Ivana Kuljerić Bilić: Slijedio je sve te suvremene, eksperimentalne tijekove, ali nikad nije mogao pobjeći od sebe

Na svečanom otvorenju 64. Glazbenih večeri u Sv. Donatu zadarska publika dobila je priliku prisjetiti se velikog Silbljanina i zadarskog đaka, Igora Kuljerića, kroz izvedbu njegovog Pop koncerta za trubu i orkestar (Simfonijski orkestar HRT-a i solist Vedran Kocelj). Kuljerić je bio jedan od najznačajnijih i najsvestranijih domaćih suvremenih skladatelja. Autor je brojnih orkestralnih, koncertnih, komornih i klavirskih skladba, opera, baleta, zborova, vokalno-instrumentalnih djela i scenske glazbe.

Nije Kuljerić ostao zapamćen samo kao plodan skladatelj, već kao važan akter na hrvatskoj klasičnoj glazbenoj sceni, budući da je bio i dirigent, ali i direktor programa Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog te umjetnički direktor Dubrovačkih ljetnih igara.

Kao dirigent nastupao je i izvan domovine te imao ture po SAD-u, Rusiji, Njemačkoj, Italiji, Austriji i drugim inozemnim destinacijama. Svojim raznovrsnim opusom koji se kreće od eksperimentalnih skladbi u kojima odjekuje duh avangarde (Balade Petrice Kerempuha, Folk art) do otkrivanja osobnog glazbenog jezika koji obuhvaća tradicionalne elemente inspirirane hrvatskim glagoljaškim nasljeđem (Hrvatska misa, Hrvatski glagoljaški rekvijem) ostavio je neizbrisiv trag u novijoj povijesti domaće glazbe.

Danas, 18 godina nakon njegove smrti, Ivana Kuljerić Bilić, kći skladatelja i nova umjetnička direktorica Glazbenih večeri u Sv. Donatu, prisjetila se života i stvaralaštva svojeg oca koji se, kako nam kaže, u najranijim danima formirao upravo na širem zadarskom području.

– Tata je rođen 1938. Njegova obitelj je sa Silbe i po majci i po ocu. Majka mu je bila učiteljica, a otac je bio građevinski poduzetnik. Majka je po službi dobivala različite škole, tako da su se često selili. To je jedan od razloga zašto je on rođen u Šibeniku jer je majka u to vrijeme bila učiteljica na Murteru, a Šibenik je bio najbliže rodilište.

On je svoje primarno obrazovanje, i glazbeno i gimnazijsko, završio u Zadru, započela je Kuljerić Bilić dodavši kako je otac u Zadru imao svoj krug prijatelja i taj dio mladosti i djetinjstva ga je formirao.

Tu je imao i vezu s obitelji Dešpalj i književnikom Antom Stamaćem, Zvonkom Festinijem koji je poslije bio ravnatelj Kazališta lutaka u Zagrebu, dakle cijeli niz prijatelja iz kulturnog i intelektualnog kruga Zadra.

Kuća na Silbi

– Jako ga je zanimala i povijest, politika, književnost. Posebno ga je zanimala poezija. Prvo je upisao Filozofski fakultet, no visoko glazbeno školovanje nije bilo moguće u Zadru i on, stoga, na poticaj kolege Dešpalja odlazi u Zagreb i upisuje Akademiju, odnosno kompoziciju u klasi profesora Stjepana Šuleka, gdje je bio i Pavle Dešpalj i tu se formira kao skladatelj, premda je u gimnazijskim danima već počeo skladati neke jednostavnije skladbe, priča Kuljerić Bilić te nastavlja kako se skladatelj i po odlasku u Zagreb opetovano vraćao na rodnu grudu, zajedno s obitelji.

– Majka mu je nažalost, umrla rano kada je on bio mladić, a otac je ostao živjeti u Zadru. Nažalost, ni njega nisam upoznala jer je on umro taman prije nego što sam se ja rodila. Ipak, budući da je ostala mala kuća bake i djeda u centru Silbe koju su moji roditelji odlučili obnoviti, moje je cijelo djetinjstvo bilo vezano za građevinske radove.

Ta Silba je ostala kao nekakav pravac, neka crvena nit u široj obitelji. Svi smo tamo provodili jako puno vremena. Kupila se jedna drvena barka koju dan danas imamo. Otac je obožavao cijele dane provoditi na moru, na toj barci. Volio je ići na ribe i hvatati lignje. Sjećam se tog perioda djetinjstva koji je bio kao nekakav rajski period.

