OTOK SREĆE U Neviđanima nemaju baš sve, ali imaju najbitnije: 'Tajna sve većeg nataliteta je...'

Foto: LUKA JELIČIĆ

Rano jutro, doduše nije pola šest kao u legendarnoj pjesmi Novih fosila, ali je dovoljno rano da uživamo u laganom povjetarcu i prihvatljivim temperaturama, na trajektu Biograd – Tkon, uz neizostavnu ćakulu na palubi.

– Novinari, što ima zanimljivo na našem otoku, upita stariji gospodin gledajući koleginu opremu.

– Djeca, odgovaramo sa smiješkom.

– Je, je, ima ih, Bogu hvala, ma nek ih bude još i više, naglasi naš simpatični suputnik.

A da nije riječ o tek okvirnoj procjeni, potvrđuje podatak da će uskoro u školske klupe u OŠ Vladimira Nazora u Neviđanima sjesti čak 19 prvašića, čime ovo škola i ovo mjesto prkose negativnim demografskim trendovima, posebno kada je riječ o otocima.

FOTO: LUKA JELIČIĆ

Klupa ispred dućana

Kako bismo provjerili što je to na otoku zaslužno za uspjeh, odlazimo u Neviđane, prvo ispred dućana, naravno, ipak je to epicentar svakog manjeg mjesta.

Dok unutra svira hit Mila Hrnića »Kome bi šumilo more moje sinje«, vani sjedi vesela i gostoljubiva ekipa.

– U našu školu idu djeca s cijelog otoka, osim iz Tkona, nisu to samo iz Neviđana, ali ima djece, ima, ima i kod nas u kući. A tajna sve većeg nataliteta je samo to što nam je lijepo, živimo lijepo, zdrav život, nama se nigdi ne žuri, evo, srela sam rođaka, sjeli smo i družimo se, kaže Marijana i dodaje da se također i doseljavaju mnoge obitelji zbog posla.

– Većina ljudi pokrene svoj posao, imamo puno brodara, ljudi se bave ribarstvom. Poljoprivrede više nema puno, ne sadi se na veliko, ali svatko ima dovoljno za svoje potrebe, na primjer nitko ne ide u dućan kupiti pomidore, imamo u vrtovima, kaže Marijana, dok Nediljka Škrokov koja ima 91 godinu napominje kako je prije bilo i više poljoprivrede, i više ribe, i više djece.

– Prije smo lovili ribu, bacali vrše, sad ne smijemo, a poljoprivredu više nema tko raditi. Nas je bilo u dvoru 12, tako je to tada bilo. Imam 91 godinu, skoro sam najstarija u selu, jedna je starija od mene tri mjeseca. A držim se, borim se jadna, na bilo ki način, kazuje Nediljka i dogovorimo se da se čuva, pa da dolazimo za njen stoti rođendan u Neviđane, na veliku proslavu.

S njima je i Đino, Marijanin rođak, zapravo, kako su nam rekli, svi su oni rod, a Đino je došao iz Kanade gdje živi.

– Zasad sam došao na odmor, ali još koja godina do penzije, pa se vraćam. Vraća se puno njih što su živjeli i radili vani, kaže Đino i naglašava da nigdje nije ljepše nego na Pašmanu.

Đino i Marijana

Mir i tišina

Suglasan je s tim i Jerko Jelenić koji je živio u Zadru i vikendom dolazio kod svojih na Pašman da bi se na koncu trajno preselio.

– Odsječen si od svijeta na otoku, ali to ima i prednosti i mana, ja sam cijeli život bio u Zadru, vikendom dolazio kod svojih na Pašman i jednostavno mi se uvuklo pod kožu. Igrom slučaja došao sam živjeti na otok, sad sam tu skoro 20 godina. Odvikao sam se gradskog ritma, buke i šušura. Imamo ovdje školu, vrtić, mi odrasli imamo poslove, tu smo, na svome, nekome možda to nije dosta, ali meni bolje od ovog mira i tišine ne treba, ističe Jerko.

