REPORTAŽA Doživljaj podzemnog svijeta u jedinstvenom krškom reljefu špilje Modrič

U Rovanjskoj se krije pravi dragulj krškog reljefa – špilja Modrič, geomorfološki spomenik prirode koji se nalazi u sastavu Parka prirode Velebit. Ova fascinantna podzemna oaza, gotovo netaknute prirodne ljepote, pruža jedinstven doživljaj podzemnog svijeta, a posjetitelji koji žude za avanturom imaju priliku postati »speleolozi« na jedan dan i istražiti skrivene čari ove špilje.

Sa stalnom temperaturom između 16 i 17 stupnjeva, špilja predstavlja savršenu destinaciju za bijeg od ljetnih vrućina, ali i za posjet u bilo koje doba godine.

Međutim, posjet je moguć isključivo uz stručnog vodiča, iskusnog speleologa, planinarskog vodiča i instruktora za planinarske vodiče – Marijana Buzova. Poznat po svom duhovitom pristupu i ogromnom znanju, Marijan vodi turističke obilaske špilje Modrič još od davne 2004. godine.

Održivo vođenje

Prilikom susreta s njim ispričao nam je kako je glavni razlog zašto je počeo voditi ture u špilji bio zaštita iste. Naime, kako nam otkriva, neki su imali planove proširiti ulazni dio, ostale prolaze i probiti drugi izlaz, što bi otvorilo vrata masovnom turizmu. Takve intervencije uz instalaciju rasvjete trajno bi narušile njezinu prirodnu ljepotu.

Budući da špilja ima konstantnu temperaturu i vrlo visok postotak vlažnosti, to bi vrlo brzo potaknulo bujanje vegetacije, dok bi korijenje počelo uništavati stijene.

– Geomorfologija špilje ne bi podnijela takav pritisak te bi brzo bila devastirana. Stoga je vođeni posjet jedini održivi način da se špilja zaštiti i valorizira u turističke svrhe, zadržavajući je pritom netaknutom, istaknuo je Marijan.

Nakon što nam je podijelio zaštitne kombinezone i kacige sa svjetlima, uputili smo se laganim hodom prema špilji. S nama je bila i grupa djece iz SOS Dječjeg sela Lekenik, u pratnji socijalne radnice Katarine Opetuk, koja nam je otkrila da su djeca prošle godine bila oduševljena ovim iskustvom, pa su se ponovno odlučili na ovu podzemnu avanturu, a vodič Marijan bio je oduševljen pristojnošću ove divno odgojene djece.

Prilikom šetnje kroz šumicu do špilje, ovaj iskusni speleolog nam priča kako ture uglavnom vodi na engleskom i njemačkom jeziku, dok rijetko ima priliku koristiti hrvatski. Nažalost, iako je špilja otvorena cijelu godinu i može se posjetiti svaki dan uz prethodnu najavu, domaći posjetitelji nisu pretjerano zainteresirani, priča nam.

– Radimo isključivo s malim brojem ljudi, do petnaest osoba, objašnjava Marijan dok nastavljamo šetnju prema špilji. No, zimi imam malo posjetitelja, uglavnom strane parove koji dođu u grad. Dominantno su to stranci, možda 2 do 3 posto su naši ljudi, dodaje.

Također, otkrio nam je kako među posjetiteljima prednjače Nizozemci, a zatim gosti s njemačkog govornog područja iz Njemačke i Belgije. U posljednje vrijeme sve više mu dolaze i gosti iz Danske i Finske, kao i iz drugih europskih zemalja.

Posebno je zanimljivo što špilja Modrič privlači posjetitelje čak i s drugih kontinenata, uključujući SAD. Isto tako, otkriva nam kako je skoro svake godine imao posjete škola iz Engleske, Švedske ili Belgije, pa čak i jednu iz Hong Konga, prilikom čega su učili o kršu, ali niti jednu iz Hrvatske, jer, kako kaže, ne postoji interes.

Kada smo stigli ispred ulaznog dijela špilje, Marijan nam je ispričao više o tome kako je i kada otkrivena.

Slučajno otkriće

– Špilja Modrič je istražena poprilično kasno, s obzirom na blizinu magistralne ceste i naselja. Naime, 1985. godine jedan se speleolog sklonio u ovaj ulazni dio špilje zbog bure. Zahvaljujući promjeni tlaka zraka, osjetio je strujanje zraka između špiljskih ukrasa, što mu je bio znak da se iza pukotine kriju veće prostorije.

Proširili su pukotinu tek toliko da se može ući i otkrili prekrasnu špilju dugu 829 metara. Uz ovaj prolaz, imamo ukupno tri takva prolaza, a ovo je naš prvi, kazao je Marijan. Nakon toga je otključao prolaz i demonstrirao kako se najlakše provući kroz uski prolaz, uz asistenciju svoje vodičke Marijane, koja je također planinarski vodič.

Nakon što smo prošli taj prvi uski prolaz, izašli smo u prostranu dvoranu s ugodnom temperaturom okruženu raznolikim špiljskim ukrasima. Marijan nam je tada pojasnio nazive pojedinih geomorfoloških formacija, objašnjavajući kako su nastale i što ih čini posebnima.

– Stalaktiti su špiljski ukrasi koji rastu sa stropa prema dolje, dok se oni koji rastu od poda prema gore zovu stalagmiti, kao da »gmižu«. Ponekad se dogodi njihovo spajanje, što nazivamo stalagnatima ili jednostavno stupovima, objašnjava nam. Ono što je zanimljivo jest da je za rast jednog milimetra ovih ukrasa, u ovoj špilji, u današnje vrijeme potrebno između 10 i 30 godina.

