« uz popratni arsenal psovki, dio našeg dalmatinskog folklora? Koliko su vam puta trubili što čekate na pješačkom kako biste se uvjerili da će se vozilo zaustaviti? Koliko su vam puta trubili jer ste zakoračili na pješački prijelaz? Čini li vam se da svi očekuju da, dok prelazite cestu, odjednom postanete Usain Bolt, pa čak i ako ste na štakama?

Jeste li primijetili da kao biciklisti smetate vozačima na kolniku, ali i na nogostupu pješacima? Koliko ste čekali na cesti jer je netko odlučio stati posred trake, upaliti sva četiri, viknuti »samo ću sekund’«, pa onda kupovati namirnice za ljetovanje koje obuhvaća članove obitelji sve do trećeg koljena?

Jesu li Vam društvene mreže pune fotografija neodgovornih vozača, »bahatog« parkiranja i sličnih prometnih dogodovština?

I nama isto! Stoga smo, kako bismo dokučili fenomen vozačke (ne)kulture u Zadru, proveli jedan sat u autoškoli, provozali se gradom razgovarajući s Božom Brkićem, instruktorom i vlasnikom autoškole City Zadar, iza kojeg je već 20 godina iskustva.

Nervoza zbog gužve

Brkić smatra da su zadarski vozači više-manji dobri, samo ljeti, kada ugrije i kada krenu gužve, postaju malo nervozni.
Da bismo skenirali situaciju, krećemo od Tesline, stižemo vrlo brzo do, prema Brkićevoj procjeni, najopasnijeg raskrižja u gradu, onoga između Ulice bana Jelačića i Tuđmanove.

– Stvar je u tome što nema posebnog skretanja, istovremeno morate paziti suprotnu stranu. Mislim da bi bilo bolje da je posebno odvojeno za one koji skreću, dakle da ide jedna strana, pa crveno na semaforu, pa ide druga strana.

Zeleno je sada i nama i ovima u suprotnoj traci, obično se zalete, ovo je velik pravac, a početniku, kao i strancu, često je teško procijeniti brzinu kojom nailazi vozilo iz suprotnog smjera, objašnjava Brkić dok se vozimo od Croatia banke do Kauflanda.

Na sljedećem križanju prestiže nas taksi! Da, na križanju! Dobro ste pročitali, njemu se žuri i on neće čekati autoškolu, on mora odraditi što više i zaraditi što više. Sjetimo se kako nam je Brkić rekao na početku da je formula i za dobrog instruktora i vozača ista – treba biti smiren, poštovati pravila i druge sudionike. Smirimo se i nastavimo…

– Neki budu baš ljubazni kad vide znak autoškole, propuste, pričekaju, ali to su iznimke. Mi vozimo po pravilima, poštujemo ograničenja, ljudi nemaju strpljenja.

Generalno, naš je najveći problem naš mentalitet, krenemo pet minuta prije na posao primjerice i onda kad naletimo na gužvu, jer promet je nepredvidiv, nastaje panika i nervoza. A da smo krenuli samo malo ranije, imali bismo strpljenja i sve bi prošlo glatko, objašnjava Brkić.

Pješaci na margini

Iz istog razloga, nastavlja ovaj simpatični instruktor, zadarski vozači obično ne staju na pješačke prijelaze.

– A uvijek nekamo kasne, ako stanu dvije sekunde na jedan pješački, pa dvije na drugi, njima se to čini kao ogromni gubitak vremena. Ne događa se da ne vide pješaka, nego ne žele stati, a to je naravno itekako opasno, pješak mora biti siguran, ističe Brkić i dodaje da su najveći problem sve prisutniji romobili.

– U Zadru je tek par raskrižja s iscrtanim biciklističkim stazama, u tom slučaju mogu preko tih staza, ali inače bi se oni i na romobilu i na biciklu trebali spustiti, gurajući bicikl ili romobil. Ali, nitko to ne radi, priča Brkić i napominje kako je pravilo takvo da biciklist, ako nema biciklističke staze, nije dužan voziti po nogostupu, koliko god to živciralo vozače.

Također, komentira kako su ceste u Zadru sve lošije, automobili sve pametniji, a kandidati sa sve slabijom motorikom što naravno utječe i na vožnju.

– Kada sam počeo raditi ovaj posao, prije 20 godina, bilo je puno manje automobila, odnosno puno manje prometa. Bilo je lakše nekoga naučiti voziti i jer su prije djeca i mladi provodili vrijeme na igralištima, a ne na mobitelima kao danas, stoga su imali razvijeniju motoriku.