Otac je, naravno, komponirao. Tamo je bio klavir i puno se išlo na more, bavilo se radom na kući i oko kuće. Moram tu odati počast svojoj majci koja je u našoj obiteljskoj situaciji bila majstor. Tata nije uopće bio za to. On je bio zaista pravi umjetnik, s nekakvim popravcima oko kuće nije se snalazio.

Moja majka je usadila, kroz tu brigu oko kuće i okućnice i poticanje kontakta s cijelom širom obitelji na Silbi, odnos prema onome otkuda se poteklo. Neminovno smo odlazili i u Zadar. Kako se otac tu školovao, zadržao je kontakte iz mladosti. Nekakav taj širi zadarski pojas uvijek je bio dio mog djetinjstva, a dolazili smo i van sezone.

Kao nekakvo finale, moj otac je pokopan na Silbi, a majka i sestra sada žive na Silbi. Moja sestra je odlučila da ne podnosi Zagreb. Ona je biolog i bavi se prirodnom kozmetikom i očuvanjem autohtonih vrsta bilja. Lijepo nadopunjuje cijelu tu priču: majka i ja smo isto glazbenice i bavimo se umjetnosti, a ona nastoji očuvati prirodu na Silbi, prisjetila se naša sugovornica sretnih dana djetinjstva.

Otkrila nam je i kako je izgledalo odrastanje uz dvoje profesionalnih glazbenika, budući da je i njena majka Vanja glazbenica, prepričava kći majstora glazbe prisjećajući se i dalje života s ocem glazbenikom odajući kako je oduvijek svirao uz neku buku i viku, ali i kako mu to nije smetalo jer se znao isključiti.

Igor Kuljerić/OSOBNA ARHIVA

Moć koncentracije

– Moj otac je imao nevjerojatnu moć koncentracije. Prvo smo mi bili u jednoj maloj garsonijeri pa kasnije na Silbi i u stanu u Zagrebu, gdje nije bilo moguće da ima svoj izdvojen studio. Nikad nije bilo prostora u koji bi se zatvorio da ne bi bilo pristupa. Uvijek je paralelno skladao uz buku nas djece, uz kuhanje, ali bi se bi se kompletno isključio.

Znao bi nekad pjevati, a pjevao je grozno. Nikome od nas Bog nije dao lijep glas da možemo pjevati. Ipak, od djetinjstva ja sam slušala te zvukove, te krhotine melodija. Već sa sedam godina bila sam s roditeljima na turneji po Sovjetskom Savezu. Vrzmala sam se i po kazalištu jer je otac pisao puno skladbi za kazalište.

Vukli su me i na Dubrovačke ljetne igre. Stalno sam bila po nekakvim probama. Taj svijet profesionalnih glazbenika, glumaca i plesača bio je dio mog odrastanja. Nije moja prva želja bila da se profesionalno bavim glazbom, ali lutaš, lutaš i uvijek se nekako opet tome vraćaš.

Moja sestra je pobjegla od glazbe, ali mene je to uhvatilo i ostavilo dubok trag, govori naša sugovornica koja je, pod utjecajem krhotina očevih melodija, diplomirala na Muzičkoj akademiji, specijalizirajući se za perkusionizam.

Saznajemo da se, unatoč raznolikosti Kuljerićevog stvaralaštva, ipak mogu izdvojiti dvije glavne linije utjecaja koje su ga obilježile kao umjetnika.

– On je stvarao u 60-im godinama, to su bila vremena avangarde, ali je najprije izašao iz te jedne vrlo klasične škole profesora Šuleka koji je sve svoje studente sjajno naučio zanat. Tu se u njemu probudio jedan bunt, jedan otpor tradiciji, vrijeme je avangarde. Tako je odlazio i u elektronički studio u Milanu, u RAI.

Slijedio je sve te suvremene, jako eksperimentalne tijekove, ali nije mogao pobjeći od sebe. U jednom trenutku su mu čak predlagali da ostane živjeti i raditi u Italiji, ali bio je vezan za svoje podneblje i odlučio se vratiti. Tu su se počeli javljati, čak i u ranim skladbama koje su koketirali s avangardom, ti odjeci tradicije što će poslije prerasti u taj dio vezan za glagoljaštvo.