Možete zamisliti koliko su stari. Na primjer, u suradnji sa znanstvenicima s Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru, uzeti su uzorci malih stalagmita veličine oko 20 centimetara i poslani u laboratorij. Metodom uranijeva raspada utvrdili su da je najstariji dio jednog od tih uzoraka star čak oko 400 tisuća godina.

Zato držimo špilju zaključanu, kako bismo spriječili da netko ne polomi ili uzme »suvenir« koji priroda stvara milijunima godina, nastavlja vodič Marijan, prilikom čega nas je zamolio da se obavezno držimo dok se penjemo kako ne bismo skliznuli, ali osim toga, da ne diramo ostale ukrase, pogotovo ne male kapljice iz kojih se sve stvara.

Nakon što smo prošli kroz dugi uski prolaz, nastavili smo dalje kroz špilju i zaustavili se na glavnom kanalu koji se račva na dva dijela. Tu nam je objasnio kako desni kanal sadrži arheološke ostatake, pa stoga nije otvoren za posjet.

Ostaci životinja

– Pronađeni su ostaci jelena, tigra, vuka te izuzetno dobro očuvani ostaci špiljskog medvjeda, koji je izumro. Taj medvjed bio je dva do tri puta veći od današnjeg grizlija, ali su sve ove vrste izumrle u posljednjem ledenom dobu prije 10 do 11 tisuća godina, zbog nedostatka hrane za tako velike vrste, slično kao i s mamutima i drugim velikim vrstama, objašnjava nam Marijan.

– Osim toga, pronađeni su i ostaci keramike te ljudskog kostura starog od 3 do 4 tisuće godina, dakle iz brončanog doba. Iznad uvale Modrič još uvijek postoje vidljivi ostaci male liburnske gradine ili utvrđenog grada u kojem su tadašnji ljudi živjeli.

Može se samo pretpostavljati kakvu je ulogu ova špilja imala za njih. No, dok ne dođu arheolozi napraviti sveobuhvatnije istraživanje, taj dio je trenutno zatvoren za posjetitelje, dodao je ovaj zaljubljenik u podzemlje.

Šetajući dalje kroz špilju, saznali smo više o tome kako je zapravo nastala ova prirodna ljepota.

– Nekad davno nije postojala špilja, već samo mala pukotina u stijeni. Kada padne kiša, obogaćena CO2, u dodiru s kalcijevim karbonatom, odnosno vapnencom, dolazi do reakcije koja se zove korozija. Naime, voda zbog svoje kiselosti polagano otapa stijenu, ali taj proces traje jako dugo.

Pukotine s vremenom postaju sve veće, propuštajući sve više vode, što uzrokuje eroziju. Iako nije moguće točno utvrditi starost ove špilje, procjenjuje se da je stara između 20 i 40 milijuna godina. No, ukrasi se ne mogu formirati kada je špilja potopljena vodom, stoga je podzemna rijeka morala presušiti.

Nakon toga, uslijedio je suhi period od milijuna godina tijekom kojeg su se počele formirati male kapljice vode koje su oblikovale ove ukrase, kazao je ovaj vrsni vodič.

– Razlika između stalaktita, koji rastu sa stropa prema dolje, i stalagmita, koji rastu od poda prema gore, je u tome što stalaktiti imaju cijev kroz koju prolazi voda, nastavio je Marijan, dodavši kroz šalu kako će se podzemna rijeka vratiti za pet minuta, pa ćemo onda svi napraviti rafting kroz špilju.

Špiljske formacije

Nakon malo smijeha, nastavili smo dalje kroz špilju te smo vidjeli špiljsku formaciju koju su prvi istraživači nazvali »Sipa«. Potom smo stigli do posljednjeg uskog prolaza, koji smo svi prošli bez problema uz instrukcije.

Zatim smo se našli u prekrasnoj dvorani, gdje je Marijan podijelio kako speleolozi u slobodno vrijeme istražuju podzemlje i otkrivaju mjesta na kojima možda nitko prije njih nije kročio, što je, kako kaže, zaista poseban osjećaj.

Ubrzo smo stigli do dvorane ispunjene nizom ogromnih špiljskih formacija, visokih i do nekoliko metara. Prva koja nas je zaintrigirala bila je »Meduza«, formacija nastala kapljicama koje su curile preko nakošene površine stvarajući tako tanke zavjese.

Tik do mogli smo vidjeti »Crvenu kraljicu« koja nas je svojim oblikom podsjetila na crkvu sv. Donata. Isto tako, imali smo priliku vidjeti jednu zanimljivu formaciju koju su prvi istraživači nazvali »Nakovanj poštenja«, a o čemu se točno radi, morate sami otkriti i posjetiti ovu kršku ljepoticu.

Zadivljeni količinom i oblicima špiljskih ukrasa, posebno su nas dojmili svjetlucavi dijelovi pod svjetlom.

– Priroda je najbolji umjetnik, prokomentirao je kratko Marijan.

Kada smo stigli na sam kraj špilje, sjeli smo u krug, a vodič Marijan zamolio nas je da ugasimo svjetla kako bismo iskusili apsolutni mrak. Uronjeni u taj mrak, uživali smo nekoliko minuta u tišini, osluškujući kapljice vode i razmišljajući o životinjskim vrstama koje žive u špilji, poput račića, kukaca ili šišmiša.

Nakon toga, ispunjeni ljepotom podzemlja i novim znanjima, krenuli smo istim putem natrag prema jedinom izlazu iz špilje. Završili smo našu turu s novim pogledom i dubokim poštovanjem prema podzemnom svijetu.

Svaki kutak špilje za Marijana ima svoju priču, a dok nam je s entuzijazmom otkrivao detalje, činilo se da smo svjedočili nastanku špiljskih ukrasa, iako su stari tisućljećima, pa čak i milijunima godina.