Mir i tišinu na uskim uličicama, među kamenim kućama s lijepim, uglavnom plavim škurama, prekida tek dječji smijeh iz dvorišta i s plaže, pokoji romobil i razgovor susjeda.

Kao najveću prednost života u Neviđanima Joško Kučina, zvan Jole, ističe upravo – dobrotu ljudi i spremnost na međusobno pomaganje. Jole nam je najprije rekao da ne bi u novine jer će ga zezati u selu, ali kada smo se sreli treći put u samo pola sata, postao nam je poput najboljeg turističkog vodiča, dao nam je smjernice što gdje pogledati i ispričao o životu na otoku, iz prve ruke.

– Lijepo nam je u Neviđanima, najljepši su mi ljudi i mir. Ljudi ima svakakvih, raznih naravi, ali sve skupa, kad se zbroji, ovo je lijepa, mirna sredina. U nevolji će uvijek pomoći, tu nema dvojbe, možemo se osloniti jedni na druge, ističe Jole koji smatra da bi se vratilo još više ljudi kada bi imali bolje uvjete na život.

– Nemamo kanalizaciju, povezanost zimi nam je loša, onaj tko radi u Biogradu ustaje u pet da bi došao na posao u sedam i pol sati. Prođu deset minuta preko kanala, pa uru i pol čekaju da im se otvori mjesto gdje rade. Mladi odu na fakultete, ali neki se vraćaju, isto tako, mnogi se doseljavaju. Evo, sad sam bio na kavi s prijateljem koji se doselio iz Karlovca u Neviđane. Tu nam je puno Slovenaca, svi se družimo. Ljudi vole mir, otok je zelen, ljeti je dobro povezan s kopnom, nabraja Jole.

Nediljka Škrokov

Uskoro baby boom

U skladu s tim, više je i djece, a Jole nam govori da imaju školu s dvoranom, igralište, parkić kraj mora, dom na čijem je katu prostorija u kojoj se igra stolni tenis, ovih su dana imali turnir u piciginu, imat će 22. kolovoza turnir u gađanju praćkama, a zadnji je put na tom događanju bilo oko četiri, pet tisuća ljudi na seoskoj cisterni, imaju i KUD Nevijana…

– Ljudi su najvažniji, doduše sporo se vraćaju, treba nam radnih mjesta, ovako se moraju sami snalaziti. Ja sam sretan čovjek, imam četvero djece, tri sina i kćer, sva tri sina žele ostati tu, mi smo im usadili tu ljubav, naglašava.

No, nije sve idilično, u Neviđanima odavno nemaju liječnika, a i pošta im radi, kaže Jole, dvije ure dvaput tjedno.

Ipak, u sljedećih deset godina očekuju tzv. baby boom, mnogo je mladića na otoku pred ženidbu, pokrenuli su svoje poslove, ostali na otoku i za očekivati je da će uskoro zasnovati obitelji.

– Moj je otac uvijek govorio da nema sreće di dica ne plaču i di stari ne kašlju, zaključi naš simpatični vodič, a mi krenemo u obilazak.

U Neviđanima su lijepe plaže, kafići, restorani i čak tri crkve, Srce Isusuvo, Gospe od Zdravlja, Sv. Mihovil, a crkva Sv. Martin sad je porušena, zajedno s kućama napuštena je sredinom 17. st. zbog kuge.

Na koncu obiđemo i školu, razlog našeg dolaska, uređenu puno bolje nego u znatno većim gradovima.

Odlazimo, a trajekt opet nudi zanimljive anegdote; djevojčica pita mamu je li sutra, s obzirom da odlaze s otoka, jesen, a drugi dječak potiho govori svojoj mami…

– Mi živimo na otoku, nama je uvijek lijepo i nama je uvijek ljeto.