Jedna važna crta u njegovom skladanju bilo je sve ono povezano s tekstom. Kako je volio poeziju, to ga je inspiriralo. Pisao je i opere, vokalna glazba mu je bila jako važna. Možda su sve to bili odjeci onoga što je čuo kao mali na misi jer se u tom otočnom podneblju zadržalo održavanje mise na starohrvatskom.

To ga je jako obilježilo, provlače se tu i narodne pjesme koje je čuo na Silbi. Rekla bih da je taj dio tradicije i inspiriranost riječima jedan jako bitan dio njegovog opusa, govori skladateljeva kći koja je kao umjetnička direktorica festivala Kuljerića vratila na zadarsku pozornicu, ovog puta u malo neuobičajenijem izdanju. Odlučila je predstaviti jedan suvremeniji komad čija je izvedba nedavno osvojila prestižnu nagradu Porin.

Mozart i Kuljerić

– Meni je važno da kao festival pratimo recentnu produkciju u smislu autorstva, ali i suvremenu izdavačku produkciju, bilo da su to note ili CD-i. Ja sam svakako htjela Kuljerića uvrstiti na jedan od koncerata u tijeku svog mandata jer se njega, bez obzira na to što smo mi rodno vezani, ne može preskočiti kao dio zadarskog kulturnog kruga.

To se dogodilo baš sada jer je upravo Pop koncert projekt simfonijskog orkestra HRT-a i njihovog solo trubača izašao na CD-u i dobio Porina. Svježe su to snimili, sad su u najboljoj formi da to izvedu i imaju izvrsnog interpreta. K tome, ono što mi je bilo zanimljivo je da se u Zadru izvodilo puno njegovih zborskih skladbi, kako je i puno toga napisao za zbor Zoranić.

To su sve bile vokalne skladbe koje su imale neku povijesnu ili morsku tematiku. Međutim, on je uvijek bio jako otvoren prema novim stilovima. Pisao je aranžmane za Prljavo kazalište i Josipu Lisac i napravio obrade njihovih pjesama.

Htjela sam pokazati u Zadru taj njegov dio jer mnogi ljudi u Zadru nisu još vidjeli to njegovo lice, podijelila je Ivana koja je uz Kuljerića, u Zadru u istoj večeri priredila i izvedbe Mozarta, povukavši paralele sa svojim ocem.

– Prva ideja za program bila je Kuljerić, a budući da je ovaj koncert napisan za jedan manji sastav, logično je bilo da potražim djela koja su isto pisana za taj sastav. Mozart i Haydn su klasika na kojoj se sve gradi, ali bila mi je zanimljiva i osobnost Mozarta kao skladatelja, čovjeka koji je isto bio vrlo nekonvencionalan, kao i moj otac u privatnom životu.

Mozart je bio čovjek koji je volio život i koji je isto pisao za različite sastave i koji je čak svoje operne melodije sam aranžirao za nekakve ulične sastave. Isto je bio jedan praktičan čovjek vezan uz život. Premda stilski te skladbe nemaju direktnu vezu, kroz osobnosti skladatelja definitivno ta veza postoji.

I kako je ljeto, na otvorenom smo, i kada odajemo počast skladateljima kojih više nema, nisam htjela da to bude nešto tužno, već da se slavi život, naglasila je umjetnička direktorica koju smo upitali koliko je činjenica da je i njen otac bio umjetnički direktor u nekoliko navrata nju potaknula da preuzme ovu funkciju u Zadru.

– U dubini duše sigurno je bio skladatelj, ali od ovog drugog nije mogao pobjeći. Jako je volio dirigirati i jako je volio povijest, politiku, studije ljudskih odnosa. Kada bih rekla da je ovo bilo neko nužno zlo da se lati upravljačkih funkcija, lagala bih. To ga je sve zanimalo i bez svega toga ga ne bih mogla zamisliti.

U mom domu jako puno se razgovaralo o trenutnom kulturnom momentu. Nama su kući dolazili i režiseri i pisci i slikari, na Silbi je bilo jako puno umjetnika. Puno se razgovaralo, ne samo o umjetnosti ili kako brusiti škure (to je bila česta tema), nego i o trenutnim uvjetima za glazbenike. Meni je bilo zanimljivo slušati razgovore odraslih.

Nisam o tome toliko razmišljala koliko su njegove upravljačke funkcije inspirirale mene da danas ovo radim, ali sigurno da da.