Npr. kada dođe neki sportaš, razvijene motorike, on pohvata sve u 15 – 20 sati. Naravno, svi će naučiti, ali proces zna potrajati dulje.

Većina mojih polaznika, njih oko 90 posto, vozački ispit položi iz prve, ostali iz druge, a razlog je taj što im ne sugeriram da izlaze na ispit dok ne procijenim da su spremni, smatram da bi im to bio bespotrebni trošak i stres, bolje je uzeti još nekoliko sati i postati sigurniji, kazuje Brkić.

Problematična Tuđmanova

Poligon se brzo nauči, a najčešće se na ispitu pada zbog nekakve krive procjene što zna biti jako opasno, primjerice, kod prestrojavanja. Još je jedna česta pogreška, a to jest nezaustavljanje na znak stop. Kako nam objašnjava instruktor, kandidati se opuste, kad naiđu na takav znak, uspore, pogledaju nailazi li drugo vozilo, pa krenu, bez potpunog zaustavanja, a to je – čisti pad.

Dok razgovaramo o iskustvima, nailazimo na raskrižje na kojem žena žonglira dok automobili čekaju na semaforu, nastojeći zaraditi koji cent pokazujući svoje umijeće. Iako Brkić kaže da to nije opasno jer se na raskrižjima vozi sporo, naši sugrađani i ne pokazuju pretjerano oduševljenje viđenim, radije provjere mobitel dok čekaju na zeleno svjetlo.

Nastavljamo dalje prema Tuđmanovoj, čestim predmetom rasprava zbog žute trake, predviđene za nepostojeći javni prijevoz, kojom se automobili ne bi smjeli voziti, ali ipak…

– A mislim da ovakvo što ima samo kod nas. Iako je za javni prijevoz, svi se automobili voze tom trakom. Doduše, nije ni meni najjasnije zašto je ta traka toliko duga, pretpostavljam da je morala biti osigurana jer je projekt napravljen sredstvima iz europskih fondova, pa su se ispoštovali europski standardi.

U europskim zemljama obično su tri trake, a jedna bude za javni prijevoz. Međutim, tu kod nas, u toj traci nikada nema autobusa, eventualno znaju stati kod Chipoteke, ali tamo imaju još jedno ugibalište, kazuje Brkić i dodaje kako je riječ o specifičnoj situaciji.

Gdje parkirat’?

A osim Tuđmanove, na društvenim mrežama su, bez obzira na dan, mjesec, sat i lokaciju, uvijek aktualni problemi oko parkinga.

– Jednostavno, nema dovoljno parkirnih mjesta, ljudi se snalaze na razne načine, a jedino je rješenje osigurati ih više, odgovara Brkić.

A ne smijemo izostaviti ni parkiranje nasred ceste, uz paljenje četiriju svjetala.

– Zanimljivo je to, kada upozoriš ljude, čude se, ne mogu shvatiti da ne smiju to napraviti niti na minutu, da ugrožavaju i koče promet, komentira instruktor i dodaje kako se često parkira i na nogostup, uz istu izliku – kratko ću.

Osim navike da krenemo prekasno, priznajmo, kada bismo mogli, najradije bismo ušli automobilom u trgovinu, problem je prošetati sto metara pješice.

– S obzirom na sve to, i na količinu prometa, po mom mišljenju čak i nema toliko prometnih nesreća koliko bi se očekivalo, naglašava Brkić.

Napomenimo na kraju kako za prometni nered stariji vozači obično krive – mlade.

– Iz moje perspektive, sva djeca, u bilo čemu, kada se opuste, misle da su »popili svu pamet svijeta«, a tako je i u prometu. Znaju i meni kandidati reći da sve znaju, pa im odgovorim da me slušaju, da će vidjeti da ne znaju, onda se spuste na zemlju, kroz smijeh priča Brkić.

Na kraju našeg sata i druženja potvrdili smo da je mišljenje da žene ne znaju voziti glupa predrasuda.

– Ja ne znam odkud to, sposobne su jednako kao i muškarci. Jedina je možda razlika to što je većina dečkiju iz okolnih sela vozila i prije autoškole, to je loše jer je lako moguće da su nešto krivo naučili, ali su opušteniji. S druge strane, žene su i kad polože opreznije, razmišljaju kuda će ići, gdje će se parkirati. To je jedina razlika, u sposobnosti su potpuno jednaki, zaključuje Brkić.