Vrlo rano sam radila i kao zamjenik direktora opera i tu sam vidjela što znači produkcija, kaže Ivana i dodaje kako je njen otac pravi izbor za ovogodišnji program, budući da je i dalje, godinama nakon smrti, aktualan, a podijelila je i osobne favorite njegovog bogatog opusa.

Igor Kuljerić/OSOBNA ARHIVA

Najdraže skladbe

– Budući da je bio toliko u praksi, bilo mu je bitno da ta glazba komunicira. On je skladao i bio u kontaktu s izvođačima. Puno puta su baš izvođači željeli da on nešto napiše za njih i to je najljepše. Izvođači su ti koji žele svirati određenog skladatelja i žele ga svirati i danas, što onaj spomenuti Porin dokazuje.

Bitna je i komunikacija s publikom. Danas je taj trenutak kada smo kao kula babilonska: sto stilova, sto jezika, sto načina života pa njegov postmodernistički kolaž dobro funkcionira i danas.

Ima puno skladbi koje su mi strašno drage, ali izdvojila bih tri. Prva je Koncert za marimbu ili Concerto for Ivana koji je napisan za mene.

Ja sam ga gnjavila da mi napiše koncert i to je bio obiteljski dug prema meni, ali smatram da je taj koncert prekrasno uspio i pokazao njegovu instrumentacijsku raskoš i otvorenost za nove instrumente i stilove te njegov istančan instinktivan osjećaj za glazbu, na kojem god se instrumentu svira.

Druga skladba je Koralna predigra. To je jedna prekrasna skladba u kojoj se sljubljuju to njegovo avangardističko nasljeđe i ovaj prijelaz gdje on osluškuje korijene koje je prije stavljao pod tepih. To je jedna moćna skladba u kojoj se čuju odjeci i jednog i drugog svijeta.

Tu je i jedna mala skladba, zborska, Galiotova pesan, na stihove Vladimira Nazora koja u sebi ima ikavski dijalekt i koja završava jednom prekrasnom uspavankom koju pjevaju solo ženski glasovi, a svaki počinje u drugo vrijeme, kao jedan san ili fantazmagorija.

Jako je umilno i jako duboko i svaki put mi dođu suze kad taj kraj slušam. Prođe mi kroz glavu cijeli njegov život: i to što je rano ostao bez majke i te galeote vezane za otočni život, baš duboko proživljavam ovu skladbu, otvorila nam je naša sugovornica malen prozorčić svog osobnog života i pružila uvid u vlastiti emotivni doživljaj očevog rada.

Priznaje nam kako je svjesna toga da se u vremenu prezasićenosti informacijama velikih ljudi, uključujući i Kuljerića, sve teže sjećamo.

Sjećanje na glazbenika

Kako bi očuvala sjećanje na nasljeđe svog oca, Ivana je pokrenula web-stranicu www.igorkuljeric.com na engleskom jeziku, a planira se i njeno prevođenje na hrvatski. Radi se o platformi, ili kako ona slikovito kaže, vitrini, gdje se mogu pronaći informacije o Kuljeriću i njegovom radu, poslušati dijelovi skladbi, naučiti više o njegovom životu ili preuzeti notni zapisi.

– Danas je vrijeme brzog zaborava jer nas zasipaju informacijama u svakom smislu, novim informacijama, novim podražajima i novom glazbom. Sve je postalo kratkog vijeka i pamćenje se skratilo. Što se tiče svih skladatelja i svih umjetnika, ono što nisam nikad voljela su obljetnice, koje su potrebne jer se kroz njih sjećamo, ali ne bih željela da se sjećamo vrijednih ljudi samo za obljetnice.

Bilo bi bitno da ih se sjećamo cijelo vrijeme i da to ne bude jedini razlog zbog kojih programiramo određene skladatelje. Tu ne govorim samo o svom ocu, nego i o širem kontekstu. Naravno da bih voljela da bude više zastupljen, ali svjesna sam da je nemoguće danas naći taj nekakav balans i oduprijeti se tom tempu. Ja ću pokušati pridonijeti koliko mogu da nam sjećanje bude malo duže, zaključuje Kuljerić Bilić.

Uistinu, teško je danas iz bitke sa zaboravom izaći kao pobjednik, no nužno je dopustiti velikim umjetnicima da žive u kolektivnom sjećanju, pogotovo onima koji su zadužili ne samo zadarski kulturni krug, već nacionalnu umjetnost uopće.